Tu ste: Home // Književnost // Kritika // Moj muž Daniil Harms: Memoari Harmsove udovice

Moj muž Daniil Harms: Memoari Harmsove udovice

Marina Durnovo i Vladimir Glocer: „Moj muž Daniil Harms“
Izdavač: Šareni dućan, Koprivnica, 2011.

Ocjena: 1 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 5

Daniil Ivanovič Juvačov, poznatiji kao Daniil Harms (1905.-1942.) ruski je književnik kultnog statusa među domaćim (i inim) književnim sladokuscima, koji je takvu reputaciju stekao svojom avangardnom, na apsurdu baziranom kratkom prozom.

Harms je pisao otkačene kratke priče i igrokaze u kojima se očuđavajućim postupkom poigravao sa zbiljom izokrećući je u nepredviđenim smjerovima i do paroksizma se utječući eskapizmu, e kako bi, barem u prostoru teksta, od surovosti zbilje u kojoj je živio pobjegao što je moguće dalje. Poput Julia Cortazara, Harms nije bio rođen da prihvaća stvari onakvima kakve jesu, a subverzivnost njegova literarnog postupka bila je prepoznata od staljinističke vlasti i, nažalost, kažnjavana proganjanjem i zatvaranjem. Avangardna književna udruga OBERIU, čiji je Harms bio najistaknutiji član, bila je zabranjena, Harms je prvi put bio uhapšen 1931. godine i osuđen na tri godine zatvora, da bi 1941. bio ponovno zatvoren, te je umro u zatvorskoj psihijatrijskoj bolnici godinu poslije, kako je istraga pokazala – od gladi. Njegov minimalistički, redukcionistički pripovjedni postupak temeljen na humoru apsurda i očuđavanju smatra se pretečom teatra apsurda i postmodernizma, dok Harmsa kao uzora ističu mnogi, od Montypytonovaca i Marka E.Smitha do Letovaca i Etgara Kereta.

Vladimir Josifovič Glocer (1931.-2009.) ruski je književni povjesničar i publicist koji se s posebnom pozornošću posvetio proučavanju književne ostavštine autora okupljenih oko avangardne skupine OBERIU, a posebno života i djela Daniila Harmsa. Nakon dugog istraživanja, 1996. godine napokon saznavši točnu adresu na kojoj je u Venezueli tada živjela Harmsova udovica Marina Vladimirovna Malič Durnovo, Glocer je stupio u kontakt s njom te su dogovorili susret koji se pretvorio u dvotjedno prijateljsko druženje ispunjeno dugim razgovorima. Te je konverzacijske seanse Glocer snimao na magnetofonsku traku, a kao rezultat Harmsu je sklona književna publika dobila njihovu zajedničku knjigu „Moj muž Daniil Harms“. Iako je knjiga posvećena kultnom ruskom književniku, u njoj su zapravo sakupljene krhotine cjelokupna Marinina života, koji je u svojoj cjelovitosti bio vrlo buran i zanimljiv, kako u razdoblju prije upoznavanja Harmsa, tako i za vrijeme njihova zajedničkog života, kao i nakon njegove smrti.[pullquote]Iz knjige:

Živjeli smo od tih novaca, od honorara koje je dobivao Danja. Kad bi zarađivao, kad bi mu platili, tada bismo i jeli. No često se događalo da ništa nismo imali za jesti, baš ništa. Jednom nisam jela tri dana…[/pullquote]

