Tu ste: Home // Kolumne // Zbrda zdola // Nostradama u očekivanju smaka svijeta

Nostradama u očekivanju smaka svijeta

Nostradama_Silvija-Sesto_photoediting_by_Kupus.net

U novom izdanju kolumne Zbrda zdola književnica Silvija Šesto otkriva kako se tužakaju nakladnički nitkovi uz državne takse, kakav je život ovršene spisateljice kojoj ne plaćaju čak ni državne agencije, zašto je Ruksaksaga dramatičnija od Sumraksage, te treba li plakati nad prolivenom vodom…

 

I bablje ljeto smo prošišali, od vas ni traga ni glasa. Jeste li  dobili na lotu, pokupili kakvu stipendiju Ministarstva pa otputovali, virozu?

Puno se radi za malo. Sve nešto črčkam, točkam, slovcam, jedva. Da vam istinu velim, čekam smak svijeta. Bojim se da je i on poprimio beckettovske fore. I ne samo to, ne samo to, dok ja marljivo čekam, eto mi država radi iza leđa.

Što se dogodilo?

Ne znam koliko ulazimo u intimno, ali kazat ću pa makar Travolta nikad ne zalutao u Mesničku. Dakle, utužila sam jednog nakladnitkova koji mi je nudio 135 kuna za nitkovluk bezpitajne i trajne posudbe djela za neku čitanku u više izdaja i izdanja, pa mi lupila država taksu od 2.000 kuna, pa sam se žalila, pa sam čekala godinu dana da mi „časni sud“ odgovori na žalbu, a u međuvremenu su mi prije ikakvog odgovora silom skinuli tih dva soma i još 75 kuna fino fina, pa me ovršili, da bih dva dana poslije od te iste države dobila konačno odgovor na žalbu i sad čekam da mi vrate kaj su mi skinuli i da opet fina fina skine novih 75 kuna. Konačno i da nekaj počne nakon godine i pol sa svim tim skup(im). Vratili mi još nisu ništ, prvo ročište se ni nakon godinu i pol ne nazire, a nakladnitkova više nema. Nikako shvatiti tu predsjednikovu pravdu.

Ovršinske rane

Kako ste se osjećali u stanju ovrhe?

Ha čujte, kad sam u dućanu htjela platiti špeceraj i kad keš kartica nije prolazila, pomislih kako je došlo do smetnje u vezi. I dobro pomislih. Pomišljaj je uvijek točan. No za takve vrste veze još nisu izmišljeni stručnjaci, hoću reći niti se radi na tome da se izmisle. S druge strane, osjetila sam ponos i diku solidarizirajući se s nebrojenim kolegicama i kolegama u istom ovršnom stanju. Čudan osjećaj ruba, ivice, korak do provalije ili slobodnog leta…

Dakle, sad je sve u redu?

Brusiona d.o.o.! Kao  i sve ostalo, i to je doslovno otišlo u krepatilni nered. No sad ste  me prisjetili onog tradicionalnog reda koji se stvara zadnjeg dana, zadnje večeri i noći do ponoći na glavnoj pošti tzv. branimirki. Volim prošetati i ufotkati taj kulturni red, predaju natječajnih papira za milost božju, pardon ministarsku. Danima su se pisale „recenzije“ jednog arka za književne stipendije, kolege jedni druge nahvališe do te mjere da, kad padnu u depru, mogu uzeti taj papirček i odmah povjeruju u sebe, svoju snagu, moć, spisateljsku kvalitetu. I ja sam napisala nekoliko iako mi je doslovno hihotavo nazivati recenzijom nešto na temelju 16 stranica budućeg romana, hajd’ još 16 pjesama, već na trećoj ili ti je mučno ili letiš… No sad se čeka lova izdaleka. Tko će tri mjeseca, šest mjeseci ili čak cijelu godinu moći plaćati plin, struju i vodu, pa onda malo i pisati. Sretno redoviti!

Počeo je „mjesec hrvatske knjige“…

Tako je. Tematski je odjeven u ljubav, jer samo ljubav je „granica dvaju svjetova“, jednog parazitskog, drugog koji stvara, kreira. Vrlo su dobro srasli na agresivnu inicijativu ovog prvog, ni pajser to više odvojiti ne može. Moj skromni sud.

Prokletstvo okruglih stolova

U mjesecu knjige gošća  ste nekoliko okruglih stolova?

