Tu ste: Home // Književnost // Kritika // Lomljenje vjetra: Apokaliptična vizija Hrvatske

Lomljenje vjetra: Apokaliptična vizija Hrvatske

Edo Popović: „Lomljenje vjetra“
Izdavač: OceanMore, Zagreb, 2011.

Ocjena: 1 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 5

Tijekom Domovinskog rata Edo Popović je pisao ratne reportaže s bosanskohercegovačkih i hrvatskih bojišta za razne medije, a prije dvije godine objavio je transžanrovsku, putopisnu, lirsko-filozofsku prozu „Priručnik za hodače“ u kojoj je posredovao vlastita iskustva stečena planinarenjem Velebitom. U svome novome romanu „Lomljenje vjetra“ Edo Popović kombinira ta svoja dva iskustva -  ratno i planinarsko -  uz dodatak onog aktivističkog. Svoju „bilješku o piscu“ on je naime od objavljivanja prethodne knjige obogatio napomenom da je postao aktivist inicijative Pravo na gradte je bio među viđenijim borcima protiv devastacije Varšavske ulice i Cvjetnog trga u Zagrebu. No aktivistička se odrednica, nažalost, u prevelikoj mjeri osjeća u slučaju njegova novoga rukopisa.

Iz knjige:

Zovu se Fraktalna i Vrtlar. Svojim imenima iz Matične knjige rođenih okrenuli su leđa, kao što su okrenuli leđa i takozvanom normalnom životu. I hemoroidi postanu normalni kad se čovjek na njih navikne. I pljuvanje krvi. I nesanica. Fraktalna i Vrtlar imena su za koja ne morate kupovati biljege, ispunjavati formulare, čekati u redu na općini i na policiji. Ona ne ostavljaju tragove, po kojima zatim dolaze nepozvani.

Zazidani gradovi i otpadna Hrvatska

„Lomljenje vjetra“ aktivistička je angažirana proza u kojoj Popović radikalizira svoju kritičnost spram nedavne nam prošlosti, ali i spram globalističko-konzumerističke sadašnjosti koju upravo živimo, na način da stvara apokaliptičnu viziju bliske budućnosti u kojoj moralna, ekonomska, politička i gospodarska degradacija kojih smo danas žrtve doživljavaju svoj vrhunac. Radnja je smještena u 2020. godinu kada Hrvatska više ne postoji kao država – jadranska obala, Istra i otoci u vlasništvu su offshore kompanija i banaka, a sedam najvećih gradova opasani su zidom te ujedinjeni u Holding koji živi od mešetarenja, poreza i trgovine. Područje izvan zidova naziva se Zonom, u njoj završava otpad iz Holdinga i tu žive starci, nezaposleni i bolesnici, ukratko humanoidni višak koji nije u stanju pridonositi bogatstvu Holdinga. Zonu nastanjuju i oni koji se ne žele podvrgavati konzumerističkom načinu života u Holdingu, a to su pobunjenici protiv sustava koji se nazivaju Nejestivi i Tamne kapuljače.

