Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Mrzim istinu!: Dašak svježeg zraka

Mrzim istinu!: Dašak svježeg zraka

Teatar &TD: „Mrzim istinu!“
Osvrt na izvedbu 29.5.2011. u Teatru &TD

Ocjena: 1 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 5

Obitelj, osnovna građevna jedinica društvenog poretka i vječni alibi za naše životne neuspjehe, predstavlja nepresušnu riznicu uspomena i sjećanja za samoanalizu i samokažnjavanje svake vrste. Tu je i rašomonska narav kolektivnih obiteljskih uspomena kojima u zajedničkom posjedu raspolažu oni što su postupali kako su najbolje znali, te oni koji su te najbolje moguće postupke istrpjeli u obliku batina, nametljivih oblika kontrole i perfidnih emocionalnih tortura. Svime time bavi se predstava Olivera Frljića „Mrzim istinu!“, i to na načih koji je istodobno uznemirujuć, duhovit, ekshibicionistički, intiman i autoironijski, odnosno – upravo onako kako bi kazalište doista i trebalo izgledati. Pritom gledatelja ostavlja s voajerskim osjećajem sudioništva, ali i intenzivnim dojmom prisustvovanja majstorskom kazališnom događaju – daleko većem od malog sobička u zabačenom kutku Studentskog centra u kojem se sve zajedno odvija. No bolje da krenemo redom.

Predstava nas vraća u vrijeme dok je obitelj još bila na okupu u redateljevoj rodnoj Bosni. Preciznije rečeno: dijelom se bavi spomenutim vremenom, a dijelom je smještena u trenucima rada na predstavi iz kojih onda povremeno klizne i u domenu metafikcije pa glumci tako, glumeći sami sebe, komentiraju rad na predstavi i poigravaju se s postavkama komada. Jedna takva postavka je primjerice i podatak kojeg u jednom trenutku glumci u predstavi negiraju, a koji kaže da je ansambl pripremajući predstavu proveo mjesec dana s redateljem i njegovom obitelji u teksaškom gradiću Fort Worthu gdje obitelj danas živi. Za to vrijeme, koje se možda jest, možda nije dogodilo, četveročlana glumačka postava izučavala je dinamiku dinamičnih obiteljskih odnosa obitelji Frljić, čiji su pak članovi (izuzev Olivera) nastojali uvjeriti glumce da se stvari koje opisuju nisu dogodile onako kako autor navodi u tekstu djela. Odnose koji vladaju u Frljićevoj (stvarnoj ili zamišljenoj) obitelji glumci su besprijekorno uprizorili priuštivši gledateljima pravo malo psihodelijsko putovanje kroz autorovu obiteljsku emocionalnu popudbinu.

Šutnje grublje od svađa

Osobita zasluga za to pripada Ivani Roščić i Rakanu Rushaidatu koji su, odigravši majku Slađanu i oca Dragana, stvorili nevjerojatno plastičan prikaz obiteljske zbilje. Kako pak ona izgleda znaju svi koji su živjeli i žive u temperamentnim obiteljima gdje se problemi rješavaju glasno – spontanim i turbulentnim preuređenjem interijera praćenim žestokim izljevima (u najmanju ruku verbalnog) nasilja. Takvim će gledateljima Frljić zločesto prizvati natrag sve one nepojedene obiteljske ručkove, zajedno sa suzama, šutnjom koja je nekad grublja od svađe i mučnim trenucima zatišja pred oluju brutalnog okršaja koji će neminovno doći, ali je akteri prvo trebaju zajednički isprovocirati.

Drugi dio obitelji jednako uspješno predstavili su Filip Križan i Iva Visković (kao Oliver i Marina) kroz gorko-slatku mješavinu ljubavi, zavisti, zlobe i kompeticije između brata i sestre. Kao što je umijeće kuhanja u pravim omjerima i sitnim detaljima, tako je i majstorstvo scenskog baratanja obiteljskim odnosima u razumijevanju da je – u direktnoj opreci s popularnom i često citiranom Tolstojevom tvrdnjom da su sve sretne obitelji sretne na isti način, a one druge nesretne na vlastiti – u stvarnosti svaka obitelj i sretna i nesretna kroz pravu mješavinu sastojaka koji su i univerzalni i posve vlastiti. No Frljić tu formulu ljubavi, ljubomore, ljudskih vrlina, mana i sukoba očito savršeno poznaje. Tako primjerice zna da stvari koje ne možemo izgovoriti imaju veću težinu od onih koje izvikujemo. Među takvima su u predstavi primjerice činjenica da je braco mrtav, ili pak jednostavan odgovor na pitanje jesi li prevario/prevarila mamu/tatu?

A šta će svijet reći?

Umjesto bavljenja ratom kroz političku pornografiju krvavog balkanskog sukoba skicira ga tek kao neodređenu slutnju – pa tako tek možemo pretpostaviti da se u ratu kriju razlozi zašto mali Oliver dobiva žestoke batine jer nije bio doma na vrijeme ili pak što je “gore kad je tiho”. Politici uopće pristupa gledajući je dječjim očima, i to očima djeteta iz generacija koju je politika zaskočila iskočivši niotkud – pa se tako mali Oliver na predratnom popisu stanovništva čudi kako se otac može deklarirati kao Hrvat kad nije iz Hrvatske. On sam ljuti roditelje deklarirajući se kao nepostojeća kategorija – Bosanac, nakon čega su onda oni prisiljeni i sestru pred popisivačem predstaviti na isti način, jer brat i sestra u svijetu roditeljske „šta-bi-svijet-rekao“ logike moraju biti iste narodnosti.

Frljićevo je djelo na neki način usporedivo s ranim danima jazza, kad se danas ugledni glazbeni pravac rađao u prenatrpanim, zadimljenim birtijama američkog juga, pogonjen neposrednom strašću, zaigranošću i osobnim umijećem onih koji su ga stvarali. Tako se i u već spomenutoj, tijelima pregrijanoj, neprestano zadimljenoj sobi (glumci cijelu predstavu ne prestaju pušiti) moglo u jednu večer vidjeti više redateljske i glumačke strasti nego u cijelu sezonu na svim pozornicama zagrebačkih finih građanskih teatara zajedno. Ne bude li doista jednog dana više ovakvog Teatra &TD, kao što mi koji pratimo kulturu neprestano strepimo, teško da ćemo igdje moći pogledati slične komade. Ako i budemo, morat ćemo potpisati da svjesno na sebe preuzimamo rizik pasivnog pušenja. Ja pak nikad u životu nisam bio pušač, ali nisam u ovoj predstavi zatekao ništa osim daška svježeg zraka.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.