kupus

Iako u uvodnom prikazu predstavljen kao roman, "Ljeto u gradu" Zorana Lazića prije je, recimo, knjiga proze. Strukturiran u deset poglavlja, on donosi deset priča koje uokviruje ratno stanje u Lazićevu rodnom Slavonskom Brodu. Nije sporno da je ovaj tridestogodišnjak još jednom, nakon ugodno iznenađujuće zbirke priča "Miss Krampus", pokazao kako zna pisati. Nije sporno ni da je AGM imao prilično dobre razloge da Laziću na slijepo ponudi objavljivanje romana. Ali nekako nakon tih apetitno razotkrivajućih četvrt tisuće stranica, teško mi se oteti dojmu da je napisan više kao usputna oluja mozga nego kao pomno planirana ambicija. To dakako ne mora uvijek rezultirati pogreškom.

Lazićev roman jest osvježenje u domeni hrvatske ratne proze. Sudbine njegovih likova nipošto nisu sterilne, događanja nisu plošna. Svejedno, sami karakteri izgledaju prilično motorizirani, uskraćuje im se jedinstvenost ili bar specifičnost, ubacuje ih se u gotovo nepreglednu masu, minorizirajući njihovu inicijalnu snažnost koju neosporno utjelovljuju. Cijela knjiga stoga dobiva obilježje nefunkcionalne fragmentiranosti, koju možda možemo na silu objašnjavati atmosferom ratne stihije. Poenta je u tome što likovi prolaze kao da nisu ni ostavili trag, pa ni potpis na svoju osobnu priču. Čak ni sastavnice tog razlomljenog svijeta ne računaju na okvir, rasplinju se u tipkajućoj bujici. Svijet Lazićevih likova očekuje jedan prilično zahtjevan misaoni proces u čitatelja, proces koji Lazić samo deklarativno olakšava trostraničnim popisom likova na početku knjige. Ovo uostalom nije nikakav ključ za poimanje smisla, u tom granatiranom podneblju i vrebajućoj zbilji očekivali bismo jasniju plejadu koja objašnjava sama sebe, bez potrebe da se pisac u nju upliće kao kakav zakulisni kuhar koji faktografski popisuje sastojke kako bi rezultat recepta bio jestiv.

Lazićeve rečenice jesu jestive, na mikrorazini njegov stil jest (čak uvreda je reći) probavljiv, ali "Ljeto u gradu" utiskuje se u njegovu literarnu biografiju kao pregramzljiva pustolovina koja je, međutim, još uvijek u višem rangu od domoljubno orijentirane i protiv talenta cijepljene konkurencije. Pomniji rad na samoj strukturi djela i kroćenje likova mogli su profitirati na konkretnijoj idejnoj dubini od tek nemarno bačenog pogleda kroz prozor pred kojim hodaju životi. Životi su neosporno pamtljiva karakterizacija i samoga grada i samoga vremena, svećenici šverceri, ratni invalidi i profiteri, parovi i socijalni autisti, doktori i narkomani, lezbijke i majke bez muževa... Njihove interferencije pomalo odražavaju Lazićevo "nomadsko" nasljeđe, u kojem je važno bilo biti grafički raskošan, čak introvertirano, pa makar nauštrb nonšalantno izigranog smisla.

Gotovo crnohumorističan naslov romana zgodna je reevaluacija navodno iz televizijskih dnevnika poznate zbilje. Ista ironičnost prati i tucet junaka koji se, svaki na svoj način, gube u vrtlogu ratne šizofrenije, postajući čak heroji stripa ili šervudske šume. Trganje mrvica od ratom iscijeđenog stanovništva ne zaobilazi čak ni one "svetije" među nama, čime Lazić u metasvijetu svog romana daje suptilnu kritiku dekade hrvatskog svijeta s ove strane korica. Rat za nezavisnost nikad nije bio aksiom pozitivne etike.

Ocjena: 7/10

Iz knjige

Onda je razvezao priču o tome kako mu je komuna spasila život, kako ga je svaka glavica kupusa koju bi zasadio podsjećala na ljudsku glavu i kako mu se činilo da ga zelene glave tužno gledaju i mole da pazi na njih, da ne uvenu. A kad je zasadio vrt do kraja i shvatio da će ih morati iznevjeriti, pokupio se trčećim korakom kući. Od tog putovanja noge su mu se razmrdale i više nije bilo dana da nije trčao. I stvarno, izgledao je zdravije, ali nekako beživotno zdravo, ako se takav ikako može biti, poput nabildanih plastičnih figurica mastersa.