Tu ste: Home // Književnost // Kritika // Moj muž Daniil Harms: Memoari Harmsove udovice

Moj muž Daniil Harms: Memoari Harmsove udovice

Marina Durnovo i Vladimir Glocer: „Moj muž Daniil Harms“
Izdavač: Šareni dućan, Koprivnica, 2011.

Ocjena: 1 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 5

Daniil Ivanovič Juvačov, poznatiji kao Daniil Harms (1905.-1942.) ruski je književnik kultnog statusa među domaćim (i inim) književnim sladokuscima, koji je takvu reputaciju stekao svojom avangardnom, na apsurdu baziranom kratkom prozom.

Harms je pisao otkačene kratke priče i igrokaze u kojima se očuđavajućim postupkom poigravao sa zbiljom izokrećući je u nepredviđenim smjerovima i do paroksizma se utječući eskapizmu, e kako bi, barem u prostoru teksta, od surovosti zbilje u kojoj je živio pobjegao što je moguće dalje. Poput Julia Cortazara, Harms nije bio rođen da prihvaća stvari onakvima kakve jesu, a subverzivnost njegova literarnog postupka bila je prepoznata od staljinističke vlasti i, nažalost, kažnjavana proganjanjem i zatvaranjem. Avangardna književna udruga OBERIU, čiji je Harms bio najistaknutiji član, bila je zabranjena, Harms je prvi put bio uhapšen 1931. godine i osuđen na tri godine zatvora, da bi 1941. bio ponovno zatvoren, te je umro u zatvorskoj psihijatrijskoj bolnici godinu poslije, kako je istraga pokazala – od gladi. Njegov minimalistički, redukcionistički pripovjedni postupak temeljen na humoru apsurda i očuđavanju smatra se pretečom teatra apsurda i postmodernizma, dok Harmsa kao uzora ističu mnogi, od Montypytonovaca i Marka E.Smitha do Letovaca i Etgara Kereta.

Vladimir Josifovič Glocer (1931.-2009.) ruski je književni povjesničar i publicist koji se s posebnom pozornošću posvetio proučavanju književne ostavštine autora okupljenih oko avangardne skupine OBERIU, a posebno života i djela Daniila Harmsa. Nakon dugog istraživanja, 1996. godine napokon saznavši točnu adresu na kojoj je u Venezueli tada živjela Harmsova udovica Marina Vladimirovna Malič Durnovo, Glocer je stupio u kontakt s njom te su dogovorili susret koji se pretvorio u dvotjedno prijateljsko druženje ispunjeno dugim razgovorima. Te je konverzacijske seanse Glocer snimao na magnetofonsku traku, a kao rezultat Harmsu je sklona književna publika dobila njihovu zajedničku knjigu „Moj muž Daniil Harms“. Iako je knjiga posvećena kultnom ruskom književniku, u njoj su zapravo sakupljene krhotine cjelokupna Marinina života, koji je u svojoj cjelovitosti bio vrlo buran i zanimljiv, kako u razdoblju prije upoznavanja Harmsa, tako i za vrijeme njihova zajedničkog života, kao i nakon njegove smrti.

Iz knjige:

Živjeli smo od tih novaca, od honorara koje je dobivao Danja. Kad bi zarađivao, kad bi mu platili, tada bismo i jeli. No često se događalo da ništa nismo imali za jesti, baš ništa. Jednom nisam jela tri dana…

