arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

 

Linn Ullmann (rođ. 1966.) norveška je spisateljica i novinarka, autorica više romana i dobitnica brojnih uglednih skandinavskih književnih nagrada. Inače, ona je kći slavnog glumačko-redateljskog para, norveške glumice Liv Ullmann i švedskog redatelja Ingmara Bergmana, poznatog po vrlo ozbiljnoj filmskoj tematizaciji međuljudskih, prvenstveno bračnih, muško-ženskih odnosa, kojima se na suptilan, lirski istančan način bavi i Linn Ullmann u svojem već drugom na hrvatski jezik prevedenom romanu ''Zvijezda padalica'' (prvi, ''Prije nego utoneš u san'', objavio je V.B.Z. 2001. godine).

Jedan muškarac i jedna žena na ravnome su krovu devet katova visoke zgrade u Oslu. Zagrljeni su, stoje gore visoko, ruku obavijenih jedno oko drugog, na njoj je crveno-žuta ljetna haljina, kosa joj je duga i svijetloriđa, on s biblijski crnim čuperkom. Podsjećaju na lutke, gore na krovu, skakutaju i skakutaju, balansiraju na rubu...
I, u jednom trenutku, ona posrće, i pada, u devet katova visoku dubinu.
Da li se oskliznula i slučajno pala?
Ili je hotimice zakoračila u dubinu?
Je li ju muškarac pokušao uhvatiti?
Ili ju je možda gurnuo?

To je središnji događaj romana ''Zvijezda padalica'' Linn Ullmann, a ljudi na krovu su bračni par Stella i Martin; u braku su dotad već duže od deset godina i imaju dvije kćeri – desetogodišnju zajedničku kćer Bi i Stellino dijete iz prvog braka, 15-godišnju Amandu. Roman je fragmentarno strukturiran, sastavljen od velikog broja monoloških dionica ljudi koji su svjedočili bilo njihovu životu, bilo Stellinoj smrti, uz dodatak videosnimki koje su kratko pred Stellinu smrt ona i Martin snimili, za potrebe osiguravateljske kuće pobrojavajući imovinu, a koje (snimke) svjedoče o njihovom ne odveć harmoničnom suživotu. Te snimke, kao i iskazi njihovih poznanika i kćeri Amande, donose fragmente njihova bračnog života, dok tri svjedokinje Stellina pada (ili skoka?) pokušavaju razriješiti uzrok njezine smrti, u čemu se trudi i policijska inspektorica Corrine, kojoj su neki od u knjizi okupljenih monologa i upućeni. No, iako to ne umanjuje dojmljivost rukopisa, struktura je vrlo labava i nije uspostavljena oko policijske istrage Stellina pada (ili skoka?) već knjiga sadrži i ispovjedne dionice (nenaznačeno kome upućene) Stellina 70-godišnjeg prijatelja Axela, čiji iskazi povezuju sadašnje događaje (sahrana) s prijašnjima (historijat njegova prijateljstva sa Stellom). Istoj su svrsi podređeni i iskazi Stelline kćeri Amande, no tu je zamjetna i jasna distinkcija, jer dok je Axel ostarjeli, deziluzionirani cinik, kojemu upravo susreti sa Stellom predstavljaju rijetku oazu ugode u životu kojega se, uslijed svoje samotnosti i staračke nemoći, nada što prije okončati, Amandinoj je mrzovolji izvor u pubertetskom buntu, neslaganju s roditeljima, a posebice s očuhom Martinom. Ipak, unatoč njezinoj buntovnosti, Amandini su monolozi obojeni izrazitom liričnošću, a kako ih najčešće izriče svojoj mlađoj sestrici Bi, nerijetko su ispunjeni i nadrealnim elementima, s čestim motivom preobrazbe pada u let, iz utješnih, (auto)terapeutskih razloga. Solilokvijima svih tih likova autorica pridružuje i monološke dionice same Stelle koja se javlja u post-mortem obličju duha jer, kao što joj samo ime govori, ona je zvijezda, zvijezda-padalica, ''ona pada stalno, pa i nakon što dotakne tlo, ona pada slojevima vatre i zemlje i pijeska i korijenja'', njen pad je nezaustavljiv, stalan i beskonačan, baš kakvo je i njezino daljnje prisustvo u životima svoje djece.

