luda ko patata
Baš u vrijeme kad smo zbog lošega vremena odustali od posjete Gramperijadi, fešti od krumpira što uveseljava istarski gradić Kaštelir, na južnom kraju Hrvatske najkrumpirastija glazbenica istarskog poluotoka primamila je sasvim dovoljno pažnje da nam ne bude žao. Koncert etnojazz zvijezde Tamare Obrovac u Dubrovniku, u sklopu Močvare u Karanteni, pratio je Marko Sjekavica i još iste noći shvatio da bi, uz ovakve glazbene delicije, lako mogao probdjeti i onih raskužavajućih 40 karantenskih dana svojih predaka.
Luda je ko patata ta Tamara Obrovac. Sretoh je na koncertu s njenim bendom u Lazaretima u Dubrovniku, u sklopu ljetnog programa Močvare u Karanteni. Ona se, dok pjeva, bode prstima po grlu, lupa si prdeljuske, sjedi po podu, tamo zecom hopsa i skakuće. Zavija, dere se, bala, smije se. I frulu svira. Ma sva je luda i otkačena, a za to ima i debelo pokriće svoga glasa, kantautorstva, osebujnog i kvalitetnog etno-jazz stila koji njeguje. Ovaj dubrovački nastup bio je toliko komunicirajući s publikom, spontan do te mjere da se nova muzika doslovno rađala na sceni. Nažalost koncert je bio sjedećega tipa, a ritam tako dobar i osvajajuć vapio je za plesom.
Davnih je dana sedamnaestog stoljeća Dubrovačka republika na ovom mjestu podigla Lazarete, karantenu koja je štitila Grad od najezde tada raširenih i strašnih zaraznih bolesti. Dosta starija od ove, karantena iz četrnaestoga stoljeća, smještena na obližnjim otočićima Mrkanu i Bobari, bila je najstarija u svijetu cijelome, njene ruševine sada gnijezda su galeba. Koji se tamo glasno karaju. A Karantenom se danas zove multimedijalni festival suvremene umjetnosti koji se svake godine održava krajem ljeta u organizaciji Art radionice Lazareti u ovom istom prostoru. Konceptualni umjetnik i prošlogodišnji hrvatski izbornik, ali ne za nogomet, već za Biennale di Venezia, Slaven Tolj, zaslužan je da Karantena postoji i da opstoji, svojim jakim programom uspješno braneći krajnji jug Hrvatske od kuge uskih vidika gradskih kulturnih vlasti. Jednom mi je Slaven rekao da se ne radi čak samo o uskraćivanju njihove ćese, jer novca se nađe dovoljno u stranim fundacijama, već je greda u konstantnom sabotiranju svega što je drukčije od zadane šablone kulturne politike ove konzervativne lokalne zajednice. U to sam se i sam uvjerio više puta kad je policija ulijetala i prekidala koncerte, primjerice pred koju godinu odličnih Jinxa ili pred koji dan odličnoga beogradskog Dark Wood Duba na livadici, povrh kluba Orlando, dijelom i zbog političkih razloga, a navodno zbog buke. Da fine s bukom urlala je i stara čuvarica Gospe, dubrovačke katedrale, pune turista, umjetniku koji je prekrasnim zvukom orgulja punio zrak. Dok je istu večer jedan drugi koncert, umjetnika čiji rad više nego cijenim, pa ću mu u ovom kontekstu prešutat ime, u organizaciji Grada, bez pandurijskog ometanja trajao još par sati duže u noć.
Slavenov smješak na licu govorio je da ga je Tamara muzikom odnijela Jadranima daleko od takvih gadnih tema. A smješaka je bilo puno. Na mjestu gdje su nekad četrdeset dana provodili došljaci karavanama i jedrenjacima, pristigli iz svih krajeva svijeta u Vlahov grad, bilo je i jučer svakojakih putnika. Možda sam malo od koze udren, ali uvijek me veseli kad vidim da je publika nekog dobrog umjetnika toliko raznolika. Varietas divertat. Tamarin je raspon poklonika još veći od Josipina. Upoznao sam tako dakle djevojku koja je došla iz Japana, mladića iz Australije, lokalne čeljadi od godišta curica do godišta prabaka. Ova je posljednja sjedala dva mjesta od mene i culjala se u ritmu. Jedino se malo smrkla na bubnjarev solo koji je kulminirao transom.
Bend je bio fenomenalan. Harmonika, bubnjevi, bas i gitara, koje su povremeno zamijenila narodna glazbala. Tamara Obrovac i ovi veseli dečki zaista su odličan pogon, tvornica kvalitete i dobre zabave. Jednako za sebe i za okolinu. Svestrana umjetnica pronalazi se i prepoznata je u zemlji i izvan zemlje (što će rijet u drugim zemljama, ne u svemiru) kao pjevačica, flautistica, autorica tekstova i skladateljica za balet, teatar, film. Rođena je 1962. u Puli gdje završava srednju muzičku školu i početkom osamdesetih upućuje se u Zagreb na studij sociologije.
Napila se na izvoru istarske čakavske narodne glazbe i folklora, klasičnoga i suvremenoga džeza. Njezin je glazbeni izričaj osobit, estetski lijep, pun improvizacija, humora, inovacija.
Ludu ko patatu, kao što već rekoh, s pozornice ju je nakon bisa odnio drugar iz benda. Na ramenu, ko vreću patata.
