Tu ste: Home // Film // Kupusište // Likovi u filmovima OK, ali kako animirati – publiku?

Likovi u filmovima OK, ali kako animirati – publiku?

Animafest_publika_photo_by_Ivan_KraljSjedio sam te večeri u polupraznom gledalištu kina i razmišljao. Ovo poluprazno treba uzeti kao frazu u nedostatku bolje, jer nikakva polovica od 500 sjedećih mjesta Kina Europa nije bila popunjena. Po slobodnoj procjeni 80 do stotinjak ljudi došlo je na Animafest te večeri pogledati „Pjesmu mora“ Tomma Moorea. A onda kad je voditeljica večeri istupila na pozornicu i pozdravila publiku što je došla „u tako velikom broju“, razmišljanju o ovom bizarnom fenomenu napakostio je tek – dobar film. Dobrih filmova naprosto, za razliku od publike, na ovogodišnjem Animafestu nije manjkalo.

Press služba Animafesta drugi će dan slati priopćenje medijima u kojem će istaknuti upravo spomenuti film: „Velik je interes publike vladao za Pjesmu mora Tomma Moorea.“ I doista, od svih projekcija koje sam na ovogodišnjem Animafestu pohodio (izuzmemo li standardne „špice“ otvorenja i zatvaranja, na koje se dolazi vidjeti film, ali i biti viđen), Mooreov film jest bio jedan od posjećenijih. Projekcije na kojima se pojavi desetak do dvadesetak najokorjelijih zaljubljenika u animaciju učinile su mi se više kao standard negoli kao iznimka.

Kako je došlo do toga da ono od čega bi svaki kazalištarac pisao „propast svijeta“ u filmskom vokabularu označava velik uspjeh? Prazna sjedala ne bi odavala dobar dojam niti za standardnih projekcija, a kamoli onih koje bi morale imati festivalskog duha – i pitam se, koliko bi tužnije izgledala situacija da su se projekcije kao nekad ponovno održavale u Lisinskom, s njegovih 1800 sjedala? No ipak, ne čini se da je neposjećenost filmova uopće relevantna tema za one koji o festivalu pričaju ili pišu. Slaba posjećenost u kino dvoranama se nekako podrazumijeva kao normalna, i još nisam sreo nekoga tko bi se u Cinestaru iščuđavao što može birati mjesto gdje želi sjesti.

Hribar_Animafest

HAVC-ov ravnatelj Hrvoje Hribar drži govor o moržu i tesaru na otvorenju Animafesta

Hribar na gljivama

Jedno bi objašnjenje moglo biti da je film za stupanj „niža“ umjetnost od kazališta. Film je umjetnost uz koju se može šuškati papirićima, glasno hrskati kokice, držati noge na sjedalu ispred vas ili komentirati scene s platna s onim tko sjedi do vas. Umjetnike na filmu to ionako neće omesti u izvedbi. Film je glasan, a dvorana mračna, pa vam takva kulisa omogućuje da se bezbrižno i bez grižnje savjesti ustanete, otiđete na zahod i ponovno se vratite na svoje mjesto, možda s novom porcijom kokica ili čipsa, bez da vas sugledatelji požele ubiti pogledom. Film je takva umjetnost da se svima čini posve normalnim da na otvorenju Animafesta ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar drži govore kao da se sam najeo Alisinih gljiva, nadmećući se s prevoditeljicom do razine neukusa, pršteći od ega. Prostor kino dvorane, čini se, trpi daleko veću razinu bezobrazluka, među publikom ili među onima koji se popnu na njezine uske pozornice. U takvom, uvjetno rečeno bezobraznijem, prostoru možda se naša percepcija izmijenila do mjere da nam se čini u redu, pa i poželjnim, da oko naših sjedala ne sjedi baš nitko drugi. Ugodu gledanja filma ljudski smo i instinktivno povezali s – praznom dvoranom.

No možemo li baš svu krivicu prebaciti na ljudsku prirodu koja se praznim dvoranama primordijalno veseli? Kolika je odgovornost Animafesta kao festivala koji animiranom filmu želi vratiti staru slavu? U zemlji čija državna televizija više ne proizvodi emisiju o animiranom filmu (nikad prežaljena Animavizija) i u kojoj se kultura općenito medijski tretira kao prostor minorne važnosti, koliko su festivali poput Animafesta zapravo učinkoviti?

