Pod provjerenom redateljskom palicom Luca Bondyja nastala je priča koja se u mnogome udaljila od Sofoklova dva tisućljeća starog predloška, a neobično približila povijesti pisanoj na balkanskim prostorima proteklih godina. "Pročistio sam svijet da bi ti mogao ići na Internet chat!", govori srčano General lavljeg srca i katetiranog penisa evocirajući usporedbe s hrvatskim osjećajem žrtve na sudovima pravde.
Drugi Festival svjetskog kazališta započeo je sad već prepoznatljivim duhom provjerenih kazališnih majstora. Baš u skladu s izjavom koselektora Ivice Buljana da "otkrivanje novoga" prepuštaju drugima (očito pritom misleći prvenstveno na predljetni Eurokaz, "festival novog kazališta"), FSK je otvorio Luc Bondy, cijenjeno ime europskog dramskog teatra, otkrivajući – staro. Za tragediju "Okrutan i nježan" scenaristu Martinu Crimpu kao predložak su poslužile Sofoklove "Trahinjanke", djelo u kojem Dejanira očekuje Heraklov povratak s ratišta.
Novo iščitavanje antičke proze u vidu politički angažiranog teatra, iako je nastajalo pri inspiraciji situacijama u Iraku ili Ruandi, neobično iscjeliteljski djeluje na hrvatsku kazališnu scenu koja se rijetko (i sa zanemarivim dosezima) bavi temom ratnog zločina. Hrvatski glumci radije staju pred filmsku kameru i to onu kod koje redatelj najčešće ima osebujan osjećaj naklonosti prema "našoj stvari" te energično vjeruje da napadnuta strana ne može počiniti zločin.
U tom kontekstu Bondyjeva se predstava na ZKM-ovim daskama ukazala kao neobično aktualna i dojmljiva obrada zbilje. Antički su likovi preneseni u moderno doba, toliko moderno da uloge sluškinja igraju kozmopolitski opravdane Azijatkinja i plavuša, dok je glumcima-crncima namijenjena uloga povratnika s afričkog ratišta. Amelia (hvaljena i nagrađivana Kerry Fox) očekuje povratak Generala (Joe Dixon), ali na kućnom se pragu pojavljuju tek prelijepa mlada Laela i njezin maleni brat – pošiljka iz terorističkog svijeta koja bi imala opovrgnuti glasine da je General uprljao ruke nevinom krvlju. Amelia koja treba udomiti dvoje poslanih, pada u ljubomornu sumnju – Laela se uskoro i scenaristički definira kao Generalova ljubavnica.
Dvosatni "Okrutan i nježan" konceptualno je podijeljen na dva dijela – prvi kojim dominira glavni ženski lik i drugi kojim dominira glavni muški lik. Oni se pritom ni u jednom trenutku ne susreću. Spaja ih samo scenografija i niz sporednih glumaca. Kontrapunktiranje živopisne Amelie (čiji se osjećaji i temperament nižu u širokom dijapazonu od krute gospodarice do histerične prevarene žene) s jednako nijansiranim i doslovce ogoljenim Generalom (od moćnog djelitelja pravde i plemenitog oca do mentalno izgubljenog stradalnika) funkcionira kao vrlo sugestivna deskripicija ratnog kaosa i onih koji, izgubljeni u osjećaju za dobro i loše, kreiraju osobnu i tuđu tragediju istodobno.
Ovo je ponajviše predstava o stisku, riječ "tight" pojavljuje se u nekoliko različitih značenja i uvijek u sobi nosi radnju tjeskobe. Od uske crvene haljine, koja takva treba biti, do stiska Generalove ruke, koji samo pokušava "razgovarati", to postojano pozivanje na stisak razotkriva likove pune tereta, negativne karme i nemoći da se poput zmija izvuku iz vlastite kože.
Unatoč marketinškom inzistiranju na kadriranju Kerry Fox u prvom planu, teško je ne pohvaliti glumački mnogo nadmoćnijeg Joea Dixona. Oba lika pravo su karakterno bogatstvo emocija između kojih skakuću poput ping pong loptica, precizne dijaloge nastavljajući čak mnogo definiranijim i emotivno nabijenim monološkim bujicama. Iako je deplasirano ovakvoj glumačkoj klasi secirati izvedbe na picajzl-način, teško mi je oteti se dojmu da Dixon s mnogo većom kontrolom i većim efektom obavlja svoju animaciju lika Generala. Zvijezda Kerry čiju smo glumačku sjajnost mogli konzumirati u filmu ("Intimnost" Patricea Chéreaua) u živoj kazališnoj izvedbi s manjom suptilnošću transferira emociju u publiku. Razina uvjerljivosti (a tu nije bit u snazi plača ili njegovoj vizualnosti u obliku suza) nekako kaska u tim trenucima tragičnog slamanja, razotkrivajući pritom da okolni (sporedni) likovi imaju daleko snažniju emanaciju istog emotivnog impulsa. Ipak, neprilično bi bilo ne zamijetiti Kerrynu glumačku dominaciju prvim dijelom predstave, toliko snažnu da Dixon sasvim sigurno nema lak posao u drugom dijelu, pa makar šokirao svojom izranjavanom golotinjom, penisom na slamčicu ili polijevanjem urina po pozornici. "Pročistio sam svijet za tebe! Istrebljivao sam teror da bi ti mogao ići na Internet chat!", govori srčano svome sinu, još jednom pred "nezahvalnim" dijelom javnosti evocirajući usporedbe s hrvatskim osjećajem žrtve na sudovima pravde pod upitnikom "jesmo li se za to borili".
Maestralna stvar otvarajuće predstave festivala ipak je njezina dramaturgija i precizna upotreba detalja. Vješto bavljenje scenom i glumačkim radnjama, te tempiranjem same radnje, ogleda se od najširih planova (npr. kad nakon Kerryna monopola na rasklopni stol za masažu i pedikerske usluge, vlast preuzme crna došljakinja) do onih najužih (npr. kad Amelijin sin nervoznim zavlačenjem dlana u stražnji dio gaća budi viziju ranjivog dječaka, bio on prekinut u igranju kompjutorske igrice ili verbalno atakiran kao muškarac koji se vratio s ratišta).
Austrijsko-britanska koprodukcija Winener Festwochena, Young Vica i Chichester Festival Theatrea može služiti kao poučni model hrvatskom dramskom prostoru, koliko u smislu da je nekad dobro okrenuti se susjedima (istim principom na kojem Buljan već neko vrijeme gradi slovensku biografiju), toliko i u smislu da područje jugoistočne Europe (da ne uvrijedim euroskeptike i balkanofobe) dijeli isti tematski okvir za pitanja kojih se nikad nismo dovoljno primili ni kao društvo, ni kao njegov detektor – tetar.
Autor Ivan Kralj
