"Što ćete sa slikom moje male?", doviknula nam je jedna Kongoanka koju smo na ovogodišnjem festivalu četvrti Matonge zajedno s kćerkicom ovjekovječili na fotografiji koja odiše kišnom, upravo tropskom, atmosferom.

Riječ Matonge (s naglaskom na posljednjem slogu) sinonim je za bruxellesku, ali i europsku - Afriku. Zato četvrt Matonge neki i zovu "Mala Afrika sjevera" - jer taj živahni trokut (smješten između gallerie d'Ixelles, četvrti Saint Boniface i Porte de Namur) od kraja 1950-tih u Bruxellesu objedinjuje velike dijelove Afrike (Kongo, Ruandu, Burundi, Mali, Senegal, te mnoge druge afričke države); u Matongeu danas u šarenom i veselom, multikulturalnom svijetu koegzistiraju utjecaji čak tri kontinenta - Afrike, Europe i Latinske Amerike. Matonge je dobio ime po glavnoj trgovačkoj ulici u Kinshasi, a danas je za većinu Afrikanaca Bruxellesa mjesto susreta i mjesto za kupovinu. Bez afričkih cafea, restorana, butika bižuterijom, frizeraja, salona za uljepšavanje uz pomoć voska i trgovina egzotičnom hranom, on sigurno ne bi bio to što jest.

Zabrinuta majka tražila je da joj objasnimo zašto baš njezina kćerkica u našem opisu Matongea i da ju razuvjerimo da fotografiju nećemo zloupotrijebiti. Ovih su dana u Belgiji roditelji jako osjetljivi na sve na bilo koji način vezano uz njihovu djecu, osobito otkako su dvije djevojčice od sedam i deset godina, Stephanie Mahy i Nathalie Lemmens - čini se - sasvim jezivo isparile... Petnaest dana i nikakvih novosti...

Dijete koje smo u nedjelju usnimili, međutim, sretno je dijete Matongea. Obitelj je, kao što rekosmo, podrijetlom iz Konga. U nedjelju su svi zajedno radili na štandu. Na našoj se fotografiji također vide svi oni zajedno, u jednome portunu u koji ih je potjerala kiša koja im je pokvarila posao.

Nekoliko metara iza nas ostala je prva koncertna bina festivala Matongea na kojoj su svirali neki flamanski rokeri, a ispred se proteže jedan niz štandova s knjigama. Svladali smo lokve, borimo se i dalje s kišom, i eto nas već na neobičnom izlagačkom mjestu. "Salut,que-est-ce que...?"/"Bok, što to imate tu?", pitamo šefa, upoznajemo se, ime mu je Vincent. Vincent je konceptualni umjetnik. Krajičkom oka opažamo natpis "Salon d'ecriture" - "Salon za pisanje", a svuda oko nas pogled se proteže na tekstove, ovješene o drvene kvačice, o rubove nadstrešnice.

Vincentu - otkako je u Bruxellesu, žitelju četvrti Matonge - je sakupljanje tuđih tekstova, zapisa i hobi i posao. Jedan od njih govori o tome što za tu osobu predstavlja Matonge, u drugome se spominje i Hrvatska. Treći je o spavanju. Ima ih zbilja dosta. Doznajemo da su autori svi i svatko. Na štandu djeca, odrasli, studenti, većina ih ili pozorno čita ili piše, unatoč kiši koja stvara priličnu buku, vjetru i vrevi. Za nekoga poput Vincenta takvi tekstovi imaju i vizuelnu ljepotu, ali ovi će se najvjerojatnije vratiti u knjigu. Naime, mladi gospodin kaže da ima ideju izdati zbirku sveg ili dijela sakupljenog. Opraštamo se pa kroz redove štandova s knjigama stižemo do prvog proširenja s - hranom. Posvuda se širi miris roštilja, pohanih banana s afričkih plantaža, fritula ("beignets") s okusom vanilije. Mmmm... mljac... Opet počinje pljusak. Primamo poziv na pečeno pileće krilce jedne skupine prijatelja koja tu pod nadstrešnicom ubija vrijeme. U kućnoj zabavi na otvorenome, kakav je festival Matongea, svi se osjećaju i ponašaju kao kod kuće. A tko je u Matonge došao zbog opuštanja, stoje mu na raspolaganju čak dva dana svake godine.

