našao sam hitlera

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"U Veneciju?", čudili su se svi redom kad im je naš Marko Sjekavica objasnio kamo ove godine misli na more. Ljeto je doba kad svi iz grada sele na more, a Marko je pomislio da bi baš bilo dobro prakticirati inverziju - otići u grad u koji je more uselilo. U mletačkoj je prijestolnici pronašao jednog velikog modeliranog psa, svinju koja preživa nakon radosnog obroka, nikad tvrđu Cicciolinu i nikad jasnije raskomadanu kravu. Našao je Kupusov lutalica i samog Adolfa Hitlera. Klečao je i mudro šutio.

 

Bio sam prošli tjedan u Veneciji jer volim romantikom i umjetnošću začiniti ljeto. Tko god je čuo gdje krećem, mislio je da sam malo puko jer umjesto bućkanja na našoj pretrpanoj obali biram još pretrpaniju Kraljicu Lagune koja, samo da vam spomenem, godišnje opći s brojkom od približno 10 milijuna turista, kao cijela Hrvatska rekordne 1986., a možda ova potonja opet dostigne taj kvantum 20 godina post festum. Kurbetina! I zaista, prvi dan po dolasku mislio sam da sam pogriješio jer gužva u ovom gradu zaista nikad veća! Vrućina k' tom... Trebalo je možda pribaviti mačetu i njome zamijeniti urbane akcesoare. Ili skoknuti na kavu do Peggy Guggenheim i sakriti se u Duchampove pisoare. A prošao je dan ili dva dok nam se nisu razbistrili uzroci takvog teško podnošljivog opsadnog stanja u gradu. Ne znajući smo postali dijelom proslave Feste del Redentore, praznika kada se pompozno i pomalo karnevalski slavi spas od jedne davne i strašne navale kuge na grad. Srećom, kuga je finula već sljedećeg jutra, a zamijenili su je gotički đardini, galerije, napušteni portuni, jahte u marini San Giorgio Maggiore, dugački drveni ekstremiteti Lida, grčke protogeometrijske vaze i vrčevi za vino s Visa i Hvara, Botterove punašne balerine, vjetrovite utrobe vaporeta, barokne fasade, crkveni interijeri...

Koliko je postala strašna pošast kapitalističkoga svjetonazora, pokazala mi je i naplata ulaza u bogomolje zvane crkve koje su s ciljem veličanja Boga bogato urešene krunama umjetničkih genija iz nekih prošlih vremena. Sve je to netko danas odlučio pretvoriti u biznis što je i javno obznanio zamotavši oltare u rekonstrukciji u draperije s reklamama moćnih talijanskih bankarskih kuća. Nije mi se svidio taj način pa sam se i ja odlučio igrati. Igrati glume. I tako sam negdje izbjegao naplatu odglumivši slabost od vrućine i tražeći crkveni azil hlada. U bazilici San Giovanni e Paolo sam bio ucviljeni Držićev potomak koji želi cvijećem uresiti njegov grob. I tako dalje. Osim što sam zaista želio posjetiti odmetutog sugrađanina koji je u Veneciji legao za na vijek, cilj mi je bio Veneziana, Tintoretta, Tiziana, Palmu dovesti u odnos s de Chiricom, Ernstom, Schwittersom, Kupkom pa nadalje i Koonsom, Hammonsom, Hirstom.

Družio sam se ugodno s Pegavom čija me kolekcija modérne, širinom svoga presjeka, dubinom i ljepotom sadržine te duhom ambijenta u kojem je ponuđena, svaki put ponovo dozove na istraživanje i uživanje. A Pegava se uredno svake noći, okružena stadom vjernih drugara, psića lhasa apso vrste, prošeta ispod čempresa, zalije maslinu što joj je uz uzglavlje s ljubavlju 2003. zasadila Yoko Ono poradi ispunjenja želja, proleti kroz sobe puhnuvši u stakalca mobila koje joj je ono napravio Calder, da bi se spustila na taracu uz sam Canal Grande sijenom nahraniti svoje kamene antike konje. Udomila je ovih dana ta velika mecena i ljubiteljica umjetnosti i umjetnika samih, koja za života nije ubirala pare od posjetitelja svoje svakodnevno javnosti otvorene kolekcije (jer joj ih, kao pupoljku američke obitelji bogatih biznismena i mešetara Guggenheim, nije falilo, što je uz urođen senzibilitet za umjetnost, posebice avangardu, dovelo do nastanka ove sjajne zbirke, ali i otkrića i na neki način stvaranja i promoviranja umjetnika svjetskog dometa i glasa kao što su Jackson Pollock i mnogi drugi), Talijana rođenog u Argentini Lucia Fontanu. Zaljubljenik Venecije i Nouva Yorka rastvarao je 50-tih i 60-tih godina prošloga vijeka s puno sentimenta, oštrim predmetima, platna svog velikog ciklusa "Prostorni koncept" ("Conncetto Spaziale"), tražeći u njima ili kroz njih ili možda čak i iza njih treću dimenziju, ali i onu 4. pa nadalje petu, šestu... osamnaestu - dakle zalazimo već u područje metafizike.

