La Fura dels Baus, najavljivani kao adut osamnaestog Eurokaza, pokazali su da egzistiramo u svijetu gdje marketing brda premješta (hm, ili to kažu za Duha Svetog?). Prilično pompozno pumpana festivalska najava o predstavi koja se interaktivno bavi seksom, pokazala se kao balon od sapunice. Dotakneš ga, a on prsne. Naravno, takav marketing privlači ljude, pa čak i u kazalište, stoga reference o brojnosti publike nisu neočekivane, kao ni Eurokazova prinuđenost da angažira security bildere ne bi li obranili veliku dvoranu ZKM-a od silne publike koja se, u prekomjernom broju, baš taj dan silno zaželjela kulturnog uzdizanja. Oni koji su ostali pred vratima, ne samo da su uštedjeli 150 kuna, koliko je stajalo iskustvo živoga seksa iz prvog oka ili ruke, nego su vjerojatno s više erekcija i uzbuđenja proveli ljetnu večernju šetnju gradom. "XXX", naime, nije ni uzbudljiva, ni erotska, a niti kazališna poslastica.

Predstava La Fure dels Baus za polazišnu je točku odabrala "Filozofiju u budoaru" Markiza de Sadea. Uvođenje nevine djevojke u svijet seksa i njegovih perverznih derivacija modernizirano je u formi čudne "modne agencije" koja na castingu izabire isključivo maloljetne, bez obzira na spol. Dječaci od 12 godina ili djevojčice od 13 čak i prelaze dobne limite, oni su prestari za Dolmancéa, vlasnika agencije. Madam Lula, umirovljena porno diva, i Giovanni, njezin živahni incestuozni brat, za Dolmancéa priređuju Eugeniju, mladu, ali ipak fleksibilnu djevojku. Ta de Sadeova reinterpretacija nadopunjena je formama koje on u svom 18. stoljeću nije mogao predvidjeti. SMS poruke, chat, video-net meeting, beskontaktni seks uz pomoć sprava, cyber u svim oblicima... Dakako, tu je i neminovni moment interaktivne seksualne igre s volonterima iz publike.

Mnogo je toga šuplje u La Furinu novom projektu. Oslanjajući se na tehnološke manevre zbog kojih će predstavu moći prozvati pseudopornografskom, te tako lako povodljivoj i znatiželjnoj publici prodavati muda za bubrege i plastiku za muda, autori predstave zanemaruju većinu drugih kategorija jednog kazališnog čina. Umjetni penisi doista štrcaju "spermu", video-projekcija događanja na sceni doista prikazuje klitoris u krupnom planu, kamere doista često vrlo uspješno, kroz formu live montaže, prenose na veliko platno kombinaciju stvarnog i arhivskog materijala tvrtke Private, stvarajući tako iluziju žestoke porno igre... Slabovidniji gledatelj još će i povjerovati da svjedoči reality showu bez krpica. Međutim, je li taj videografski trud vrijedan kazališnog iskustva? Loša dramaturgija i glumci zbog čijeg se talenta mogu otimati samo meksičke sapunice, stvaraju toliko upečatljiv dojam laži. Sve je to jedno toliko preglumljeno, na momente ubitačno dosadno, prenemaganje u pokušaju da se šokiraju neki tamo navodno zakopčani Hrvatići. Ništa prekontroverzno i ništa preprovokativno nije viđeno u ZKM-u.

Jasno je da su glumci, izvučeni iz klasičnog španjolskog teatra, možda imali stanovito ustručavanje za međusobnu kopulaciju, koju marketinški nagovještaju. Ali to ih ne opravdava da međusobne poljupce, tu najmanje intimidirajuću intimnu radnju, ne znaju izvesti kako Bog zapovijeda. Ne znaju i ne znaju. Čak i iz stražnjih redova pomni gledatelj može uočiti grč na licu glumaca kad trebaju razmijeniti poljubac, lagani ugriz ili nedajbože dodir. Ili se Giovanni toliko uživio u tu incestuoznu ulogu da zaista vizualizira sestru? Vizualizira li sestru i kad se ljubi s Dolmancéom? Vizualizira li Madame Lula brata svaki put kad ju netko dodirne? U čemu je problem? Čemu grčevit treptaj oka i meškoljenje ako tuđa ruka stotinku sekunde predugo ostane na dojci? Prepotentna najava na pressici "vidjet ćete, jebemo se jako dobro" može samo srušiti mit o Španjolcima kao dobrim ljubavnicima. Toliko kruta energija u seksualnoj simulaciji i komunikaciji ne viđa se ni u najgorim pornićima C kategorije.

Skidanje do gola nikako se ne može nazvati talentom ili šokantnim momentom u današnjim uobičajenim kazališnim normativima. U svijetu u kojem se ljudi skidaju da bi u dućanu dobili besplatne traperice, u svijetu u kojem Severina nepokolebano priča o svom novom albumu dok nacija drka na njezin film, u svijetu u kojem su kazališne konvencije već davno nadišle golotinju kao nešto ekstremno, goli muškarac i žena na pozornici ne mogu zaškakljati um. Glumiti seksualnu izopačenost mogu samo tjelesno slobodni pojedinci. Ovih četvero to sigurno nisu. Ili nisu dovoljno.