Na rubu sudbine Ane Karenjine

Marinu Durnovo Glocer opisuje kao elegantnu, rastom malenu ali vrlo živahnu staricu plavih očiju, čije otmjeno ponašanje i plemenite crte lica odaju aristokratsko porijeklo. Knjigu otvaraju Marinina prisjećanja na cijeli niz tragičnih smrti njezinih predaka, uz apostrofiranje činjenice da ju majka brzo nakon poroda napušta i odlazi u Pariz te da oca nikad nije upoznala, a odgajaju je tetka i baka. Harms je bio zaručnik njezine sestre Olge, ali se zaljubio u Marinu, te su se ubrzo i vjenčali, 1934. godine, samo administrativno i bez svadbe. Iako su živjeli u velikoj neimaštini (zajedno u stanu s Daniilovim ocem, asketom koji se hranio isključivo kruhom udrobljenim u vodu začinjenu s nekoliko kapi suncokretova ulja), Harms se volio ekstravagantno i skupo oblačiti (naručivao je od krojača odijela za golf, te je u dokoljenkama i kratkim hlačama te s obaveznom lulom u ustima i štapom u ruci šetao gradom). Kao dodatne potvrde njegove ekscentričnosti Marina navodi cijeli niz primjera od kojih se ističe Harmsovo uporno nagovaranje da odu živjeti u šumu gdje bi se prehranjivali darovima koje bi od seljaka primali kao zahvalu za priče i bajke koje bi im pričali. Uglavnom, s njim je bilo jako lijepo i zabavno, ali i jako teško živjeti, a Marini se posebno teško bilo nositi s njegovom promiskuitetnošću i brojnim nevjerama – često bi naime znala pri dolasku kući zateći zaključana vrata iza kojih bi ju on zamolio da ode prošetati i vrati se za pola sata (kako bi on mogao dovršiti započeto, s ljubavnicom u stanu). Zbog toga je nerijetko bila u nedoumici voli li je on uopće, a kako priznaje jednom je bila na korak do samoubojstva (bacanja pod vlak, poput Tolstojeve najpoznatije junakinje). No potvrde ljubavi ipak je  redovito dobivala, ne samo u iskazima nježnosti i pažnje, već i u obliku romantičnih pjesama i kratkih proza njoj posvećenih.

Kao vjerojatno još jedini živući, ali svakako i najupućeniji svjedok Harmsova života Marina otkriva mnoge pojedinosti o njemu – o njegovoj velikoj germanofiliji (što je dodatno utjecalo na njegovo odbijanje odlaska u rat iako je, naravno, bio svjestan svih negativnosti nacizma i Hitlera), o nesklonosti ičemu francuskom (od francuskog jezika do francuske književnosti), o njegovoj velikoj religioznosti, odnosima s prijateljima te velikoj mržnji spram komunista, ali i strahu od progona i slutnji kakav mu se kraj sprema. Marina Durnovo Gloceru priča i o Harmsovim patnjama zbog nemogućnosti objavljivanja (tekstova za odrasle) i teškog preživljavanja od mizernih  honorara koje je dobivao za pisanje priča za djecu, ali i ozbiljnosti s kojom je pristupao tom, čak i danas još uvijek zanemarenom i nedovoljno priznatom književnom obliku.

Sjećanja u sjeni supruga

Iako su njezina sjećanja razlomljena i ne uvijek sasvim pouzdana (zbog moždanog udara kojega je preživjela) Marina Durnovo vrlo se živo sjeća Harmsova uhićenja 23. kolovoza 1941. godine, te velikih patnji, gladi i brojnih nedaća koje je proživljavala nakon toga, a cijela knjiga odrazom je njezine izuzetne skromnosti i samozatajnosti. Te se njezine karakterne crte zapravo očituju već i u samom naslovu knjige, u kojemu supruga ističe u prvi plan iako je, kako iz knjige saznajemo, i nakon Harmsove smrti ona proživjela vrlo buran i nedaćama ispunjen život – prisilan rad u Njemačkoj, brojne opasnosti tijekom rata, bijeg u Pariz, a potom težak život u Venezueli.

Knjigu obilježava fragmentarna, rascjepkana naracija kao logična preslika Marininih sjećanja koja na Glocerovu magnetofonsku traku naliježu u naplavinama, često nepovezana i nerijetko bez kronološke dosljednosti. No Vladimir Glocer pri zapisivanju prati tijek Marininih misli te ih na papir prosljeđuje u obliku u kojemu ih ona iznosi, bez mnogo intervencija, čime je dosegnut najviši stupanj autentičnosti.  Radi se o monološkom nizanju epizoda iz stvarnog života posredovanih jednostavnim rečeničnim nizovima, razgovornim jezikom, lišenim stilizacija, ukrašavanja i metaforike; ukratko, to je jednostavno, na trenutke dirljivo ali često i vrlo duhovito svjedočanstvo o životu ispunjenom nedaćama, ali u potpunosti posvećenom umjetnosti i stvaranju. Represiji usprkos, i u inat.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.