Nekako mi se čini da u Veneciji svi vole pokazati kakve beštije imaju doma pa ih zato izvedu pokazati na Canal Grande. Tako je Peggy skalala svoje konje, lani sam na jednom kanalskom balkonu vidio crvene pingvine, ispred Ca' Pesaro je iz zelenih nijansi poput Afrodite izranjalo jedno divno ždrijebe Igora Mitoraya, a sad evo vidim da podno Palazzo Grassi kraj njihova privatnog pontona sjedi jedan veliki, veliki rozi pas. Izgleda kao kraljevski pudl po raci, a po materijalu i formi sličan je balunima s helijem što se prodaju u Zagrebu pored Kožarićevog "Prizemljenog sunca" ili u Dubrovniku za feste od Svetoga Vlaha. Toliko je ponosno napuhan da bi svakog trena mogao odletit ili pak na ubod najmanjeg komarca puknut. Ali neće jer je iz Amerike i od aluminija je. Ljubimac je to Jeffa Koonsa.

Jeff Koons s još dvadesetak postmodernih i velikom većinom živućih umjetnika izlaže u Palazzo Grassi u sklopu izložbe "Where Are We Going", kolekcije Françoisa Pinaulta. Monsieur Pinault je mecena u rangu Peggy Guggenheim. I po bogatstvu kojim raspolaže (jedan od najbogatijih Francuza vlasnik je nekoliko francuskih modnih lanaca, aukcijske kuće Christie's, 60-postotnog udjela tvrtke Gucci), i po izoštrenosti pogleda kojim gleda na umjetnost danas i umjetnost sutra. Iste godine kada je Yoko Ono ovdje posadila svoj "Wish Tree", ovom finom gospodinu se ispunila želja da se povuče iz poslovnog svijeta, svoj imperij prepusti sinu i u potpunosti se posveti kolekcionarstvu, umjetnosti. Privučen čarima ovog vodenog grada, svjestan njegova mjesta u svjetovnoj zbilji suvremene umjetnosti, za sada je odustao od ideje otvaranja muzeja na jednom pariškom otoku i, ponukan nerazumijevanjem francuskih kulturnih vlasti, svoju kolekciju donio u Veneciju.

Ova je kolekcija nešto što bih stvarno mogao nazvati art now. Umjetnost sada. Suvremena je po svom jeziku i tematici. Dojam koji ostavlja kao cjelina možda nije dojam socijalnog angažmana u nekom uobičajenom, eksplicitnom smislu, međutim životopisni umjetnički žargoni današnjice smjeraju prema potrazi za odgovorom na univerzalne upitnike tipa gdje idemo, odakle dolazimo, makar za sredstvo uzimajući luksuzne, buržoaske, hoch govore skupih materijala, raskoši i hedonizma materijalnog blagostanja, tehnološkog napretka.

David Hammons vješa mrežicu od kristala na košarkaški obruč sa staklenom pločom i pozlaćenim svijećnjacima na njoj. Sve to promatraju njegove preparirane visoke mačke drijemalice iz skupine nazvane "High Level of Cats". I vjenčanica "Forgotten Dreams" koja lebdi pod oslikanim drvenim stropom ove barokne venecijanske palače.

Takashi Murakami predstavlja i ovdje svoga tehnološko-humanoidnog inteligentnog hibrida, simpatičnog japanskog školarca Inochija, kojega sam prošlog ljeta prvi put upoznao u Parizu u Palais de Tokio.