Dajte publici tinte!

Ušetam ja tako u Cineplexx Kaptol centra u prime time terminu od 20 sati, na projekciju hrvatskog animiranog filma iz 1966.-67. (slavno doba zagrebačke škole, s radovima kao što su „Muha“, „Krek“ ili „Izumitelj cipela“ kod profesora Baltazara). U publici zateknem – dvije osobe (vidi naslovnu fotografiju). Ni projekcija sljedećeg jutra u programu nazvanom „Velikani hrvatske animacije“ (posvećenom ove godine Zlatku Boureku) nije privukla velike horde znatiželjnika. Gdje se nalazi barem profesionalna, akreditirana publika Animafesta koju press služba ispisuje na sedam stranica A4 papira? Samo članova žirija, selektora, autora i drugih profesionalaca na Animafestu je bilo više od 130! Zar ih ne zanima što rade ili su radili kolege?

Hrvati su narod koji voli otvorenja

Hrvati su narod koji voli otvorenja

Publika je na projekcije često dolazila u toliko malome broju da su voditelji programa koji prije projekcije upućuju službeni pozdrav, češće to pokušavali činiti neformalno, s uvodom koji bi otprilike glasio „Je li u redu ako se ne penjem na pozornicu?“ ili „Ima li ikoga u publici tko ne govori hrvatski, treba li zaista prijevod?“.

Švankmajerova Alisa veli na početku filma da moraš zatvoriti oči, jer inače nećeš ništa vidjeti. Koliko god se Animafestova press služba trudi popraviti dojam žmireći na jedno oko (na primjer ilustrirajući tekst o događanjima drugoga festivalskog dana fotografijom s posjećenog otvorenja prvog dana), čini se da bi Animafestova publika trebala popiti puno više tinte da napuni kuću kao Carrollova djevojčica iz zemlje čudesa.

Festival koji s malim sredstvima može puno

I tu zapravo dolazimo do činjenice da se ovakav gledateljski rezultat ne može i ne smije prihvaćati zdravo za gotovo kod festivala čiji producent Hulahop dobiva najveću potporu HAVC-a (Animafestovih 900 tisuća kuna na vrhu su tablice, dok se drugoplasirani Motovun Film Festival podržava s 500, ZagrebDox s 450, a Zagreb Film Festival s 440 tisuća kuna). Prosječni iznos HAVC-ove potpore za 62 filmska festivala i manifestacije je 85 tisuća kuna i Animafestu svakako treba zahvaliti što taj prosjek drži višim nego što je festivalska realnost. I Grad Zagreb drži da je riječ o najvažnijem gradskom filmskom festivalu pa Animafestu dodjeljuje dodatnih 800 tisuća kuna (20 tisuća više nego ZFF-u, odnosno 200 tisuća više nego ZagrebDoxu).

Ručice u zrak, predajte se!

Ručice u zrak, predajte se!

S 1.700.000 državno-gradske potpore (izuzmimo ovdje europski program Media i brojne sponzore), građani su svaku od devedesetak Animafestovih projekcija podržali s gotovo 19 tisuća kuna (mislim na građane koji nisu došli na festival; oni koji jesu, izdvojili su i dodatnih 25-30 kuna po projekciji). Kazališni festivali koje Grad Zagreb podupire s milijun kuna manje nego filmske, s Animafestovim bi brojem publike pod saldo pisali – fijasko. I iako se još na otvorenju Animafesta mantralo da je još jednom pokazao kako se i s „malim sredstvima može puno“, bilo bi iznimno važno da se organizator zapita, pa i izvrši ozbiljne analize zašto se trud nije oplodio i boljom posjećenošću. Iz održanog programa možemo zaključiti da publika u ovom gradu pada na spektakl (otvaranja/zatavaranja), na projekcije na otvorenom (besplatnost, opuštenost, druženje) ili na dječje projekcije (standardna publika animiranog filma o kojoj treba možda i više voditi računa). Za ostatak programa jasno je samo to da publiku u kina više ne mogu dovući samo sjajni filmovi. Možda se baš zato na otvorenju organizator dosjetio publici ponuditi lizalice i, u stilu milenijskih fotografija Šime Strikomana, trenutak dok puno gledalište maše šarenim lažama ovjekovječio za dugu, trajnu i nadamo se jednog dana ponovno dostižnu uspomenu.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.