Tu ste: Home // Kupusište // Mala zemlja za veliki umor

Mala zemlja za veliki umor

Iščitavamo li najnovija događanja na nezavisnoj kulturnoj sceni, uočljiva je iznimna doza zamora i letargije. Godine i godine prilično jalovih borbi sa zakržljalim sustavom kojeg smo tapšali po grbi nadajući se da će kako-tako prohodati, rezultirale su dramatičnom dozom umora onih koji bi trebali biti najpoletnija kulturna grupacija. Čak i novo Ministarstvo kulture, toliko sanjano i željeno žarište preporoda, zakazalo je, u ocjenama njegovih kritičara, upravo na polju koje je nova ministrica Andrea Zlatar Violić isticala kao prioritet – nezavisnoj kulturi. Pravo pitanje zapravo i nije čini li se svijet iz fotelje u Runjaninovoj drukčijim, nego što se doista dogodilo s tom nezavisnom scenom – kao da su godine sustavnog zatiranja urodile plodom. Ipak, je li scena – umorna ili umorena?

Ključ u bravi, jezik za zubima

Zvonimir Dobrović, ravnatelj Queer festivala, stavio je istom ključ u bravu na najsvečanijem trenutku njegova postojanja – jubilarnoj desetljetki. Objava konačnoga kraja manifestacije stigla je na najavnoj press konferenciji festivala, na dan kad je Ministarstvo objavilo rezultate potpore za „nove medijske kulture“ (prevedeno s birokratski netočnoga termina – za „nezavisne kulturne projekte“). Na web stranicama od strane Queera izravno prozvanoga Ministarstva kultura tog se dana objavila vijest kako je ministrica kulture uručila nagrade književnim prevoditeljima. Vijesti na stranicama Ministarstva kulture i dalje su, naime, ostala svečana primanja i otvorenja, izražavanja čestitki ili sućuti. Ministarstvo kulture rijetko kada izražava zabrinutost, čak ni kada se gasi jedan od poznatijih nezavisnih kulturnih festivala metropole. Zlobnici bi rekli, ni izraz zabrinutosti, a ni čestitka. Nezavisni kulturni projekti umiru u tišini, a Dobrović umor drži najopasnijom kategorijom našeg kolektivnog stanja, koje je u nedavnom Kupusovu intervjuu prozvao „lutalaštvom bez nade“.

Low cost flight

Osvrćući se na isto beznađe, Mala performerska scena potom je pokrenula projekt „The Final Cut Down“. U želji da Ministarstvu, ali i lokalnim gradskim uredima za kulturu, olakša programsko financiranje u godinama krize, osmišljen je projekt dragovoljne emigracije hrvatskih umjetnika i kulturnih radnika u inozemstvo. Na poziv za sudjelovanje javilo se već više od šezdeset pojedinaca i pojedinki koji su spremni voljenu domovinu zamijeniti nekim drugim, sretnijim mjestom. Projekt predviđa da će jednosmjerne avio karte za inozemstvo podmiriti upravo Ministarstvo kulture i Ured za kulturu Grada Zagreba. Iako je riječ o financijski zahtjevnijim izdacima, treba znati da će se deportacijom umjetnika i kulturnih radnika dugoročno uštedjeti, jer se na taj način eliminiraju aktualni i budući prijavitelji kulturnih programa. Pogleda li se popis prijavljenih emigranata, uštedu je doista moguće izbrojati u stotinama tisuća kuna godišnje: uključeni su akteri izvedbenih umjetnosti (Selma Banich, Nino Bokan, Silvia Marchig…), likovne umjetnosti (Nina Kurtela, Ivana Hanaček, Vladimir Končar…), autori pisane riječi (od spisateljice Asje Bakić do kulturnih novinara Ivane Slunjski, Sandre Kalogjere ili Vida Mesarića), cijele organizacije (Bacači sjenki ili DeLVe Institut), pa onda i najšire shvaćeni kulturni produceti (kao što su već spomenuti Dobrović, Petra Glad, Natasha Kadin ili autor ovoga članka i samog projekta). Deportacija na koju nabrojani i nenabrojani kulturnjaci pristaju, razrješila bi kulturne financijere svakogodišnjega pritiska pri kojem im je uvijek teško odlučiti kome dati manje, a kome malo više.

