Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Mauzer: Pojedena djeca revolucije

Mauzer: Pojedena djeca revolucije

Zagrebačko kazalište mladih: „Mauzer“
Osvrt na izvedbu 4. ožujka 2011. u Zagrebačkom kazalištu mladih

Ocjena: 1 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 5

Borut Šeparović od svojih početaka uglavnom se vrlo dosljedno bavi teatrom koji jedni štuju, drugi mrze. Pri tom ne odustaje od direktne političnosti svojih komada i potrebe da sruši zamišljeni zid koji razdvaja i štiti publiku od događanja na pozornici (u slučajevima kad pozornica u klasičnom smislu riječi uopće postoji). Iste osnovne principe uposlio je i prilikom rada na komadu „Mauzer“ u Zagrebačkom kazalištu mladih, stvorivši žestok, mračan i duhovit komad. Redatelj je kao literarno polazište uzeo majstorsku priču Danila Kiša „Grobnica za Borisa Davidoviča“, pripovijest o revolucionaru izgubljene biografije, Borisu Davidoviču Novskom, te dramu „Mauzer“ Heinricha Müllera. Valja istaknuti i da se za potrebe djela poslužio i jednim publicističkim djelom, knjigom „Gotovina – stvarnost i mit“ novinarskog trojca Ivica Đikić, Davor Krile i Boris Pavelić, koje pak u materijalima nije navedeno, vjerojatno iz straha uprave kazališta pred Gotovininom tužbom (u tijeku je naime sudski proces protiv autora knjige).

Montirani proces za publiku

U klaustrofobičnom prostoru najmanje ZKM-ove dvorane, sa stolcima poslaganim tako da se između njih mogu nesmetano šetati glumci (Jadranka Đokić, Zoran Čubrilo, Frano Mašković i Krešimir Mikić), izvlačeći prema vlastitom nahođenju gledatelje, publika je postavljena u nelagodnu ulogu sudionika. To je neugodno jer u maniri službenika Staljinova režima glumci gledatelje izvode na binu i postavljaju ih u ulogu Borisa Davidoviča Novskog, sina kojeg je revolucija odabrala za svoj idući obrok.

Kao što je svatko potencijalni neprijatelj paranoidnog totalitarnog režima, tako je i svatko u dvorani potencijalni kandidat za ulogu Novskog, svedenu na stajanje na pozornici ispod žarulje, glumeći optuženika u istrazi za potrebe montiranog procesa. No na toj produktivnoj nelagodi gledatelja-sudionika, koju Šeparović u svojim djelima obožava eksploatirati, gradi se dramska tenzija komada u daleko većoj mjeri nego na tekstu koji izgovaraju glumci. Netko na pozornici stoji uz zamrznuti izraz neugode, netko zbunjeno zuri u publiku, netko pogledava sa strane, u glumce koji izgovaraju tekst, a netko pak prasne u histeričan smijeh…

Zatim se komad pretvara u igru detekcije iz slavne Kviskoteke, u kojem tri glumca glume Novskog, ali i sami sebe, odnosno kazališne simulacije samih sebe, a biografija Kišova junaka miješa se sa stvarnim ili fiktivnim intimnim podacima iz biografija Šeparovićevih junaka – Čubrila, Maškovića i Mikića. U jednom trenutku, predstava se urušava, glumci postaju samo glumci i to nezadovoljni svojom pozicijom, redateljevim pristupom, profesionalnim kompromisima na koje ih prisiljava rad u teatru. Izruguju se i na račun redatelja, osvrćući se na razne detalje iz njegove karijere, među ostalim i na činjenicu da nije završio akademiju dramske umjetnosti, pa zatim prisjećajući se njegova najvećeg profesionalnog promašaja, režije „Žudnje“ Sarah Kane u zagrebačkom HNK…

Autentično političko kazalište

U prividnom urušavanju predstave, prelazeći iz Staljinovih zatvora na pozornicu ZKM-a te od Novskog ka glumcima, autor se na duhovit način pozabavio i sa samim tetatrom, otkrivajući ideološku igru moći i osobnih, moralnih i profesionalnih kompromisa koja se krije iza pozornice. Analogno Kišovom zaboravljenom heroju revolucije Novskom, koji prihvaća svoju ulogu revolucionarnog žrtvenog jarca, ali pregovara o elementima vlastite biografije po kojima će biti zapamćen, i glumci se „ispovijedaju“ publici, objašnjavajući kako u predstavi glume samo zbog još jedne reference u profesionalnoj biografiji, žaleći se na pritiske koje su doživjeli u kazalištu, pričajući i o predstavama koje su morali igrati pod prijetnjom otkaza. Onda „nevoljko“ ipak nastavljaju komad, izvedbom u duhu autentičnog političkog kazališta u potpunosti na liniji onoga što Šeparović već dugo radi sa svojim Montažstrojem. Ima tu Gotovininih citata, biografskih podataka, pjeva se patetični megahit za apologete ratnih zločina („Sude mi“ Miroslava Škore), čitaju se imena hladnokrvno pobijene krajinske starčadi, pere se zastava, a na ploči se pak počevši od Gotovine ispisuju imena i povezuju razni akteri hrvatske visoke politike i kriminalnog miljea. Zatim sve skupa završava Müllerovim „Mauzerom“ i strijeljanjem sudionika predstave.

Sve u svemu, riječ je o jednom od najbolje dozrelih Šeparovićevih uradaka, u kojem začudno dobro funkcionira suočavanje Müllerove drame o žrtvovanju za revoluciju, Kišove priče o žrtvovanom revolucionaru zaboravljene biografije te često proturječne biografije Ante Gotovine, sumnjivog heroja žrtvovanog „haškom kazamatu“ zbog viših ciljeva. Na određeni način Šeparović posredstvom našeg generala, avanturista, ratnika i ljubavnika usvaja i replicira tezu o cikličkom kretanju vremena koja se provlači i kroz Kišov literarni predložak. Autorovi stavovi o državi koja je rođena u zločinu, i prijeziru prema galeriji kriminogenih likova koji su u tom zločinu sudjelovali, jasno su izloženi i to može publici biti uvredljivo iz najmanje dva razloga – mogu se s njim ne složiti, ili pak mogu smatrati da kazalištu ne pristoji bavljenje „dnevnopolitičkim“ temama. S druge pak strane, konceptualnu zaokruženost ovog kazališnog projekta nitko ne može osporiti.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.