Tu ste: Home // Književnost // Otkrivanje Amerike nije otkrivanje tople vode

Otkrivanje Amerike nije otkrivanje tople vode

underwater_by_quantmnFestival europske kratke priče u svom je četrnaestom izdanju u prvi plan postavio temat „Amerike“. Može se činiti apsurdnim i samoponištavajućim, ali krug vjernih pratitelja koje je festival stekao govori kako bi nas kritična masa onih koji se još odvažuju otisnuti u poznato kako bi otkrili možda i neki novi svijet, mogla makar i na nekoliko dana, a i to je početak, razuvjeriti da su porazne hrvatske statistike o čitanju, čak i kad su priče koje treba pročitati samodefinirane kao kratke priče, tek ružan stari san. Ne američki.

 

Tko je napisao prvu kratku priču i kada? Je li to bila nouvelle (franc.), short story (eng.), tale (eng., kako ju je nazivao Poe), pripovijetka, novela? U Solarevu Leksikonu (MH, Zagreb 2011.) kratka priča nema svoju natuknicu, već poveznicu na novelu. Novelu je, pak, piše on, utemeljio Boccaccio još u 15. stoljeću. Njezine začetke, doduše, možemo pratiti u Bibliji i antici, ali se kao priznata vrsta javlja tek u renesansi, nakon temeljite promjene žanrovskoga sustava srednjega vijeka. Navodeći nadalje autore koji su u suvremenoj književnosti pisali novele (Borgesa, Čehova), evidentno je da pojam novele u hrvatskoj terminologiji Solar izjednačuje s pojmom kratke priče. Iako se o kratkoći kratke priče može raspravljati i na kratko i na široko, intrigantnije je pitanje kako su se to na Festivalu europske kratke priče, koji kao kreativni direktor i urednik projekta potpisuje Roman Simić Bodrožić, zatekle – neeuropske priče?

Fak ju veri mač

Dana 30. svibnja 2010. prvi sam put doživjela Festival europske kratke priče. Kao jedna od volonterki bila sam dodijeljena svom piscu, odnosno spisateljici, i ono što me zbunilo bila je činjenica da je ona, Elizabeth Strout – Amerikanka. Širenje europskog u nazivu Festivala tada još zaista nisam razumjela.

Roman_Simic_Bodrozic

Roman Simić Bodrožić, glavni i odgovorni
Festivala europske kratke priče

Kako je ove godine partnerska zemlja bila Amerika, raspisan je festivalski natječaj za najbolju kratku priču, a tema su bile Amerike: tražile su se priče u kojima autori progovaraju, pozivaju se i suprotstavljaju, dotiču i odmiču, ili na bilo koji drugi način tematiziraju „Amerike“ i/ili ono što one za njih znače, što u njima pobuđuju, na što ih tjeraju i nagone… Ubrzo nakon što je urednik natječaj objavio na svojem Facebook profilu, osvanula su dva komentara, jedan eksplicitno negativan, dok bi drugi mogao biti shvaćen negativno u kontekstu prvoga:

1. „fak ju amerika i sve od tamo“

2. „To najbolje znaju ljudi koji su bili tamo, ili jesu.“

Oba su komentara prošla bez ijednog lajka. Pitanje je je li tim komentarima uopće bilo mjesto ispod objave za natječaj za kratku priču? Je li im bilo mjesto u kontekstu Amerike u književnosti? Iako smo imali prvi ep samo devet godina nakon što je Amerika uopće počela postojati za europski svijet, ne možemo zanijekati zasluge američkim piscima koji su između 1850. i 1900. godine afirmirali žanr kratke priče koji u Hrvatskoj svake godine ima sve veći broj pristalica, kako pisaca, tako i čitatelja. Ipak, situacija je neusporediva s onom američkom.

Divno je biti nekome nešto

Josip Novakovich, hrvatsko-kanadski književnik, na otvorenju je ovogodišnjeg Festivala istaknuo da je u Americi broj književnih časopisa koji objavljuju kratke priče, pa i one neafirmiranih autora, znatno veći nego u nas. Tamo gotovo da i nije problem objaviti svoju prvu kratku priču, dok se u Hrvatskoj, unatoč tome što natječaja ima, ipak treba malo više potruditi (ili nepotizmom poslužiti).

Kada sam tek počela hodati na književne večeri ovoga Festivala, činilo mi se da je riječ o malom, zatvorenom krugu ljudi koji se međusobno hvale, međusobno se čitaju i objavljuju, međusobno si dodjeljuju nagrade. I jest, u zemlji koja ima stanovnika koliko manji američki grad, teško je ne biti nekome nešto. S druge strane, u Americi, ako takve stvari i postoje, zacijelo su manje uočljive.

Kada sam Elizabeth Strout pitala što misli o Wellsu Toweru, također nagrađivanom američkom književniku, rekla mi je da nije čula za njega. „Ma kako je to moguće“, pomislila sam, „objavljivali su vas isti časopisi, hvalili isti kritičari!“ „No u Americi je dovoljno da živite u različitim kvartovima i da se, iako se oboje bavite književnošću, nikada ne nađete u istim krugovima“, objasnila mi je.