Na rubu sudbine Ane Karenjine

Marinu Durnovo Glocer opisuje kao elegantnu, rastom malenu ali vrlo živahnu staricu plavih očiju, čije otmjeno ponašanje i plemenite crte lica odaju aristokratsko porijeklo. Knjigu otvaraju Marinina prisjećanja na cijeli niz tragičnih smrti njezinih predaka, uz apostrofiranje činjenice da ju majka brzo nakon poroda napušta i odlazi u Pariz te da oca nikad nije upoznala, a odgajaju je tetka i baka. Harms je bio zaručnik njezine sestre Olge, ali se zaljubio u Marinu, te su se ubrzo i vjenčali, 1934. godine, samo administrativno i bez svadbe. Iako su živjeli u velikoj neimaštini (zajedno u stanu s Daniilovim ocem, asketom koji se hranio isključivo kruhom udrobljenim u vodu začinjenu s nekoliko kapi suncokretova ulja), Harms se volio ekstravagantno i skupo oblačiti (naručivao je od krojača odijela za golf, te je u dokoljenkama i kratkim hlačama te s obaveznom lulom u ustima i štapom u ruci šetao gradom). Kao dodatne potvrde njegove ekscentričnosti Marina navodi cijeli niz primjera od kojih se ističe Harmsovo uporno nagovaranje da odu živjeti u šumu gdje bi se prehranjivali darovima koje bi od seljaka primali kao zahvalu za priče i bajke koje bi im pričali. Uglavnom, s njim je bilo jako lijepo i zabavno, ali i jako teško živjeti, a Marini se posebno teško bilo nositi s njegovom promiskuitetnošću i brojnim nevjerama – često bi naime znala pri dolasku kući zateći zaključana vrata iza kojih bi ju on zamolio da ode prošetati i vrati se za pola sata (kako bi on mogao dovršiti započeto, s ljubavnicom u stanu). Zbog toga je nerijetko bila u nedoumici voli li je on uopće, a kako priznaje jednom je bila na korak do samoubojstva (bacanja pod vlak, poput Tolstojeve najpoznatije junakinje). No potvrde ljubavi ipak je  redovito dobivala, ne samo u iskazima nježnosti i pažnje, već i u obliku romantičnih pjesama i kratkih proza njoj posvećenih.

Kao vjerojatno još jedini živući, ali svakako i najupućeniji svjedok Harmsova života Marina otkriva mnoge pojedinosti o njemu – o njegovoj velikoj germanofiliji (što je dodatno utjecalo na njegovo odbijanje odlaska u rat iako je, naravno, bio svjestan svih negativnosti nacizma i Hitlera), o nesklonosti ičemu francuskom (od francuskog jezika do francuske književnosti), o njegovoj velikoj religioznosti, odnosima s prijateljima te velikoj mržnji spram komunista, ali i strahu od progona i slutnji kakav mu se kraj sprema. Marina Durnovo Gloceru priča i o Harmsovim patnjama zbog nemogućnosti objavljivanja (tekstova za odrasle) i teškog preživljavanja od mizernih  honorara koje je dobivao za pisanje priča za djecu, ali i ozbiljnosti s kojom je pristupao tom, čak i danas još uvijek zanemarenom i nedovoljno priznatom književnom obliku.

Sjećanja u sjeni supruga

Iako su njezina sjećanja razlomljena i ne uvijek sasvim pouzdana (zbog moždanog udara kojega je preživjela) Marina Durnovo vrlo se živo sjeća Harmsova uhićenja 23. kolovoza 1941. godine, te velikih patnji, gladi i brojnih nedaća koje je proživljavala nakon toga, a cijela knjiga odrazom je njezine izuzetne skromnosti i samozatajnosti. Te se njezine karakterne crte zapravo očituju već i u samom naslovu knjige, u kojemu supruga ističe u prvi plan iako je, kako iz knjige saznajemo, i nakon Harmsove smrti ona proživjela vrlo buran i nedaćama ispunjen život – prisilan rad u Njemačkoj, brojne opasnosti tijekom rata, bijeg u Pariz, a potom težak život u Venezueli.

Knjigu obilježava fragmentarna, rascjepkana naracija kao logična preslika Marininih sjećanja koja na Glocerovu magnetofonsku traku naliježu u naplavinama, često nepovezana i nerijetko bez kronološke dosljednosti. No Vladimir Glocer pri zapisivanju prati tijek Marininih misli te ih na papir prosljeđuje u obliku u kojemu ih ona iznosi, bez mnogo intervencija, čime je dosegnut najviši stupanj autentičnosti.  Radi se o monološkom nizanju epizoda iz stvarnog života posredovanih jednostavnim rečeničnim nizovima, razgovornim jezikom, lišenim stilizacija, ukrašavanja i metaforike; ukratko, to je jednostavno, na trenutke dirljivo ali često i vrlo duhovito svjedočanstvo o životu ispunjenom nedaćama, ali u potpunosti posvećenom umjetnosti i stvaranju. Represiji usprkos, i u inat.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.