Coeni su američka braća sa Srednjeg zapada. Uvaženi su filmaši, pišu scenarije, režiraju i produciraju. Pomalo su zašli u mainstream no svakako i dalje šašavi, odmaknuti, iako krajnje prihvaćeni. Njihov je naslov "Nema zemlje za starce" osvojio sijaset Oscara i kako ih god nemoguće zamisliti kako glancaju ćelavca, nije to uvijek artistički loš put. Coeni u posljednje vrijeme nanizaju nekoliko loših fimova pa se vrate na staru stazu. I tako to hoda. Imaju u celuloidnoj vitrini nekoliko remek djela. U vitrini stoje "Krvavo jednostavno", "Millerovo raskrižje", "Fargo", "Veliki Lebowski" i "Nema zemlje za starce".

Oduvijek su braća iz Minnesote (otkud su, by the way, i fikcijski Brandon i Brenda iz nekad ultrapopularnog "Beverly Hillsa") obožavala luzere, probisvjete, red-necke, hilibilije, koji su doticali dno ili po njemu smjerno hodali (često jerryspringersko „bijelo smeće“). Krimose koji bi u jednom trenu mislili o tratinčicama dok bi u drugom kao od šale na brutalan način nekom oduzimali ono najdragocjenije - život. No voljeli su i male, obične ljude s ponekom ogromnom mrljom na savjesti.

I upravo ta lakoća kojom njihovi likovi od ljubitelja tratinčica postaju krvoloci, upravo ono što ljupke supružnike pretvara u hodajuće granate, sav taj odnos rata i mira, tako ringišpilski nastrojen u njih, su potka autorskog Coenštine.

Poneka najcrnja kronika, otimačina bez prevelikog smisla, sasvim malo veliko ubojstvo, činjenica da sad jesi, a onda u drugom kadru ipak nisi, čini ih zahvalnim filmskim filozofima kraja jednog milenija.

Novi film, mogući ozbiljni kandidat za gorespomenutog ćelavca, zove se "Ozbiljni čovjek". Prvi je to film Coenovih koji se naslanja na njihovo podrijetlo i odrastanje. Događa se u periferiji na Srednjem zapadu, a  govori o židovskoj obitelji sveučilišnog profesora fizike. Joel i Ethan na službenom siteu fima tvrde da su tu utkali dosta svojih sjećanja, jer su se naime njihovi roditelji, i sami sveučilišni profesori, družili upravo s ljudima sličnima glavnom junaku filma.

Larry Gopnik (u izvedbi Michaela Stuhlbarga) je „ozbiljan" čovjek. Sve je na mjestu. Nepodmitljivi profesor, brižan suprug i otac, sve po standardnoj špagi. No kako se stvari počnu izvrtati, Larry se odjednom nađe na emocionalnom toboganu. Djeca su zainteresirana za šamponiranje kose i pubertetske pizdarije, žena ga ostavlja zbog preljubaznog susjeda, a na poslu stižu anonimne prijave protv njega „Ozbiljnog".

Odjednom stvar postaje ozbiljno kritična, odjednom je njegov smjerni život trula od gnjecavog paradajza groteska. Pomoć traži u vjeri, u vjerskim moćnicima koji pričaju o simbolici običnog parkirališta gledanog iz različitih kuteva, koji pričaju dopadljive i poučne priče, no potpuno neprimjenive u  slučaju „Ozbiljnog“ Larryja Gopnika.

Coeni su poznati kao redatelji geg filmova, filmova u kojima luzeri projiciraju svoju luzerštinu tako jako i skoro blasfemično.

"Ozbiljni čovjek" je coenovska reminiscencija vlastitog djetinjstva, gdje se za ujaka izvlači pomoćni dnevonosobni kauč, gdje usred velikog ništavila otac obitelji s krova virka u susjedin bikini vrt, gdje kćer vazdan šeće sa golemim bijelim ručnikom na tek opranoj jako crnoj židovskoj kosi. Sitni su to momenti pripadništva, identiteta, nešto čeg se persona odrasla u stanovitom okružju teško rješava. Prvi osobniji film Coenovih smješten je u lude šezdesete, no u naoko sive i bezbojne, obojene u smeđe tonove kaputića i majica koje su nosili i Joel i Ethan osobno. Nisu to hipijevske florescentne i zadimljene šezdesete, iako u jednoj sekvenci Larry dimi maricu sa sexy susjedom, umivene su to godine oružane sa krajnjom pristojnošću i suzdržanošću. Ozbiljni čovjek je smiren i naoko kul, čak i kad njegov život srlja u kojekakve provalije iz kojih je težak izlaz, tako smiren i spužvasto mlitav da se pitamo na kojem je stupnju emocionalne inteligencije. Čovjek koji nema prisan odnos ni s kim, odmjereno smeđ kao i umivene periferijske šezdesete iz njegovog vremenskog tijeka. On ozbiljno odseli u motel iako žena njega ostavlja, on ozbiljno prihvaća zagrljaje ženina odabranika i sasvim ozbiljno plaća pogreb svog supranika kojeg, uzgred rečeno, nije ni ubio.

Iako sa životom u gadnoj krizi, Larry stoički i pomalo kriploidno pohađa rabinate, no odgovara ne dobiva. Dobiva sulude pričice o zubarskim zavrzlamama i zgodne metafore, no ništa za što se da uhvatiti. Apsurd svemira, Murphyjeva konstanta o recipročnom povećavanju govana što manje si tijekom života gazio u njih, je ono što se iščitava iz zadnjih Coena.

Intimistički gotovo vudialenovski pristup obiteljskoj svakodnevici Židova u periferiji Srednjeg zapada, kazuje da su Coeni žestoko brijali na  ovaj film. Brijali u maniri madlene kolačića koji su u ovom slučaju možda i pjesma od Jefferson Airplane, koju u suludo dobroj sekvenci recitira stari rabin Larryjevu sinu...

When the truth is found to be lies
and all the joy within you dies
don't you want somebody to love
don't you need somebody to love
wouldn't you love somebody to love
you better find somebody to love..

I što i koga voljeti u Coenskoj madlenskoj prošlosti? Nek svak sam presudi. Prije nego ugazi u sasvim svoje i novo govno.