Roman je sastavljen od tri paralelne fabularne linije; u prve dvije pratimo aktivistički par Nejestivih – Vrtlara i Fraktalnu – koji su napustili nenasilnu borbu te samostalno obavljaju akcije pogubljenja visokih funkcionera Holdinga, te Vanču, nekadašnjeg  ljubavnika Fraktalne i bivšeg pripadnika Nejestivih, kojega je unajmila supruga ubijenog dužnosnika Holdinga da pronađe njegove ubojice. Treća fabularna linija za protagonista ima Ivana Vidu, veterana Domovinskog rata koji lutajući Velebitom traži duhovni mir nakon što je dobio otkaz kao pripadnik policije jer je odbio zapovijed nadređenoga da mlati ulične prosvjednike. Planinareći Velebitom Ivan Vida prisjeća se ratnih iskustava, a to su dionice u kojima Popović kombinira svoje planinarsko i reportersko iskustvo istovremeno ispisujući putopisnu i ratnu prozu. Lirski doživljaj slobodne prirode i užitka boravka u njoj on presijeca fragmentima naturalističkih opisa ratnih borbi, s naglaskom na onu u kojoj je poginuo Vidin suborac i prijatelj Robert. Svoj roman Popović otvara napomenom o nestvarnosti riječi i njihovoj nemogućnosti da dopru do pravog značenja onoga što imenuju, a to je u direktnoj vezi s Vidinim razmišljanjem kako je njegov poginuli prijatelj Robert sada tek riječ, kako je njegovo tijelo postalo tek zvuk (izgovorena imena) te „kako i zvuk u trenu utihne i nestane. No srećom postoje stijene, doline i planinski lanci koji su još uvijek tu“, a što je ultimativna apostrofacija autorova antimilitarističkog svjetonazora, koji dodatno biva potenciran epizodom Vidina susreta s ratnikom „s druge strane nišana“, a s kojim, kako će spoznati, dijeli ista razmišljanja o besmislenosti ratovanja i bespotrebnosti patnji kroz koje su obojica prošli.

 

Hitler kao pop ikona

U svojoj kritičnosti Popović se ne zadržava samo na projekciji apokaliptične bliske budućnosti kao eskalaciji deevolucijskog, strmoglavljujućeg procesa koji upravo živimo, već je njegov roman prepun kritičkih oštrica i spram nedavne nam prošlosti (s aluzijama na slučaj ubojstva obitelji Zec, te privatizacijsku pljačku i pretvorbeni kriminal kao prijelomne točke s kojima je i svakovrsna propast započela). Osim domaće vlastodršce (koje naziva Hanezlotima, prema u demagoške svrhe izraubanoj krilatici „Heroji a ne zločinci“), on oštro napada i svjetske centre moći, od Pentagona, MMF-a i Svjetske banke, do američkog predsjednika i britanskog pemijera. Pritom je, osim spram ideologije konzumerizma i na potrošnji baziranog načina života posebno oštar spram spektakularizacije života i tabloidizacije društva, a koje u njegovoj viziji budućnosti idu tako daleko da se od masovnih zločinaca poput Hitlera ili Pol Pota rade pop ikone u svrhu zarade i ekstra profita, a s istim ciljem otvaraju se i tzv. Muzeji zločina, gdje opačine i zločinstva bivaju sakralizirani i slavljeni.

Nažalost, “Lomljenje vjetra” ostavlja dojam skice a ne do kraja dorađenog romana, šepave dramaturgije i s previše općih mjesta u domaćem novinarstvu već toliko izraubanih da se, bez veće domišljatosti u izvedbenom smislu što je ovdje slučaj, te teme doimaju već viđenima i potrošenima. Roman je to sav u funkciji izricanja autorovih stavova, bez do kraja razrađene fabule i bez razvoja odnosa među likovima (koji ostaju tek na naznakama, kao što i protagonisti ne uspijevaju zaživjeti i ostaju na razini konstrukcija i modela). Naravno, uvijek je dobrodošlo kad književni autori u svojim prozama upozoravaju na društveno-socijalne i političke aberacije, no u slučaju ovoga romana umjetnička vrijednost nije propocionalna aktivističkom učinku, i neprestano se osjeća da rukopis piše aktivist a ne umjetnik. Inače, Popović je već neko vrijeme kolumnist jednoga tjednika pa se čini nepotrebnim da u književnost transferira teme koje je u prilici u kolumnama obraditi, osobito ako ta književnost pritom biva inficirana žurnalističkim, izvještavalačkim diskursom, koji je u slučaju ovoga romana zamijenio Popovićevo najjače oružje – liriku gubitništva i urbane melankolije, ovdje prisutne tek u tragovima. Nažalost, umjetnička vrijednost žrtvovana je na oltar slanja poruke i, ma koliko se osobno slagao s Popovićevim porukama i s njim dijelio zabrinutost zbog smjera u kojem se društvo kreće, kvalitativni korak unazad (u odnosu na njegov dosadašnji opus) ne mogu prešutjeti.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.