Brk, da, brk je jedan od dominantnih ukrasa našeg Dinarca, brđanina kojem u svoj njegovoj zlopovijesti na raspolaganju i nije stajalo previše ukrasnih rekvizita. Brk, kubura, topuz, jatagan, kakva kobilica - koja bi u epici, obavezno, stekla reputaciju bedevije - i to je, uglavnom, to.

I da, naravno, jezik: jezik koji u dugim zimskim noćima ili u predasima epskih bitaka s Turcima (najčešće, naravno, izgubljenih) može te iste bitke, na uznosit način, deseterački, pretvoriti u slavne povijesne trijumfe.

Brk iz romana Ante Tomića i njegov vlaško-dinaridski, živi, sočni, duhoviti govor rezultirali su, uz odličnu režiju Hrvoja Hribara i izvrstan nastup većine glumica i glumaca, jednim - napokon! - sjajnim i duhovitim hrvatskim filmom. "Što je muškarac bez brkova?" je upravo to, odličan, zabavan film (u dva sata to i nije jednostavan zadatak) koji će pogoditi ukus najšire publike u Hrvatskoj, a, vjerojatno, i po stranim festivalima - uostalom, već je u Sarajevu bio ocijenjen kao pun pogodak.

Mogli bismo reći da je autor koristio prokušane formule uspjeha. Šarmatna vlaška verbalna prepucavanja, sočan, često i prostački jezik, živopisne ambijente dalmatinske Zagore, osobene individualnosti, što je u tim krajevima, više no drugdje kod nas, osobni imperativ...

Mogli bismo, dakle, reći da je autor koristio prokušane formule, ali to ipak nećemo reći. Jer, te se formule ne prokušavaju često: probao je Bogdan Žižić ("Ne naginji se van", s prvom rolom Ive Gregurevića) i uspio; pa onda Krsto Papić ("Lisice", remek djelo hrvatske kinematografije), pa Ognjen Sviličić ("Oprosti za kung fu") i, u žanru TV serije, Vrdoljak ("Prosjaci i sinovi"). Drugi hrvatski autori bavili su se Zagrebom, mitteleuropom, nebom i satelitima - i najčešće promašivali; htijući biti paspkiji od pape (evropskiji od evropljana) bivali su dosadniji od dosade same. Zato bi tvrdnja o "prokušanoj formuli" pomalo dezavuirala uspjeh Hribar-Tomić tandema. Zato je dan kad se "Muškarac" pojavio u kinima zapravo Datum u povijesti hrvatske kinematografije koja je nakon dugog zombi stanja napokon počela davati neke znakove života. Jedna jedina primjedba: igrajući se stereotipima, autor je pretjerao s upotrebom ambijentalne folk glazbe, što je vjerojatno caka za strane festivale: film će na taj način vani izgledati više kao uradak iz Anadolije nego iz Hrvatske, al nema veze: ni Kusturica nema veze s Jugoslavijom

Jer Hribarov je film došao nakon serije dobrih filmova: osim "Oprosti za kug fu", tu je bila i posve vanserijska "Ta divna splitska noć" Antona Arsena Ostojića, pa vješti ali trgovačkim mentalitetom prožeti "Svjedoci" Vinka Brešana, navodno izvrsni "Što je Iva snimila..." Tomislava Radića...

Hribarov film demantira još jedan negativni hrvatski stereotip. Onaj o hrvatskoj neduhovitosti. U zemlji koja je dala jedan Feral, "Večernju školu", koja ima Smoju, ali i, ne treba zaboraviti, beogradskog scenarista Sinišu Pavića (koji je rodom iz Sinja), promašeno je govoriti o insuficijenciji duhovitih autora. Ima njih, dovoljno, samo su zemljom - a i pripadajućom kinematografijom - zadnjih godina, vladali oni zlosretnici što za šalu baš i ne znaju.

"Muškarac bez brkova" čini se prijelomnicom, koja po kazuje da je njihovo vrijeme, ola -la, prošlo...

film

 Autor    Boris Rašeta