Tu ste: Home // Kupusište // Marko Strpić: Politika prema izdavačima je alanfordovska!

Marko Strpić: Politika prema izdavačima je alanfordovska!

Nedavno održan „prvi festival knjiga“, organiziran od strane najvećih hrvatskih knjiških igrača, svojim je nazivom „posuđenim“ od malog izdavača i knjižare Što čitaš?, koja ga u javnom prostoru brani već čitavo desetljeće, uzburkao duhove. Karakteristika je velikih da u divljini hrvatskoga tržišta nastupaju šerifovski, znajući da si zbog svoje dominantne pozicije mogu priuštiti čak i kontroverze. Podsjetilo je to na druge slične slučajeve „velikana“ koji su svoje začetke temeljili đonom, udarajući na one koji su u vlastiti razvoj uložili daleko više energije i truda. Tvornica kulture, primjerice, krštena nakon Autonomne tvornice kulture, jedno je od takvih ukletih mjesta koje, evo, ni s novim vlasnicima ne prestaje graditi svoju politiku na agresivnom promicanju tvrdoglavih zamisli, čak i kad će one zbuniti i njihovu vlastitu publiku (iako već neko vrijeme u Zagrebu djeluje centar za nezavisnu kulturu i mlade koji se zove Pogon, te svoje sadržaje nudi u velikoj i maloj dvorani tvornice Jedinstvo, Tvornica kulture nije ni trepnula pokrenuvši svoje dvije nove pozornice i nazvavši ih: Veliki i Mali pogon). O toj čudesnoj borbi vjetrenjača koje žele po svaku cijenu biti prve i najvjetrovitije, razgovaramo s Markom Strpićem, utemeljiteljem Što čitaš? (ne friškog „festivala“, već onog pravog i iskonskog Što čitaš?), malog izdavača i knjižare koji uspješno prkose tržišnim divovima i njihovoj megalomaniji što jede sve pred sobom, ali ipak ne uspijeva progutati ovakve nakladničko-knjižarske oaze koje kao da dokazuju da se knjizi ipak mogu pisati svjetliji dani od onih koje provede na kiosku, policama trgovina mješovitom robom ili policama velikih knjižara koje dobavljače plaćaju uglavnom tek pri ovršnom postupku.

Jedini dostupan odgovor organizatora tzv. prvog festivala knjiga Što čitaš? odnosi se na pomalo cinično objašnjenje kako je riječ o frazi koju koristimo u svakodnevnom govoru. S obzirom da je većina riječi koje koristimo zapravo „svakodnevna“, a rijetko nova tvorevina, mislite li da bi ležerna reakcija bila podjednaka da se u malih izdavača/knjižara/organizatora pojavio festival koji bi se recimo zvao „Mozaik knjiga“? Ili „Čitateljski profil international“?

Zapravo je takva reakcija bila za očekivati. Umjesto uviđanja problema, dobili smo objašnjenje koje je „pravno održivo“, no to nas uopće nije zanimalo jer smo već u prvoj reakciji rekli kako nas ne zanima ukrasti svijetu pitanje „što čitaš?“. To, uostalom, nije bila bit naše reakcije, ali i zbunjenosti mnogih koji su nas kontaktirali nakon što se festival počeo oglašavati pod tim imenom (zapravo temom, ali koja je istaknuta kao da je riječ o imenu). Zanimljivo je za primijetiti da su mediji, pogotovo oni koji se bave kulturom, odmah uvidjeli problem, što nije bio slučaj s organizatorima festivala. Neću ulaziti u to što je nečija motivacija ili zašto je reakcija bila takva, vjerujem da će svatko za sebe lako donijeti zaključak. Da odgovorim i na zadnji dio pitanja, siguran sam da bi uzimanje imena nekog od „velikih“ izazvalo burnu reakciju, zasigurno medijski skandal, ako ne i tužbu. Jedino što ne vjerujem da bi bilo tko to učinio.

Čini se da se monopolističke pozicije na tržištu moraju braniti takvim vježbanjem moći, pa već i pri najavljivanju nečeg što će se nazvati „prvi hrvatski festival knjiga“. Je li ta pompoznost tek dio senzacionalističkog vremena u kojem živimo ili ključna karakteristika onih koji žele igrati kao najjači igrači tržišta?