Lionel-Shriver-FEKP

Lionel Shriver na otvorenju Festivala europske kratke priče

U konzumerizmu bi i spisateljice htjele biti prostitutke

To je ta velika Amerika. Lionel Shriver kaže da je Amerika dugo značenjski podrazumijevala SAD, a da danas češće znači – New York. Amerike se nikako ne mogu svesti pod zajednički nazivnik, nikako ne mogu biti čak niti jedan kontinent. I Amerike se ubrzano mijenjaju: u New Yorku kakav je ona zatekla, Times Square kojim su nekad šetale prostitutke i prodavala se droga, napučili su ljudi odjeveni u nasmiješenu maskotu Elma. I jest, možda je lijepo za turiste, ali njoj ponekad dođe da se sama preodjene u prostitutku i učini New York – New Yorkom.  Možemo li onda mi, stranci u tom dalekom svijetu, koji je niz desetljeća bio san, razumjeti Ameriku? Možemo li američke priče osjećati kao svoje, možemo li čitati i, što je važnije, razumjeti američku kratku priču?

U Hrvatskoj je književnih časopisa malo i oni rijetki koji uspijevaju preživjeti okrutni kontekst u kojem vrijednosti kroje oni koji za kulturu ne mare, egzistiraju poput duhova u nekom međuprostoru. Jedan je književni portal nedavno slučajne prolaznike pitao što je pitanje kulture; mnogo se različitih odgovora na to pitanje našlo, od toga da je to reći konobaru hvala kada ti donese kavu do toga da je ona sve ono što rušenje zida u Branimirovoj nije. Pa iako će gotovo svatko, nakon malo promišljanja, znati dati odgovor na pitanje o tome što je kultura, čini se da smo je uspješno istjerali iz dnevnoga tiska, s televizijskih ekrana i naše svakodnevice.

Mnogo je malih ili nešto većih književnih festivala pokretalo se, palilo, ali i ubrzo gasilo i nestajalo u proteklih četrnaest godina (koliko postoji FEKP), ali nije uspjelo promijeniti crne brojke, statistike koje ne govore u korist kvantiteti čitatelja i ljubitelja prave književnosti. Upustiti se u raspravu o tome što je prava književnost ponovno bi oduzelo previše vremena (i kartica teksta), ali ta sintagma u ovom trenutku niti nije presudna. Ono što ovaj festival ima, a svi drugi uglavnom nemaju, jest svake godine sve veći broj znatiželjnika koji pune prazne stolce koji se prostiru ispred pisaca.

Pisci izgubljeni u prijevodu

Josip Novakovich kaže da ako neku svoju priču napisanu na hrvatskom jeziku prevede na engleski, dobije sasvim novu priču koju potom ponovno može prevesti na hrvatski jezik, i to neće biti ona ista priča s početka. Festival nam ove godine pomaže shvatiti da, čitajući priču nekog autora iz multikulturalne Amerike, pa makar on bio i hrvatskog porijekla, ne znači nužno da čitamo onu priču koju je autor zamislio. Sličnu, da, ali istu – nikako. Josip Novakovich dobro je to objasnio svojim problemom s narudžbom jaja na oko u Americi: „Kada sam krenuo gospođi objašnjavati da želim dva jaja koja su u tavi kao dva oka koja gledaju prema meni, mislila je da se trudim biti poetičan.“

knjiga_za_van_FEKP

Knjiga za van, projekt čitanja na travi, trenutačno jedini hrvatski legalni način za “getting high”

Upoznajući autore, mi upoznajemo književnost, onaj prostor, govori Nooteboom, koji se nalazi s lijeve i desne strane knjige odložene na stol. Možemo li onda kroz ovu manifestaciju – upoznati autore? Festival europske kratke priče ne dobiva ni upola dovoljno medijske pozornosti kakvu zaslužuje, ali ipak, kao nekim čudom, svake godine čini se sve veći. Razlog tome nije samo činjenica da se sve učestalije traži onaj klišejizirani stolac više; on sve smjelije izlazi izvan europskih granica, poništavajući ih i učeći nas da je književnost samo jedna, i da ruši sve prepreke kakve o Americi serviraju vijesti iz dnevne politike, pa onda i autori onih komentara s Romanova Facebook profila.

Možda izdavači još ne znaju prepoznati vrijednost kratke priče; možda čitatelji još ne shvaćaju da to nije nedovršen roman. Albahari je rekao da se u stranoj zemlji čovek uvek oseća kao stranac – osjećaju li se tako i hrvatski čitatelji u književnosti? Ako je pak istina što je rekao Venko Andonovski, da smo na ovaj svijet došli zbog pričanja i priče, zbog ljepote; ako je priča najviši ideal u našim životima jer je ona ljubav slova – nadam se, ili bolje da kažem – vjerujem da će se Hrvati, u čemu Festival nema malu ulogu, u svijetu kratke priče sve manje osjećati kao stranci.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.