Iskreno, moram priznati da se na tu foru okruglosti uvijek dobro nasmijem sa svojom pametnom dječicom. Naime, uvijek, baš uvijek na tim okruglim stolovima pronađem vuglec na koji se zašpranjim, ozlijedim, natučem. Duboko u duši znam da je za sve kriv majstor Geppetto, no kako mnoge krivce u ovoj zemlji ruka pravde nikad neće ščepati, ni taj zasigurno neće dolijati. Stoga neka dalje djeluje u području bajke, što bih preporučila i mnogima koji snatre o pravednosti, a  tu ubrajam skromno i svoju malenkost.

Često ste na fejsu, ponekad se čini kao da ste non-stop, usudili bismo se reći, objavljujete kao da ste za to plaćeni!

Oh kako se varate, kako se grdno varate! Ta ja kad pišem skoro nikad nisam plaćena ili tek slabo, to me žesti, goni, motivira, snaži, gura naprijed. Tom logikom i napisah priču za Državnu agenciju za zaštitu podataka, primjerice. Na njihov poziv. Trebali su mi platiti do kraja 2012. i eto još predvidljivo čekam. Da sam bila sigurna kako će ispoštovati ugovor i platiti u roku, mimoišla bi me inspiracija, ovako, sigurna da mi nikad platiti neće, guštam i čekam da me opet nazovu i naruče još jednu, dvije priče, ljubić, horoskop ili možda roman, telefonski imenik il’ slično.

Otvaramo ruksak i – bi svjetlo!

Kad smo kod telefonskog imenika, spominjali ste negdje ono kad onaj gluhom dobro jutro ili tako nekako?

Zasigurno mislite na moju impresiju predstavljanja ingenioznog, a opet uvoznog projekta „ruksak pun kulture“ ministarstva kulture koji navodi autore na kulturu punu ruksaka, pa u bijeli svijet. Naime, vratila sam se s jednog gostovanja gdje, u vrijeme kad su ministarskim zaposlenicima usta puna promicanja čitanja kod djece, jedna osnovna škola nije dobila tri godine ni lipu za lektiru, a kad će – đeknasto je prognozirati. Izbjegla bih ovoljetne Vakuline opservacije. Znamo kako su padale. Naravno, ta školica nije iznimka, ništa se većma ne promiče osim nepotizma, javašluka, interesnog sukobljavanja u najlepezastijem smislu. A taj projekt u ranojutarnjoj televizijskoj emisiji, koju sam slučajno uhvatila prek’ župnikovog odašiljača, prikazivao je svoju prosvjetiteljsku ulogu govoreći o ruksačenju po slavonskim gradićima kao da su u najmanju ruku gostovali u zabitim dijelovima amazonske prašume, kod plemena koja su nadomak otkrića vatre. I to promicanje čitanja bez pisaca kao ražanj bez jarića…

Nismo spomenuli školske knjige? Začudno?!

Nismo, jer smo tu u Zagrebu imali izvjesno čekanje tzv. besplatnih udžbenika za klince koji imaju više od jednog brata ili sestre, koje je trajalo skoro do sv. Nikole, u međuvremenu došavši porezne obveznike još malo skuplje zbog isprike onog koji ih je obećao objavljene u svim dnevnim novinama, pa je bio prešutan dogovor da ne spominjemo ime udžbenika uzalud. Praznovjerje znam, no uvuklo se pod kožu svima, osobito otkad gradom kola trač zbog čega su se uopće pilila stabla, delal papir i tiskali novi.

?

Niste čuli? Niste čuli da su izvjesni upravitelji ovom osnovnom organizacijom udruženog nerada htjeli uć’ u udžbenike. Otud i meki uvez, osim svega ostalog mekog. Da lakše uđu.  Ne mogu vjerovati da ste toliko neinformirani! Vjerujem da zbog toga ne dobivate obilata poticajna sredstva iz zone Ministarstva kulture, ili? Kad je riječ o informiranosti, tu sam doma. Silom prilika funkcioniram kao tri brata u tri stranke u malom mjestu. To ja zovem stabilitetom. Naime, rasporedila mi se obitelj na sve strane, u vladi, po ministarstvima, vodovodu, placu.  Zbog mirnih obiteljskih ručkova moram pripaziti što govorim, al već manje kako čujem i dočujem sve. Sumraksaga je Heloukiti prema tome, taj sag ima milijun čvorića.

