Mnogo se redaka raspisalo o tome koliko se Pergolesijeva opera «La Serva Padrona» iliti «Služavka gospodarica», pod utjecajem redateljske palice Ozrena Prohića, otvorila tobože eksplicitnom seksualnom činu (i seksualnim činom) te tako samu sebe učinila prizemnijom ter bližom puku. U stvarnosti, seksualno je činjenje dvoje pjevača prilično benigno i nevino, ali očito sasvim dovoljno da isforsira revoluciju svijesti. One uštogljene gospe koje sam susretao na izlasku iz Klovićevih dvora, još su desecima minuta komentirale tu sad već famoznu otvarajuću scenu u kojoj Saša Ivaci guzi Tamaru Felbinger (ili u alternativnoj verziji Ivanu Kladarin). «Joj, baš si nam mogel reći za tu scenu, da se pripremimo, ne?», jadale su se ušminkane zagrebačke gospe džentlmenu koji im se nudio otvarati vrata parkiranog automobila. Uopće, ta lažna decentnost i sklonost kvaziobožavanju klasike kao momentu «osobnog elitnog», najbljutavija je stvar koja se može susresti u gledalištu zagrebačke opere. Strogo robovanje protokolu, od aplauzne forme do odjevnih šablona, i primjerice famozne analize gospođe iza mojih leđa koju živcira što i njemački, i talijanski, i švedski orkestri «uvijek sve sviraju jednako, onako žestoko» (???), i ne mogu proizvesti ništa drugo doli ekstreme na vagi zgražanje-oduševljenje.

Pritom uopće nije bitan istinski Prohićev angažman na polju ekstremizacije opere, ovdje se i minimalni pomaci smatraju valjda epohalnim. Prohić nije, naime, učinio ništa preprovokativno ili, kako bi se to voljelo iščitati iz novinskih kritika, a sada moderno reći, «eurokazovski». On sasvim solidno i školski, prije svega adekvatno, koristi redateljsku maštu, pritom ni u jednom trenutku ne pretjerujući. Nema tu nikakve fatalne erotske strasti, nema tu nikakve rigidne homoseksualizacije ili radikalne vulgarizacije lutke za napuhavanje, svi ti nazovierotski momenti uopće zapravo nisu erotski, već pozitivno komični i standardni nastavak Prohićeve uobičajene redateljske prakse.

Stoga ne treba tu padati ničice samo iz razloga što smo operne prvake uspjeli vidjeti u nestandardnoj opscenoj pozi. Prohiću treba čestitati na uspješnom građenju dramaturškog okvira predstave, na finoj isprepletenosti baroknog i poslijeratnog razdoblja (mislim na Drugi svjetski), na pohvalnom radu s pjevačima na glumačkoj aktivaciji kako ne bi djelovali poput toliko viđane debele buradi kojoj je grlatost jedina prednost u odnosu na kotrljajuće ekvivalente. Nisu glumačka ostvarenja doduše savršena, ali su vrijedna pohvale, posebno tu briljira, baš kao i glasom, neodoljiva Serpina - Tamara Felbinger. Na ulogama Uberta i Vesponea sigurno se još može raditi (pritom mislim na glumačku kategoriju «rada»), budući da katkad ne odlaze do suštine izraza ili geste, već ju stopiraju negdje na polovici, baveći se već sljedećim scenarističkim naputkom.

Sijecanje scene na dva dijela omogućilo nam je prozor u dva različita svijeta, jedan radni, i drugi kao svijet užitka. Isprepliću se tu, prilično kompaktno, scene spravljanja ručka i uživanja u istom, scene peglanja odjeće i uživanja u polugolotinji... Paralelne radnje i gledatelja nevičnog konzumiranju opernog sadržaja prikovat će uz sadržaj i proizvesti aktivno zanimanje za isti. Korištenje klasičnih i manje klasičnih komičnih gegova omogućuje iznimno lako praćenje Pergolesijeva djela. Hrvatski barokni ansambl, pod ravnanjem Luke Vukšića, odnosno Finca Aapoa Häkinena, vješto prati događanja kao prava filmska pratnja, nudeći nam izmjenu kadrova za osobnu montažu lijevog i desnog dijela scene. Vrhunce ćemo doživjeti u dijelovima koji prizivaju simpatične uzuse slapsticka, jurnjave, kombinacije nespretnosti i šarma, koketne igre na razmeđi prihvaćanja i odbijanja, stvarne i zamišljene strasti. «La Serva Padrona» ujedno je i temeljita analiza faktora moći, upravo onog koji služavke pretvara u gospodarice, a sluge u neodoljive zavodnike lutaka za napuhavanje.

 

opera

Autor    Ivan Kralj