Tu ste: Home // Kazalište // Marija Šćekić: Vertikalni ples nad pakleničkim ponorima

Marija Šćekić: Vertikalni ples nad pakleničkim ponorima

Marija Šćekić photo by Stipe SuraćMarija Šćekić svojevrsna je odmetnica na hrvatskoj plesnoj sceni. Od dinamike „javnih potreba u kulturi“ važniji joj je vlastiti stvaralački ritam, projektima se zaokuplja sve dok ne osjeti ili potvrdi da su dorečeni, ne povodi se za trenutačno dominantnim zbivanjima u plesu, dosljedno spaja ples i egzaktne znanosti svaki put izabirući novo polje istraživanja. U „Modulaciji – oblik 2“ (2007.) istražuje sustave komunikacije morskih sisavaca. U „Human Error“ (2010.) živomu izvođaču pridružuje virtualni entitet stvoren na osnovi modulirane slike magnetske rezonancije izvođačeve neuronske aktivnosti, pritom, među ostalim, pokušavajući odgovoriti na pitanja kakva je emocionalna aktivnost mozga tijekom kreativnih procesa, kakav je odnos kognitivnih i emocionalnih procesa u mozgu tijekom stvaranja, što se događa kad izvođač zamišlja izvedbu pokreta. „Mala tragedija“ (2011.) u kojoj se autorica solidarizira s neizvjesnim letom ptica među zagrebačkim neboderima i u slobodnom padu baca niz tri metra visoku platformu u novom projektu „Vrata Velebita“, izvedena 26. travnja 2013. na pakleničkoj stijeni Ljuska, dobiva novu aktivističku dimenziju.

 

Marija Šćekić djeluje u umjetničkoj organizaciji Histeria NOVA koja u svakome projektu integrira znanstveno i umjetničko istraživanje te edukaciju

Marija Šćekić djeluje u umjetničkoj organizaciji Histeria NOVA koja u svakome projektu integrira znanstveno i umjetničko istraživanje te edukaciju

Zašto ste predstavu smjestili u nacionalni park Paklenica? Odakle zapravo ideja spajanja plesa s penjanjem po stijenama?

Projekt „Vrata Velebita“ bavi se tematikom očuvanja kulturno-prirodne baštine južnog Velebita s naglaskom na Nacionalni park Paklenica. Samim time ni jedno gradsko kazalište tehničkom opremom ne može stvoriti uvjete prirodne ljepote i stvarnog ambijenta koji vjerno prikazuje ideju projekta i problematiku kojom se pojedini programi bave. Projekt se sastoji od šest plesnih performansa i niza popratnih znanstveno-edukativnih predavanja, umjetničkih izložaba, plesno-dokumentarnog filma te izdavanja knjige. Ideja spajanja plesa s penjanjem po stijenama izrasla je većim dijelom iz moje urođene ljubavi prema prirodi i planini, a manjim dijelom iz procesa rada na predstavi „Mala tragedija“ o ranjenoj ptici, za koju je bilo nužno osmisliti sustav rigginga (osiguranja putem užadi) kako bi se na siguran način izveli neki visinski plesni elementi. Performansom se ujedno skreće pozornost na ugrožene vrste ptica u Nacionalnom parku Paklenica, primjerice surog orla, sivog sokola, sovu ušaru i druge.

Kako tumačite „vertikalni ples“? Čini se da je to što radite bliže zračnim cirkuskim vještinama (kao i stvarna opasnost od pada).

Kada tlo postane zrak, a koreografija rezultat usklađenosti pokreta plesača i užeta, govorimo o vrsti plesne umjetnosti koja se zove vertikalni ples. Dio projekta „Vrata Velebita“ odnosi se i na suradnju s dvije vodeće vertikalne plesne kompanije u svijetu, a to su Cie Retouramont iz Francuske i Il Posto iz Venecije, koje će svojim sudjelovanjem i mentorstvom obogatiti moja nastojanja da približim hrvatskoj javnosti ovaj novi plesni stil.

To što radim čisti je suvremeni ples u kombinaciji sa svim tjelesnim tehnikama koje sam dosadašnjim radom stekla, uključujući butoh. Cirkuske vještine, na žalost, nisu dio mojih sposobnosti. Jedno od prvih radnih mjesta koje mi je bilo ponuđeno nakon završenog studija plesa u Montrealu je mjesto asistenta koreografa Cirque du Soleil. Dolazak na set i praćenje procesa zagrijavanja jednog običnog klauna bio je dovoljan da shvatim o kojoj je razini tjelesno-mentalne zrelosti ovdje riječ.

Marija Šćekić photo by Stipe Surać

Prihodi od prodanih ulaznica za ovaj plesni performans prosljeđuju se Edukacijskom centru za zaštitu ptica grabljivica u Maloj Paklenici

Kako pripremate tijelo na koreografiju u zraku?

Na različite načine. Od običnog stretchinga, pilatesa i joge na tlu do samih vježbi zagrijavanja u zraku te visinskog uštimavanja pokreta tijela s vibracijama zraka, vjetra, drhtaja užeta ili ruke onoga koji me osigurava. Najveći je problem dugotrajnije višenje u pojasu jer može doći do prekida krvotoka u preponama pa noge naglo počnu trnuti. S druge strane, bez dužeg višenja koža na kukovima nikad ne bi imala priliku očvrsnuti pa bi žuljevi ili podljevi krvi koji se na tim mjestima stvaraju mogli predstavljati puno veći problem od samog pojasa.

Svakim projektom zapravo zahvaćate u sve više disciplina i pridobivate stručnjake iz vrlo različitih područja. Primjerice, u „Modulaciji – oblik 2“ surađivali ste s ekolozima i istraživali eholociranje, u „Human Error“ uključili ste i medicinare, filozofe, teologe. Koliko je ovaj projekt odmak od prijašnjih? Kako vidite ples u svemu tome?

Ovaj je projekt logičan slijed moga umjetničko-plesnog promišljanja i ne bih rekla da je odmak od prijašnjih. Čak ni u pogledu vertikalnog plesa, s obzirom na predstavu „Mala tragedija“ u kojoj doslovno visim punih 43 minute, premijerno izvedenu u veljači 2011. u Zagrebačkom plesnom centru. Ples je, kao i u svim projektima do sada, izražajno sredstvo i vlastiti put preživljavanja.

Prilično rijetko izvodite svoje predstave. Nije li to razočaravajuće s obzirom na višegodišnji trud uložen u svaku predstavu i prava znanstvena istraživanja kojima ih nastojite potkrijepiti?

Razočaravajuće jest koliko i motivirajuće. Životno pravilo „što te ne ubije – to te ojača“ pokušavam primijeniti i u svom profesionalnom radu pa mi se čini da i same predstave postaju sve bolje i bolje.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.