Ožalošćeni na karminama

Nakon samoukidanja i poziva na emigraciju, stigla je i prva osmrtnica. Objavljuje ju kulturni centar Medika, najavljujući vlastiti kraj zbog činjenice da je Grad Zagreb utrostručio najamninu za korištenje prostora, te čak i retroaktivno očekuje naplatu samoproglašene dugovne razlike veće od 30 tisuća kuna. „Sjećam se stanja prije petnaest godina kad smo živjeli u nekoj diktaturi, kad je bilo katastrofalno razdoblje, a i nezavisna kultura je bila tek u povojima. Sad ovo mogu usporediti upravo s tim razdobljem s kraja devedesetih“, ističe Sanjica Burlović iz Attacka, detektirajući nazadovanje umjesto razvoja. Za stanje izravno drži odgovornom politiku Ureda za kulturu, ali i cjelokupni način upravljanja gradom Zagrebom, ne izostavljajući pritom ni odgovornost Ministarstva kulture. Iako sama zagovara radikalnije metode, i Sanjica primjećuje široko rasprostranjen pesimizam na kulturnoj sceni. „Nezavisna scena je s druge strane mala, i mi kao takvi, ne možemo pozvati s nekim općim ciljem ostale ljude u akciju. Ljudi su više opterećeni preživljavanjem da bi se bavili našim kulturnim problemima“, ocjenjuje ona, nadajući se da će akcije spašavanja kulturnog prostora koji je osvojila Medika ipak privući mlađe, i valjda manje umorne, populacije i kreativce.

Jalovi revolucionari

Sudbonosnim pitanjem pokazuje se – ima li umjetnik-aktivist rok trajanja? Ako godinama i godinama udara glavom u zid, počinje li javnost upravo njega, dok mu s čela curi krv, doživljavati neprilagođenim? Hrvatski je umjetnik naučio da tvrdoća zida boli, ali nikad nije prestao kucati nadajući se da će se sezam ipak otvoriti. Nada zapravo nije umrla čak ni onda kad je pred Gradski ured za kulturu isporučen pogrebni vijenac s natpisom „Nada“. Ministarstvu je dana nova šansa čak i kad je ministar Biškupić, zbog nedolaska na boksački meč sa Sinišom Labrovićem, izgubio ministarsku titulu. Predaja se nije dogodila čak ni kad je Selma Banich provela sate s podignutim rukama pred Ilicom 25, baš kao što ni sranje nije postalo manje kad ga je upakirala u šareni poklončić. Iz godine u godinu, nezavisna se kulturna scena simboličkim akcijama obračunava s establišmentom koji u umjetničkim i stvarnim političkim akcijama ne čita ništa drugo doli sklonost ekscesu. U društvu socijalno poniženih građana umjetnik je ponovno dobio razlog da šuti. Jer dok narod sit obećanja gladuje, kulturne revolucije najlakše će jesti upravo svoju djecu, ma koliko glasno vrištala.



6 komentara na " Mala zemlja za veliki umor "

  1. Selma Banich kaže:

    “I vampiri ponekad vrište, samo pokaži im zube.
    I ne brini za očnjake, takve imaš i ti.”

    http://youtu.be/-p7Jib4cGqA

    Thumb up 5 Thumb down 0

  2. Mario Kovač kaže:

    Potpuno razumijem sve one koji odustaju ili se predaju ili sele negdje drugdje prati tanjure. Dugoročno gledano, to je zdravije!

    Thumb up 1 Thumb down 0

  3. povijest kaže:

    POTPUNO RAZUMLJIVO

    Thumb up 0 Thumb down 0

  4. povijest kaže:

    ODUSTAJANJE

    Thumb up 0 Thumb down 0

  5. umor kaže:

    MALA ZEMLJA PRVEELIKI UMOR

    Thumb up 0 Thumb down 0

  6. pitanje kaže:

    MALA ZEMLJA ZA OGROMNI UMOR……..

    Thumb up 1 Thumb down 0

Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.