Postoji neko nepisano pravilo da svjetsku slavu slikarskome talentu propisuje postojanje onog privjeska među nogama. Zašto su većinu poznatih remek-djela naslikali i isklesali baš muškarci?
Upravo pokušavam razmišljati o ženama slikaricama. O omjerima njih i slikara. Muških. Onih s privjeskom među nogama. Mislim, zar je to uopće bitno?! Platno je platno! I slikar je slikar! I slikarica! Ali ipak, potreba da misli usmjerim u pravcu ove pozitivne diskriminacije postoji. Ma iako u glavi evo dolazim do mnogih slika stvorenih ženskom rukom, do imena, domaćih i stranih, ipak malo je slikarica koje su postigle svjetsku slavu. Stvarno su rijetke one koje su poznate krugu širem od zanesenih connaisseura. Ful rijetke naspram tipova koji se bave istom stvari. A zašto je tomu tako? Pa sigurno ne zato što žene imaju manje izražen likovni senzibilitet, ni zbog toga što su njihova djela manje dobra, revolucionarna, sjajna... Možda u falokratskom društvu jednostavno nisu imale priliku predstaviti javnosti svoja stvorenja...
Tamara de Lempicka stvorila si je priliku. Društveni status, ali i osobna karizma otvorili su vrata njezinu talentu da osvoji svijet.
Rad Tamare de Lempicke upoznao sam prvi put u Parizu. Bilo je ljeto 2002. U crijevima pariškog metroa. A zatim i na zidu Beaubourga. I dojmila me se. Pričom svojih portreta. Njihovom finoćom, pogledima.
Uskoro mi je uspjela prirediti pravu scenu. U busu, na povratku iz Amsterdama u Pariz. S dvije sam suputnice pričao o Lempicki, dok jedan paranoični, uvrijeđeni, ali i viteški nastrojen, k tome, muž nije odlučio braniti čast svoje supruge Slovenke, misleći da mi to njoj dajemo neke ne baš tako prikladne atribute.
Sada Beč. Kraj 2004. Adventski Beč. Kunstforum u suradnji sa Royal Academy of Arts iz Londona priredio je prvu sveobuhvatnu izložbu djela poljske slikarice. Zaista posebna prilika za live susret ove vrste, jer se većina od šezdesetak izloženih djela nalazi u privatnim kolekcijama. Iznenadio me fakat koji sam slučajno otkrio proučavajući popratne legende uz slike. Naime, Jacka Nickolsona ne zanima samo košarka. Čim je o zid svoga doma u Beverly Hillsu odlučio objesiti Tamarin portret velikoga francuskog književnika i mislioca Andréa Guidea.
Tamara de Lempicka rodila se 1898. godine u Varšavi kao Tamara Gorska. I sama ukorijenjena u visokom društvu, udala se za ruskog grofa Lempickog, s kojim pred Oktobarskom revolucijom bježi u Pariz, gdje postaje centar mondenog života. Izlažući 1925. na izložbi Art decoa u Parizu dobiva javno priznanje i laskavu titulu femme fatale art decoa. Redovito je izlagala u Salonu Neovisnih i Jesenskom Salonu. Pariz između dva rata, švicarski sanatoriji u kojima se liječila od depresije, život u Americi, portreti holivudskih zvijezda i ilustracije za Vogue, povlačenje u Cuernavacu, Meksiko, gdje provodi svoje posljednje godine... Godine 1980. njezin pepeo prosut je iz helikoptera u krater vulkana Popokatepetl. To bi mogao biti kostur ovoga bogatog, dugog i ispunjenog života.
Svojim neoklasicističkim, postkubističkim portretima punim senzualnosti i erosa Tamara de Lempicka na sebi svojstven profinjen način progovara o ljudima jednog svijeta i jednog vremena. O svojim prijateljima, ljubavnicama, slavnim osobama koje su bile dio njezina milijea. Dekorativna igra njezinih formi više je nego zavodljiva. Uglađenost i elegancija poze te vatra i žestina koje izbijaju iz unutrašnjosti likova.
Neovisno o ukusu i sklonostima, teško je ostati ravnodušan kad se kraj tebe u zelenom kabrioletu proveze plava ljepotica i ošine te svojim najledenijim pogledom...