Projekti bolonjez

Okončani su natječaji Gradskog kulturnog ureda i Ministarstva kulture za novce?

Da, praktički natječaj je natječaj stizao, nevjerojatno, boltovski. Sad će vrijedne komisije cijeniti i tko zna hoće li im za to biti osigurana naknada, naime sa zadnje presice vezane uz sajam knjige za djecu u Bolonji, ministrica kulture je pobjegla ministru financija žicat lovu. Barem je tako ispričala svoje dizanje sa stolca. Jel’ bilo uspješno, ne zna se.

Čujemo iz medija da je na toj presici izbila neka svađa?

Ma to je tusta riječ. Nikako! Možda mala neizbježnost kad su autori ujedno novinari. Jedan je kolega naime dinstao u ruci katalog iz 2008. godine gdje je ingeniozna tema vode ministarske ekipe koja vodi ovogodišnji nastup u Bolonji, a ne zaboravimo da je to poseban nastup jer smo zemlja partner, prokazana kao već prolivena. Naime, voda  je natapala interliberovski nastup onih koji su sve ove godine organizirali nastup na bolonjskom sajmu, a sada su očitim i javnosti predočenim sukobom interesa pri natječaju izuzeti iz svega. Ponavljam, voda je bila tema na dalekom Interliberu 2008., dakle prije dugih šest godina. Sad, ili je ova nova ekipa na brzaka skupljena od predsjednice koja ju je i birala, pogodila i opetovala ili želi doista razvodniti i ono malo tvrde strukture. Što će biti od svega toga, ne znamo, no jedno je očito, voda nam šalje neku poruku, bojim se da ona nema veze s plusom.

Da, sjećam se presice Društva književnika za djecu…

I ja. Osobito bubnjeva. To mi je bilo najjače. Stvari se pomalo vuku. Bilo bi lijepo kad bi bilo lijepo, al znate, ispričat ću vam jednu malu, kako da velim, anegdotu. Rekla sam već nebrojeno puta kako se neke osobe uposlene po rđavom ključu ponašaju kao da su bogomdane pritom zaboravljajući kao i većina takvih da bi državne institucije trebale služiti nama, ne obratno. Pa tako i Ministarstvo kulture ima smisla samo za svoje uposlenike, ako ne služi časno kulturi. Onda se lako može zvati ministarstvo uhljebarstva, te spojiti s ostalim ministarstvima i agencijama. Zašto bi bili raštrkani?!

Špeceraj javnih potreba u kulturi

Anegdota?

No, sjedim ja tako jedan dan ispred, pazite, kulturno info. centra, nemreš kulturu izbjeć nikako, nominalna ekspanzija, pogrom… Dakle, sjedim s dvoje kolega, onak fest uglednih književnika. Prolazi tuda žena, zaposlenica Ministarstva, sa šest plastičnih vrećica špeceraja. Vidi nas, ni a ni be, ni dobrdan, ni laknoć. Uhvati ona trećeg kolegu što je sjedio za našim stolom pa se sve raspituje kako će se sparkirati u Frank pa još Furtu na sajmu koji je već prošao. Kao što je ubrzo i ona. Svojim putem. Mislim, parking je prioritet, doslovno i onak nedoslovno jel’? Hoću reći, to je taj odnos „kovashebe“ škrabala. A možda je i u pravu, dosta smo tihi i riječju i mišlju, a ponajviše djelom.

Graknuli ste ipak sa svojim kolegama u vezi  one naknade po posudbi u knjižnicama. Jel’ se štogod pokrenulo?

No tu imam dobre vijesti. Ovih dana mnogo me kolega zove istinski preneraženi pozivom „iz centra“ da daju svoje žiro račune. Malo je reći preneraženost, osjećaji idu do prestravljenosti. Pisci i prevoditelji ne mogu vjerovati da će već tako hitro, nakon samo 11 godina od potpisivanja ugovora u tom smislu, stvar profunkcionirati. Već nekoliko njih zatekoh na Kamenitim vratima u permanentnom paljenju svijeća. Drugi je par prekratkih rukava što je polovina njih, koji su zaslužili naknadu, ovršena, pa će te naknade upast u hrvatski kvazikapitalistički bunar.

Stižete li od silnog praćenja svega i svačega uopće pisati?

Za to više nema potrebe. Majka se vratila iz Zagorja.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.