Tu ste: Home // Kolumne // Zbrda zdola // Obračun kod OK knjižnica

Obračun kod OK knjižnica

Silvija-Sesto-na-jahti_photoediting_by_kupus.net

U svojoj novoj kolumni književnica Silvija Šesto zbraja i oduzima rezultate podupiranja pisaca od strane kulturnih proračuna, ali i posuđivanja knjiga. U zemlji ovršenih autora koji sanjaju Bolonju i sneni skupljaju ranojutarnje boce, autorica se na raskošnoj jahti povlači iz javnosti kako bi izbjegla kritičare koji seciraju njezino zgrnuto bogatstvo!

 

Uhvatili smo vas kad i prve visibabe. Ne usuđujemo se činiti poveznice, no činjenica je da ste ili spavali zimski san ili nešto šesto?

Naprotiv! Budna sam! Bdijem! Za razliku od sportskih natjecatelja, ne trčim, ne skijam, ne sanjkam, niti skačem. Ipak čekam rezultate. Sjedim i čekam. I potiho plačem.

I jeste li štogod dočekali?

Znate, ponekad se doista osjećam kao netko tko, naslonjen na trošnu izbu, na granici domaje, s čikom u ustima, čeka vanjskog neprijatelja na braniku domovine dok mu se o leđa taru svakojake beštije. No leđa su svake žene u Hrvata jaka. Podnose ona sve, od brente do išijasa, a kad je riječ o slobodnjacima, osobito onima koji plešu na slovnom trapezu, da unutarnji neprijatelj stigne i u vidu mrkog medvjeda ne bismo osjetili. To je ta poslovična otpornost na podražaje, koji su sve bestijalniji što su nam usta zatvorenija ili tek otvorena onoliko koliko je potrebno da držimo čik iznad tla.

Rezultati podupiranja pisaca stigoše poslije Nove?

Točno. Financijska injekcija nekoliko je pisaca izvukla iz živog blata na kraju prenapornog siječnja. Radnici Plinare i Elektre na trenutak su odustali od namjere isključivanja na određenim adresama. Nastala je, kao i svake godine, klasična holivudska situacija. S jedne strane veseljaci s druge strane čemer, jad i tuga. I inicijativa za regionalnim stipendijama koje bi se obfinancirale regionalnim sredstvima. Inicijativa je kolala društvenim mrežama, a onda je mreža negdje dobila rupu i sve je iscurilo, bojim se do najtišeg oceana.

Kad smo kod tihih radnji u to vrijeme, nije nam promakao velik intervju provoditeljice velikog projekta Ministarstva kulture o kojem smo već nebrojeno puta pričali?

Zasigurno vi opet o našem velikom projektu ministarstva koji i nije naš nego je prepisan negdje s europskog sjevera, a nekoliko godina poslije jednog malog, ali baš našeg projekta kojeg su furale naše, domaće knjižničarske snage. Pročitala sam taj razgovor voditeljice projekta, te bih preskočila nepotrebnu analizu punog ruksaka floskula, tek bih ponovno pripomenula kako je iz njega iscijeđena zadnja kap književnosti, a s druge strane podupiranje promocije književnosti namijenjene djeci, što je ustvari „velik plan“ ovog sastava ministarstva, očito je prebačen na intimne obiteljske navike čitanja djeci prije spavanja. Osobito čitanja bajki. Pisci, uza sve velike projekte, okrugle stolove i kampanje, gostuju sporadično kako koja knjižnica, škola ili dječji vrtić pribave sredstva barem za putne troškove gostujućih. Ove godine pisci za djecu udruženi u društvo nisu dobili nikakva sredstva namijenjena gostovanjima, te se potvrdila ona kako je Zagreb doista centar svega, a pisci izvan Zagreba izolirani i marginalizirani. Meni je sasvim poželjno i normalno da pisac iz Vinkovaca ili Zadra posjeti i oplemeni čitanjem i promocijom svoga djela zagrebačku djecu, no proces većma ide u obrnutom smjeru. Poželjno i normalno očito je vrlo fleksi.

Pjev kukavica

Čini se kao da vi autori uvijek kukate. Pa dobili ste konačno i naknade po posudbi u knjižnicama?

Kom’ obojci, kom’ naknade. Ali eto, konačno, žurno, nakon dekade(ncije) od potpisivanja tog sporazuma, zakona čegaliveć, sjelo je nešto sredstava onima koji su najfrekventniji i čije se knjige i posuđuju i vraćaju na posudbu. Naravno, stvar nije baš izvedena sto posto, no što očekivati u takvoj promptnosti i agilnosti. Kad je konačno bilo jasno da će to sve skupa konačno i krenuti, nitko nije ni pisnuo, osim tiho i opet po društevnim mrežama, kako konačno to konačno ne bi bilo beskonačno, što je već pomalo vuklo na to. Naravno, zajednica koja je nešto zucnula po društevnim mrežama nije dospjela do kopna, jer o istoj stvari postoji neslućen broj mišljenja. Ipak, krenulo je. Nadajmo se kako će obračun kod OK knjižnica svake godine biti što bolji te precizniji, a bogme i opet u konačnici nadamo se kako će ulješura novaca biti mnogo veća od ove godine ponuđene pa razgrabljene na velik broj onih kojima zasluženo pripada.

U tom moru pisaca pisci za djecu kao da su najbolje prošli?