Afrikanke Matongea vole biti primijećene, daju si truda i oko odjeće i oko šminke lica. Glasno govore i puno gestikuliraju. Kao koke o jajima brinu o svojim štandovima. Cijene stvari su buvljačke, pa su neki vlasnici štandova nervozni, ali su općenito svi jako uslužni. Neki su veći majstori trgovine od drugih, ali se odmah osjeti da trgovina nije glavni smisao Matongea. Kada je riječ o hrani i piću - sve je pomalo neuredno i neogranizirano, ali ne i neumjereno. Nema izgreda, vlada optimizam i atmosfera zabave. Od droga je jedino raširenije uživanje marihuane, pa nema razloga da sve ne protekne u redu ne pretjera li se s karipskim koktelima. Vašar se proteže svim glavnim ulicama Matongea. Caipirinha i drugi kokteli se većinom prave za improvise šankovima.

Nije baš jednostavno doznati koje je, npr., jelo tipično za Kamerun, a jedan kamerunski bračni par na svojem štandu nudi uglavnom što i vechina drugih: pohane banane s plantaža, fritule, ražnjiće (od govedine, luka, paradajza, zelene paprike), pohana pileća krilca, svježi kukuruz, paradajz, crveni luk, plavu ribu s grilla, soma (a la cajun), velike grilane škampe. Inače, ima i kineskih i indijskih štandova pa su u ponudi i proljetne rolice, bambus i indijsko-pakistanske fritule.

Jupiter je iz Senegala i većinu popodneva rega na istom mjestu - na uglu dvije ulice Matongea, i to sa škvadrom. U Belgiju ga je dopremio brak. Vrijeme i fotkanje mu nisu omiljene teme. Želio bi da dođemo na njegov koncert 3. srpnja na festival Coleur cafe na kojem će ove godine nastupiti James Brown, Tracy Chapman te Seun Anikulapo Kuti (najmlađi sin Fela Kutija). Prvi Coleur cafe održan je 1990. i otada je to jedan od najvećih bruxelleskih hitova koji u prosjeku privuče 70.000 ljudi tijekom tri dana koncerata koji objedinjuju više kontinenata i glazbenih/muzičkih žanrova.

Mozzda Burkina Faso nema medijskih sloboda ali ona - mislimo - ima barem jedan slikarski talent. Njoj je ime Salimata Kabore. Godine 1992. Salimata je iz rodnog Ouagadougoua, glavnog grada B. Faso, stigla u Nizozemsku nakon što se njezina majka udala za Nizozemca, a odatle su stigli u Bruxelles. Studirala je slikarstvo i još uvijek studira komunikologiju. Jedna Salimatina slika sa štanda na festivalu Matongea u jednom liku objedinjuje sve žene iz njezine obitelji. Salimata priča o omiljenim temama u svojem slikarskom, i to neapstraktnom dijelu opusa, a to su žene Afrike i Tolerancija.

Inače, ona i crta, a i kiparica je. Položaj supruga i majki u Burkini Faso, pa i mlađih djevojki i djevojčica nemoguće je promatrati - kao što, smatra Salimata, neki u Europi rade - izvan konteksta. Zemlja je dominantno muslimanska. "Situacija se za žene ubrzano popravlja", odlučna je ova mlada afrička slikarica. Salimata kombinira tehnike, ali se uglavnom drži platna i ulja - kojima ponekad dodaje komadiće drugih materijala, često sitne perle. Cijene njezinih slika se kreću od 350 eura naviše. Matonge je za nju, tvrdi, vrlo dobro mjesto za izlaganje, a majka i sestra pomažu oko štanda. Ondje se uzvrtio još jedan intersent, tijekom našeg razgovora bilo ih je nekoliko. Salimata se vraća poslu. A mi uskoro stižemo do nove koncertne bine - ovog puta riječ je o mladim bruxelleskim reperima. Lijepo je utopiti se u gužvi i ritmovima Matongea...