Mislim da je to širi problem od knjiškog svijeta, danas je „moderno“ i „važno“ biti „prvi“, nisu li mnogi društveni i kulturni događaji posljednjih godina bili „prvi“, „jedini“ ili „povijesni“? Kao da je prestalo biti važno što radiš i koliko kvalitetno, važno je da si prvi, da stvaraš povijest, da je senzacija što veća… Tako da naziv „prvi festival…“ nimalo ne iznenađuje. Također, kad govorimo o korištenju imena „Što čitaš?“, to zapravo nije prvi put da se na ovaj način preuzme ime nečega što već ima neku pozadinu i dužu ili kraću povijest. Odmah nakon što se ovo dogodilo, par prijatelja i ljudi koji prate naš rad je primijetilo da se isto dogodilo 1997. godine kad je Tvornica kulture izašla s tim imenom par mjeseci nakon što je već intezivno djelovala Autonomna tvornica kulture, poznatija kao Attack. Tada je argument bio sličan i rečeno je kako je to, eto, posve slučajno. Desetak godina kasnije je krenuo Subversive Film Festival, isto valjda savim slučajno, nakon što se već šest godina u Mami (i kasnije drugdje) održavao anarhistički program pod imenom Subverzije… Na takve stvari ponekad nema smisla reagirati, smiješne su, a puno govore o onima koji ih rade i što mogu ponuditi kroz svoj odnos prema drugima. Treba li spominjati da je to uzrokovalo neugodne situacije kad su mnogi program Subverzije povezali s korporacijama koje su sponzorirale spomenuti festival? Kako uopće reagirati na takvo što?

Ne znam kako nazvati tu potrebu da se bude „prvi“ ili „najveći“. Kad to dolazi od korporacija, jasno je da su to samo prazne fraze koje reklamu čine bombastičnom, ali kad se to dogodi od strane nekoga tko navodno teži društvenoj promjeni, onda je to klasičan oblik autoritarnog djelovanja, koji nas ne odmiče niti jedan korak naprijed.

Jedinstvena cijena briga

Je li hiperinflacija festivalsko-sajamskog okvira zapravo mudro izvijanje velikih iz ograničenja u kojima u svakodnevnoj prodaji zakonski ne smiju davati ogromne popuste na izdanja, što u festivalsko-sajamskom kontekstu smiju?

Smiju i inače, ali onda ne mogu očekivati državne potpore, ako sam dobro shvatio taj pravilnik o jedinstvenoj cijeni knjige ili kako se već taj dokument točno zove? Ali kao da se vrtimo u krug, stalno ponavljam kako ni to ne iznenađuje, svako pravilo je tu da se krši, na kraju, kad se radilo na tom pravilniku, sjećam se da je odmah bilo riječi o tome kako će ga biti lako izigrati. Iako ne vjerujem u rješenja koja su tako generalno osmišljena i propisana od strane države, odmah sam bio stava da će „veliki“ već pronaći način da i dalje nude knjige jeftinije, a „mali“ će zbog cijele situacije ipak biti prisiljeni koliko-toliko se pridržavati pravila i time „velikima“ omogućiti da još više zarade. Na kraju, nije to bilo pitanje „pravedne raspodjele“, to bi se sigurno dalo i drugačije urediti, ali nije na meni da dajem rješenja, iako su ona prilično očita. Ostavljam to nekome tko vjeruje da je sustav moguće promijeniti (učiniti boljim).

Ako veliki udružuju snage, a mali kukaju da su osuđeni na velike, ne postoji li na maloj izdavačko-knjižarskoj sceni sposobnost udruživanja koja bi ih izvukla iz ropskoga odnosa u kojem silno želimo držati naša izdanja na policama najistaknutijih knjižara, čak i kad one godinama ne plaćaju račune, već se poslovno šire na račun malih izdavača koji ih zapravo kreditiraju živim novcem od prodaje svojih knjiga?

