Iz ljubavi prema ženi koju naziva Princeskrafnom i straha da će mu je netko oteti, uveo je totalnu samovolju. Tolikoj paranoidnoj ljubomori već dugo nismo svjedočili.
Partenca je bila u portu, a zaplovili smo put Cavtata. Na brodu, kojim inače svaki dan idem na kupanje na Lokrum, a sada je u službi Igara i predstave za djecu “Otok na kojem je vrijeme stalo” Vanje Matujec, bilo je puno male i nešto velike djece. Mala su djeca dobila crvene vjetrenjače da se putem igraju s vjetrom. Plovidba s velikim zagasitim klupkom od Sunca za krmom, koje se lagano skalavalo ispod silueta zamagljenih otoka u daljini. Veseli žamor na palubi, a desno od nje izranjaju otočići Mrkan i Bobara na kojima žive samo galebi. I tamo se mrijeste.
Sa sutonom uplovljavamo u pitoreskni Cavtat. Na rivi je živo k'o i na Stradunu. Pred crkvicom Svetoga Nikole, kala kipa Rafa Bogišića (uglednog Cavtačanina, autora crnogorskog građanskog zakonika iz 1888., usput budi rečeno), na skalinima nas čekaju šarena bića: maleni prinčevi i prinčipese, žongleri, svirači sa svjetlucavim ticalima na glavi... Recitirajući prolog, pozivaju nas da im se pridružimo i skupa pođemo na Otok. Otok na kojem je vrijeme stalo.
Vesela povorka kreće prema brodu koji nas vodi na obližnji otočić Supetar. Tamo vrijeme stoji. Strašni Vojvoda koji otokom žari i pali, srca hladnog kao sladoled, učinio je da vrijeme stane. Ubio je sve satove. Da ne izgubi princezu Princeskrafnu čiju ruku nije davao bajnim proscima, mladim kraljevićima.
Ima bit da se s nama na otok potkrao, ne plativši kartu, jedan trubadur. Kraljević. I iz toga je nastala ljubav. Ona prava, na prvi pogled. On će napraviti sve za ruku ljubljene Princeskrafne. Uz pomoć Vilenoga, vrckastog vilenjaka, ispunit će teški zadatak koji mu je zločesti vojvoda dao i tako spasiti svoju djevu iz ledenoga zagrljaja starog zlikovca. I zapjevat će joj, pokrećući satove: “Pruži mi ruku, Mjesec je žut između sna i jave, srce će samo pronaći put do otoka ljubavi prave.”
I živjeli su sretno zajedno...
Vileni je bio spiritus movens cijele predstave. Život mu je udahnula, ušavši u njegovo tijelo, Maja Kovač. Inače i sama vila u slobodno vrijeme. Puna čarolija, s dva vilinska krilca, i to prava, na leđima. Šapnula mi je da najviše uživa u usklicima i reakcijama mališana koje čuje dok je na sceni.
Maro Martinović izvrsno se snašao i u ovakvoj vrsti kazališnih komada. I dalje u ulozi vlastelina, ali ovaj put ne dubrovačkog, već šarenog.
Trubadur je bio Amar Bukvić. Uhoda Antonija Stanišić. Princeza Dijana Vidušin. Suzna, lijevačica suza bisernih, pak Ivana Boban. Sve mladost.
Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić stvarno su maštoviti ljudi. Ugodno su me iznenadili scenografijom i kostimografijom. Princezina haljina k'o od šarenih jedara razapetih na krinolini. Prijestolje koje je davno živjelo život frižidera. A škrinja za dragulje u prijašnjem životu bijaše plastična kutija za led.
.
Vanja Matujec se pokazala kao jako sretan izbor za prvu predstavu Dubrovačkih ljetnih igara namijenjenu najmanjima, režiravši je prema motivima priče “Trinaest satova” Jamesa Thurbera (1894.-1961.). Igre ovoga ljeta osvajaju otoke. I srca djece, raznijeh godišta. Paidetički propitkujući prirodu vremena. Vremena koje može imati dva oblika: jednoga, u kojem ono upotrebljava čovjeka poput stroja, i drugog, gdje sam čovjek otkriva vrijeme koristeći ga za stvaranje osobnog vremena.
- Osim toga što znači: 'da ti prođe vrijeme'. To uopće ne postoji. Vrijeme jednostavno ne prolazi.
- Ne prolazi? Kako to misliš?
- Što ja znam! Možda je upravo obrnuto: da mi prolazimo u vremenu. Što ja znam? Ili možda vrijeme prolazi u ljudima.
