Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Opet Roberta: Povratak primordijalnosti

Opet Roberta: Povratak primordijalnosti

Roberta Milevoj - Opet RobertaRoberta Milevoj: Opet Roberta
Osvrt na izvedbu 15. ožujka 2013. u Zagrebačkom plesnom centru

Ocjena: 1 vote, average: 4,00 out of 51 vote, average: 4,00 out of 51 vote, average: 4,00 out of 51 vote, average: 4,00 out of 51 vote, average: 4,00 out of 5

Novi solo Roberte MilevojOpet Roberta“ poveznicu s prethodnim „Roberta, Roberta“ ostvaruje već naslovom, a kao i prethodni i ovaj je obilježen suradnjom s Matijom Debeljuhom. U prvome solu Debeljuh je koautor, u drugome je kao autor plesnoga filma „Contrada“, kojim je „Opet Roberta“ jednim dijelom nadahnuta, nevidljiv suradnik. Iako su i „Contrada“ i „Opet Roberta“ autonomni i gledanje jednoga ne uvjetuje razumijevanje drugoga, osim iste izvođačice (različite) plesne građe povezuje ih i istraživanje pokreta u prirodnome okolišu i osvještavanje autohtonoga pokreta, odnosno vraćanje nepatvorenomu pokretu unutar dimenzija scenskoga prostora ili onomu koji to pokušava biti. Također nije nebitno spomenuti iskustvo rada Roberte Milevoj na predstavama „Nastup“ i „Istovremeno drugiMatije Ferlina (u „Opet Roberta“ ujedno je savjetnik), koje se na specifičan način bave i tijelom što je moguće više rasterećenim usvojenih obrazaca kretanja.

Prijenos pokreta iz jednoga prostora u drugi oslanja se na tjelesno sjećanje, lokomotorno, proprioceptivno i stanično bilježenje pozicija tijela i prvotne situacije u kojoj pokret nastaje i pokušaj rekonstrukcije iskustva tijela prilikom izvođenja zabilježena pokreta u drukčijim prostornim i vremenskim uvjetima. Pukotina nastala i zbog necjelovitosti sjećanja i zbog nemogućnosti reproduciranja istovjetnoga pokreta i u jednakim uvjetima, a kamoli njegovom translacijom u novima, ishodi vrlo osebujnom kvalitetom kretanja. Uz napomenu da plesna građa „Contrade“ nije izravno prethodila plesnoj građi iz predstave, donekle je moguće usporediti kvalitete dvaju kretanja, ponajprije zbog supostavljanja (iste) izvođačice i prirodnoga okoliša.

Opet Roberta - plakatPlesačica i prostor u kontrapunktu

U „Contradi“ se razlučuju dva kretanja, gibanje okoliša i gibanje izvođačice. U odnosu na okoliš koji je u stalnom titranju, drveće se njiše, vjetar odiže otpale listove, sve treperi, mijenja se svjetlo (različita doba dana) i slično, gibanje izvođačice s povremenim zastajkivanjima, smirivanjem, osluškivanjima unutarnjih impulsa, naznačivanjem stanja tijela (primjerice lijeganjem u pozu fetusa) i s druge strane dinamiziranim ponavljanjem pokreta (vrtnja oko vlastite osi) ili odsječenim kratkim skokovima postiže kontrapunkt.

U „Opet Roberta“ nema vanjskoga potpornja s kojim bi izvođačica ušla u interakciju, sada je njezino gibanje u stalnoj mijeni, fluidno, bez jasnoga smjera i krajnjega cilja kretanja, povremeno ispada iz ravnoteže ili se prepušta da ju pokret zanese, pretegne. Glava je ponajviše fiksirana, čak i kad je njezin položaj u suprotnosti sa smjerom kretanja tijela, i pogled uglavnom uprt u publiku. Lice kao da je vođeno zasebnom dramaturgijom, pogled varira, ispitivački je, molećiv, dramatičan, sjetan. Nedokučivo je na što se autorica tjelesnom memorijom poziva kao i koji je konkretni poticaj u pozadini kretanja. Jedino se moguće osloniti na zvučnu sliku Nenada Sinkauza koja uzlaznom napetošću cijelu stvar oko prirodnosti pokreta i promjeni njegova karaktera izmještanjem iz jednoga konteksta u drugi pomiče prema detektiranju možebitne traume. Dobiva se dojam da je gibanje izvođačice, u neku ruku sirov pokret, posljedica socijalizacije nakon dugotrajne odsječenosti od ljudske zajednice. Na tome tragu, premda su iza scenske reprezentacije zacijelo drukčiji poticaji, Roberta Milevoj u pedesetak minuta usredotočenosti na izmijenjenu fizikalnost doista naslućuje nekakvu primordijalnost gibanja.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.