Koons, uz metalne imitacije materijala alu-folijskih dječjih balona s helijem, obojenim betonom stvara savršenu iluziju plastičnih predmeta za napuhavanje za plažu. Oduševila me njegova mramorna burgeois bista američkog para u maniri rimskih kamenih portreta, a u điru Holywooda. Oboje su izrazito lijepi, on lagano nabildan s ken frizurom, a ona raskošna, dugih, njegovanih noktiju.

Ime "Where Are We Going" je dano ovoj izložbi po istoimenoj instalaciji Damiena Hirsta sastavljenoj od skeletona raznih živina, pedantno sastavljenih i poslaganih u velikoj muzejskoj vitrini. Sve su one, a ima ih dvadesetak, različitih porodica, rodova i vrsta, doslovce ogoljene do bijele im kosti. S tim da su jednoj tičini ostavljene na nogama čarape od vlastitih ljuskica, a drugoj, tropskoj, njezin intenzivno obojeni kljun. Jedan je skeleton čudnovatoga spoja, a tu je i lubanja homo sapiensa i tik do nje epruveta s fetusom od iste vrste. Hirst mi je također privukao pažnju apotekarskom vitrinom specijalnog dizajna i izrade gustih zrcalnih polica, gusto i precizno popunjenih tisućama raznolikih šarenih tableta. Medicinske vrste, lijekova dakle. Tu su i dvije krave. Prave, nekad žive. A sada pažljivo nasječene na fete (kriške bi to bile u standardnom izričaju) koje plivaju u boksovima kao venecijanski kanali zelenkastog formalina. Ali s kožom i svim unutarnjim i vanjskim organima. Boksovi su složeni jedan za drugim u nizu, tako da je postignut dojam krave kao cjeline, a razmak između njih omogućuje pomno studiranje kravlje anatomije i tjera vas da se pri kupnji kozmetike istinski zamislite je li testirana na životinjama. I hoćete li opet ili po prvi put postati vegetarijanka ili vegetarijanac.

Spomenut ću još i Keitha Haringa, njegove Mickey Mouse i čovječuljke koje je lako sresti na raznim mjestima izvan muzeja, nošene na majicama i vrišteći okolo o problemu AIDS-a, nasilja, netolerancije.

Platna Cy Twombly plešući zidovima od zaigranosti dječjega duktusa pričala su priču Sesostrisove krunidbe.

Neki brzi motor se tu vozi po zidu, ostavljajući za sobom brojčani trag od svijetlećih neonskih cijevi.

Pa zatim jedan prasac koji se lagano miče dok krmi i preživa, pokretan elektronikom velikoga mehanizna na kojem leži.

Kvadratne cinkane forme Donalda Judda u odnosu su s prostorom od poda do stropa.

Horoskop uprizoren oblikovanjem zaleđene rashladne cijevi koja je u funkciji pogonjena frižiderskim motorom, na velikoj limenoj zidnoj podlozi.

Hiperrealističnog voštanog Adolfa Hitlera, nešto manjega rasta, u nekoj dječačkoj monturi, našao sam kako kleči u jednom sobičku okrenutog prema zidu.

Cindy Sherman se bavi seksom na sebi svojstven način, propitkujući kompozitnim lutkicama s teksturom ljudske kože tematiku libida, užitka, dominacije, seksualnog iskorištavanja, pornografije, estetike ružnoće. Na prvi pogled šokantan i porno, njezin je pristup seksu fenomenološki. Mišljenja sam toga, a učinilo mi se da ga dijeli samnom i jedan francuski par u zaista lijepim zlatnim godinama, generacija dvadeset i neke. Dirnuo me njihov interes za postmoderno, privrženost muzama 21. vijeka. I međusobna nježnost s kojom se uzajamno ophode. A ne kao ja koji sam na izložbu ušao sam, čekan ispred muzejskih vrata, radi prepirke oko cigara, menija, dnevnog itinerera... Ipak, učio sam od njih, kao što učim i od umjetnika čiji rad pratim i cijenim. Jer kojeg bi smisla imao njihov mikrokozmos pretvoren u makrokozmos umjetnosti kao društvene pojave kad se ne bi opet reflektirao u nečije pojedinačno biće, njegov mali veliki svijet?

Isplati se ovu kolekciju vidit, što će u Veneciji, na ovom mjestu biti moguće do jeseni. A i grad je čaroban zavijen u rujansko zlato i jesenje kiše. Zato najtoplije preporuke!

 

 

 

 

 

likovnost
Tekst     Marko Sjekavica

Fotografije     Jasna Rausavljević i arhiva