No iako Martinovi iskazi donose prikaz njegova upoznavanja i braka sa Stellom, i premda u njihovoj bračnoj disfunkcionalnosti policijska inspektorica prepoznaje razlog izgledne mogućnosti Martinove krivnje za Stellinu smrt (ali što inspektorica ne uspijeva dokazati), ipak se najzanimljivijim čini odnos između Stelle i Axela. Pritom valja istaknuti kako se upravo Axelovi monolozi ispostavljaju kao ''najsočniji'' i bivaju izneseni na književno najpotentniji način. Stella je bila medicinska sestra i Axela je upoznala na poslu, u bolnici gdje je Axel bio jedan od pacijenata, i iako ipak ostaju strancima jedan drugome, njih su dvoje izgradili relativno istančan odnos, s dovoljno topline i barem djelomična razumijevanja, a kao kompenzaciju za manjkavosti drugih svojih relacija, bilo sadašnjih bilo davnašnjih – Stelline sa Martinom i djecom a Axelove sa kćeri koju viđa iznimno rijetko i sa suprugom koja mu nije bila vjerna. Tako, iako je ''Zvijezda padalica'' prvenstveno knjiga o ljudima, njihovoj interakciji i lomovima u komunikaciji, te nedokučivoj zamršenosti ljudske psihe i pretpostavljenoj ali rijetko uistinu ostvarenoj bliskosti, to je, posredstvom Axelova lika, ujedno i roman o starosti i starenju te posljedičnom gubitku radosti i interesa za stvari, ljude i pojave oko sebe. Također, to je knjiga i o samoći, posebice o samoći na koju su osuđeni ljudi treće dobi, koji prolaze kroz život poput sjena, nezamijećeni i od nikog željeni te prepušteni na milost i nemilost vlastitome vremešnome tijelu, bolovima i pukom trajanju lišenom radosti i užitka. No cinične i gorke Axelove opservacije tegoba starenja autorica fino kontrapunktira iskazima petnaestogodišnje Amande koja govori o odrastanju, pubertetu, buđenju čula i čuđenju pred promjenama koje svakodnevno u sebi ćuti i na sebi zamjećuje, implicirajući pritom i osjećaj bivanja žrtvom ''teorije arogancije'' prema kojoj se tinejdžeri sami sebi uvijek čine glavnim likovima u svačijem ''životnom broadwayskom komadu''. Međutim, svi ti iskazi, posredovani fragmentarno, svojom razlomljenošću i necjelovitošću neprestano sugeriraju neiskazivost i nedokučivost životnih tajni i neodgonetljivost onoga ''vječnoga zašto'', te apostrofiraju nerazrješivu tajanstvenost zakutaka psihe, ali ipak prvenstveno ukazuju na jedinstvenost svakoga od nas ponaosob, kao neponovljivih jedinki često nesvjesnih tragova koje ostavljamo u životima drugih ljudi, na koje utječemo i više negoli se usudimo sebi priznati. Tako, unatoč kriminalističkome zapletu kao otponcu, ''Zvijezda padalica'' nadaje se istančanom studijom karaktera, skupom psiholoških portreta ljudi bitno obilježenih otuđenjem i oštećenih nemogućnošću ostvarenja istinske i duboke prisnosti s bližnjima, što je simbolički ponajbolje oslikano upravo u sceni grčevita plesa Stelle i Martina na krovu, gdje neutralnu promatraču ostaje nejasno drže li se oni strasno jedno za drugoga ili bijesno guraju drugoga od sebe.

Ocjena: 8/10

Iz knjige:

Kažemo da mama pada malo-pomalo, dan po dan, po dijelovima, prvo jedan prst pa jedno oko zatim jedno koljeno te jedno stopalo i jedan nožni prst pa drugi nožni prst. Tako duže traje. A ne da se cijela mama, odjednom, stropošta na zemlju. Mama ima dugu, raskuštranu svijetlu kosu. Mama je lijepa. Ili je bila lijepa. Jest, bila je, ne znam sasvim...

 

Iz arhive:
"Psi rata i druge beštije", Gordana Cvitan, 23.7.2009.
"Puka anarhija", Woody Allen, 20.6.2009.
"Oko cucka pa na mala vrata", Hrvoje Šalković, 27.5.2009.
"Martinove strune", Sanja Lovrenčić, 23.4.2009.
"Bijeg od budućnosti", Darko Lukić, 17.3.2009.
"Ljubim tvoje usne tisuću puta", razni autori, 16.2.2009.
"Odlično je baviti se kriminalom (priče nezaštićenog svjedoka)", Nenad Stipanić, 13.1.2009.
"Patrola na cesti", Jurica Pavičić, 14.12.2008.
"Možeš malo glasnje?", Renata Valentić, 6.11.2008.
"Baba Jaga je snijela jaje", Dubravka Ugrešić, 12.10.2008.
"Tragom zmijske košuljice", Josip Mlakić, 6.9.2008.
"Tri", Drago Glamuzina, 5.8.2008.
"Srednji spol", Jeffrey Eugenides, 9.7.2008.
"U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo", Krešimir Pintarić, 8.6.2008.
"Sjajna svjetla, velegrad", Jay McInerney, 5.5.2008.
"Nesanica", Marina Šur Puhlovski, 30.3.2008.
"Cipele za padanje", Lada Puljizević, 2.3.2008.
"Nula Nemo", Svjetlana Gjoni, 2.2.2008.
"Nestali ljudi", Ljiljana Filipović, 1.1.2008.

"Poglavnikova bakterija", Boris Dežulović, 9.12.2007.
"To malo pijeska na dlanu", Marinko Koščec, 13.11.2007.
"Lov na divlju ovcu", Haruki Muakami, 28.9.2007.
"Lijepi i prokleti", Damir Radić, 23.8.2007.
"Mirna ulica, drvored", Nada Gašić, 31.7.2007.
"Najbolji na svijetu", Zoran Krušvar, 23.6.2007.
"Dva", Igor Večerina, 4.6.2007.
"Povjesničarka", Elizabeth Kostova, 10.5.2007.
"Ples s mladom", Davor Špišić, 19.4.2007.
"Pet litara benzina", Kemal Mujičić Artnam, 26.3.2007.
"Izvan igre", Michal Viewegh, 5.3.2007.
"Miris suhih ruža", Tim Lott, 9.2.2007.
"Berlinski ručnik", Dražen Ilinčić, 21.1.2007.
"Dnevnik besposličara", Radenko Vadanjel, 30.12.2006.
"Krumpirova rodbina", Davor Slamnig, 9.12.2006.
"Crnci u Firenzi", Vedrana Rudan, 5.11.2006.
"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.
"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost
je li život pad, ili let?
"Zvijezda padalica"
Linn Ullmann
Algoritam, Zagreb, 2009.
 Autor    Božidar Alajbegović