Problem je, kako mi se čini, u tome da svi pokušavaju „ubrati što se ubrati da“, da ne budem grublji u ocjeni situacije. Kad samo pogledaš kako izgleda Interliber, gdje dominira pet, a u optimističnoj verziji deset štandova razvučenih u dva paviljona, dok se mali negdje „zbuksaju“ ili nekoliko izdavača uzme po dva kvadrata prostora, jasno je da tu ni nema prostora za neku bolju prezentaciju. Uostalom, ni „velikima“ ne ide, sva ta spajanja, „akcije“, popusti, izmišljanje sajmova, priče koje čuješ od ljudi koji rade po knjižarama i skladištima, jasno je da svi muku muče, samo što „veliki“ duže propadaju. Dužni su toliko da nitko ni ne želi da propadnu jer kako ćeš onda naplatiti taj dug? U toj situaciji mogu ubaciti i jednu anegdotu… Prijatelj koji vodi malu izdavačku kuću je primio pismo od jednog „velikog“ izdavača u kojem mu ovi prijete tužbom ako im ne plati dug od nekih 250,00 kuna. Situacije bi bila posve uobičajena da oni njemu istovremeno ne duguju oko 8.000,00 kuna (!?), što se također rasteže i gdje on nije u poziciji prijetiti, već mora čekati i nadati se da polako dobije dio po dio tog duga.

Što se tiče udruživanja izdavača… Hm… Svako udruživanje je interesno, ali kad je interes financijske prirode, onda je teško očekivati brz i lak dogovor puno „malih“ koji su ipak sretni kad pojedinačno „uberu“ kakvu potporu, pronađu načina i kompenziraju dugove, trampe se i u toj situaciji se osjećaju barem donekle sigurni jer kako-tako opstaju. Ne znam jesu li to pravi razlozi pa mogu samo ovako pretpostaviti da je situacija takva…

Stvar je u tome da smo mi prilično specifični i ostvarujemo dobru suradnju s isto tako specifičnim izdavačkim projektima, no ta suradnja nije motivirana financijski, tako da uopće ne znam govori li to u prilog udruživanja malih izdavača.

Male knjižare u takvim odnosima moći vrlo lako i ne uz preveliku buku propadaju. Koji je recept opstanka vaše izdavačko-knjižarske kuće, tim više što je poznato da njezinu politiku deklarirate na fair trade principima, uz minimalne marže? Zašto uspješno poslujete već deset godina?

Ne znam da li je bolje reći da poslujemo ili djelujemo. Više ovo drugo. Naša motivacija da se bavimo knjigama proizlazi iz, nazovimo to tako, društvene angažiranosti, zato što su nam anarhističke ideje bliske, zato što mislimo da knjige koje mi želimo čitati nitko drugi neće objaviti, što je bio glavni razlog pokretanja izdavaštva. Mislim da dosta ljudi to prepoznaje, ne samo zbog toga što kupuju naša izdanja koja se trudimo prodavati što je jeftinije moguće, već to zaključujemo i zbog onih koji nas podržavaju na različite načine, a jedan od njih je poklanjanje knjiga, zbog čega smo postali i antikvarijat, što nam pomaže da opstanemo. Druga stvar je da se ne oslanjamo samo na knjige, već radimo i bedževe, majice i druge stvari koje se nalaze u knjižari, a možda je ipak najvažnije da ne gledamo na sve ovo što radimo kao na „posao“ ili barem ne „samo posao“ jer ipak moramo doći do nešto novca kako bi cijela stvar opstala. Ne znam je li ovo neki „dobar recept“ za opstanak malih knjižara, nama je dosad pošlo za rukom da opstanemo, ali svakako nije nešto što bi kapitalizam prepoznao kao uspješno poslovanje. Čak nisam ni siguran da kapitalizam ima neko mjesto ili naziv za ovo što mi radimo.

Socijalna politika za velike i bogate

Možete li detektirati ključne probleme cijelog hrvatskog ciklusa koji prolazi knjiga od same zamisli do čitatelja, te vidite li igdje nužnu intervenciju države?