Naravno, pisci za djecu ionako stalno prolaze, osobito oni koji su spletom okolnosti i sudom struke znalaca u lektiri. U tom smislu pojavio se i jedan novinski čin-čin kako bi lektirni pisci trebali biti izuzeti od prebrojavanja naknade. Osobno sam bila pogođena tom idejom jer nakon isplate vam zasigurno ove riječi kao lektirna autorica ne bih mogla pisati i na ova pitanja odgovarati iz raskošne jahte koja upravo uplovljava u neku tihu i egzotičnu luku, dok se nad toplim morem stvara talog iz kojeg sišem inspiraciju. U tom novinskom čin-činu bilo je podosta krivih polazišta, osobito me se dojmio onaj kako pisac za odrasle, gospodin Tribuson nije u lektiri. Ipak, ove je godine prva godina čina isplate naknade po posudbi, dakle prakse, te bi bilo krajnje nekorektno da huškam na novinsku teoriju koja je prati. Dajmo vremenu vremena.

Kad smo kod vremena, još malo pa sajam knjiga u Bolonji, naša zemlja gost?

Ove godine neću po osmi ili deveti jubilarni put ići u Bolonju, dakle to je za mene ipak sanjam knjige u Bolonji, pa ću se držati ovog manjeg, no za mene zasad puno ugodnijeg i izvjesnijeg pulskog sajma.

Razlog ili razlomak?

Ne znam stvarno puno o svemu tome iako sam na neki način u tome. S obzirom da je to nekakav posebni i posvećeni izlaz Hrvatske u svijet putem knjige i ilustracije za djecu, da sam ja netko, pičila bih to kao javnu stvar, javno dobro. Malo bih i u domovini razvaljivala vijesti o pripremama, zakupila barem desetak jumbo plakata, forsirala medije. Ovako sve to ide tiho kao glavna tema, vodeno. Osjećam samo vlagu i njen miris u čudnovatom probijanju na web zid Ministarstva kulture. No tko od „običnih“ ljudi dolazi pred zid Ministarstva kulture? Koliko javnosti je moguće smjestiti za okrugli stol? Običaj je da samo mi vezani uz taj dio ljudskog djelovanja dolazimo i samo neki od nas pokušavamo nešto glavama. S tim zidom, mislim. Visok je on i po svemu sudeći, po svemu sluteći, njegove su birokratske ciglice neprobojne. Postojana gradnja, višegodišnje, pa i višestoljetno ulaganje.

Magarci su čuđenje u svijetu

Kad smo kod ulaganja, više-manje svi su natječaji državnih institucija za kulturu finito.

Da, opet se potrefilo. Rezultati prošlog natječaja Ministarstva kulture puknuti su na dan smijeha i šale, prvog dana travnja, a ovi gradski, zagrebački, na petak trinaesti. Pljucnula sam za svaki slučaj tri puta, prevencija je dobra stvar. No očito je već i slabovidnima kako je podosta toga pretvoreno ili sliči na šalu. Pa i kontekst je pošaličarski, no ujedno i ozbiljan, zastrašujuć’. Kad ljudi nemaju posla, svašta rade…

Jeste li zadovoljni rezultatima natječaja. Ima li nade?

Pitate me ima li nade za nas? Naravno! Za one koji mogu povuć’ i ukinut’ san do max. dva sata, pa radit’ sa slovima nekako se provlačeći začepljenih osjetila. Jer promatrati ambivalentne portfeljaše kako ne znaju što bi s vremenom, a još manje s državom teško je. Ovako, u izolaciji navikne se i kulturnjak kao magarac na batine, ta što smo bliže iaiaukne nas neka bezuvjetna sreća. S druge strane teško je znati da postoje kolegice i kolege koji to ne mogu, pa su se priklonili raznim kombinacijama. Slučaj jedne divne kolegice koja je bioritam preusmjerila u rano dizanje zbog kolekcioniranja praznih flaša kako bi preživjela i potom tako preživjela, dalje pisala, težak je.

Govorite o ovršenima?

Mnogo ih je. Previše. Upravo toliko previše koliko je malo izlazeće empatije osobito kod pojedinih kulturnjacima uslužnih institucija. Jer ako je netko ovršen iz „objektivnog“ razloga, zbog bolesti, ako mu pristižu neka sredstva izravno iz kulturne institucije i ako čak banka „zamoli i uputi“ da se dio sredstava preusmjeri na zaštićeni račun, što reći ako se to ne učini jer eto, petak je, vikend i tko bi se sjetio te „sitnice“?

Buna?

Kad se bunim imam osjećaj kao da zovem tehničku podršku nekog teleoperatera. Pa stiskaj nulu za ovo, pa jedan za ono, pa tri za kombinaciju ovog i onog… Do čovjeka živog teško je doći. Papirnate odgovore kao da bljuje stroj instaliran pokraj aparata za kavu. Bunila sam se jer su Društvu pisaca za djecu ove godine dali nula kuna za gostovanje pisaca po Hrvatskoj. Ponavljam, što reći ljudima koji pišu za djecu izvan Zagreba, kako ih razuvjeriti u konstataciji da je Zagreb Hrvatska? A upravo to imamo na „raspolaganju“ ove godine. Od Grada Zagreba dobismo samo sredstva za Zagreb. Stoga je možda najbolje da svaki pisac za djecu i mlade izvan Zagreba osnuje svoju udrugu i žica lovu. Trenutno ne vidim načina do dana kad svi presele u glavni grad.

Tjeskoba?

Možda prava riječ. Oni koji su tu zbog kulture vješto, poput gospode u labosima, doziraju hranu hrčcima. Kojom brzinom će se vrtjeti njihov kotač, ovisi o njima. Pomisao kako će ih bačen komadić kruha podjariti traje kratko, jer kruži se koliko bacaju. Zahtjevi za dugoročnom štrucom kruha tihi su ili nečujni. I iskustva o bumerangu dizanja glasa protiv gluposti, o izostanku i onog komadića kruha. Sve to odvija se u beskrajnoj i mučnoj tišini koja vrišti: isključite me!



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.