Ne znam mogu li odgovoriti na ovo pitanje na način da to nekome da ideju što činiti. Nisam baš ni zainteresiran za to. Ali mogu dati barem komentar. Ne vidim što država može učiniti za proces nastanka knjige osim sanirati što se sanirati da ili voditi „socijalnu politiku“ prema izdavačima, što već i čini. Pomalo je smiješno kad vidiš da je ta „socijalna politika“ alanfordovska, gdje „veliki i bogati“ ubiru najviše iz tog fonda. Pitanje je pomaže li to stvaranju dobrih knjiga ili hiperprodukciji koja za cilj ima što više državne potpore?

Aplicirate li uopće sami na natječaje Ministarstva kulture ili se to kosi s anarhističkim miljeom u kojem vaša izdanja uspješno egzistiraju?

Ne apliciramo. Jedini način na koji dolazimo do novca je prodaja knjiga i poneki benefit događaj, iako je već puno vremena prošlo otkad smo posljednji put imali neki takav događaj. Ali ne zaboravljamo da smo upravo tako krenuli, jedna skvoterska benefit večera u Švicarskoj i koncert u Varaždinu su bili dovoljni da se napravi prvi novac za pokretanje izdavaštva…

Kakav je vaš odnos prema tržištu na kojem očito morate funkcionirati, koje je dakako kapitalističko? Za one koji su se između socijalizma i kapitalizma negdje pogubili, pa su i kao nezavisni postali previše ovisni, što bi bila vaša poruka?

Tržište je grozan koncept i izgovor za mnoge loše stvari koje se događaju. Kažu nam da „tako funkcionira tržište“, kao da je tržište živo biće i ima svoju volju. Sve je ipak stvar dogovora, konkretnih odluka i izbora koji onda imaju svoje posljedice. Neovisnost u bilo kojem od sustava ne postoji, postoje samo različite razine ovisnosti. Ona prva je novac i dokle god imamo tržište i novac, imamo problem. Nemam odgovor na pitanje kako popraviti postojeće stanje, niti smatram da ga treba popraviti jer ne možeš popraviti nešto što je u svojoj osnovi loše. S druge strane, iz kapitalističke perspektive, sve je baš kako treba, „veliki“ gutaju i gaze „male“, jedni propadaju, drugi se spajaju, uvijek se otvori neka nova knjižara, druga se zatvori… Sustav funkcionira. Sudeći po količini knjiga koje se objave godišnje, ne čini se da je stanje tako loše. Naravno, onda treba pogledati kvalitetu tih knjiga i to nas nužno dovodi do zaključka da su i mnogi izdavači danas poput nekadašnjeg ministra financija Škegre skloniji gledati na knjigu kao na bilo koju drugu robu kojom se trguje, nego kao na sadržaj koji mora biti kvalitetan. Škegri su se smijali zbog toga što je otvoreno rekao ono što mnogi i danas misle. Gledajući i dalje iz kapitalističke persprektive, što bi to bilo tržište knjiga u Hrvatskoj? Nekoliko knjižara u većim gradovima koje drži par „velikih igrača“? Knjige na kioscima? Postoji li danas uopće neki „veći“ distributer kojem bi se izdavači mogli obratiti? Danas, ako nemate svoju direktnu prodaju, nemate šanse doći do čitatelja. Da ne govorimo o tome kako nisam već dugo pročitao pravu recenziju knjige koju nije napisao sam izdavač. Ima par izuzetaka, koji još uvijek uspiju progurati poneku recenziju, ali ni novine i časopisi nisu baš zainteresirani za tu vrstu sadržaja. Još prije desetak godina smo imali po nekoliko kritičkih osvrta na pojedina izdanja. Zadnjih godina se to nema gdje objaviti. Možda sam ovdje otišao predaleko, no sve to je zapravo povezano, sve to čini svijet knjige, od pisanja do prodaje i recenzije… Danas svega par romantičara (da ih tako nazovem, bez imalo sarkazma) ima taj „stari“ pristup knjizi, a kad nestane i taj entuzijazam, doći će stvarno crna vremena za knjige. Dakle, još uvijek je moguće završiti razgovor o izdavanju knjiga, a da ne kažemo kako je baš sve crno.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.