dezorijentirani kompas
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Fantasy roman se izgleda ne može napisati a da nije barem trilogija. Tako i filmski fantasy pretpostavlja sagu u nastavcima. Tada i novac stiže u nastavcima. Ako sudimo po startnom mrcvarenju Pullmanove knjige, redatelj "Zlatnog kompasa" Chris Weitz odlučio je snimiti nanizanku dulju od Potter serijala. Pauzu između knjiških činova pretvorio je u filmski finale, potencirajući vlastiti osjećaj za dinamiku koji poznavateljima knjige možda i neće biti drag. Film i knjigu pročitao je Mladen Končar.

 

Ako je nezahvalno snimati adaptacije popularnih knjiga, još je nezahvalnije pisati osvrte na takve filmove, posebno ako ste pročitali književni predložak. U poplavi različitih filmskih adaptacija fantasy knjiga i "Zlatni kompas“ pati od sindroma holivudizacije – posve jeftini trikovi i podilaženje publici radi obrtanja veće količine novca na blagajnama ostavilo je masne packe na celuloidu, ali u usporedbi s ostalim žanrovskim ostvarenjima, posebno s "Narnijskim kronikama“ s kojim ima istovremeno neobično puno zajedničkog (unatoč Pullmanovom otvorenom kritiziranju Lewisova djela koje naziva religijskom propagandom), "Zlatni kompas“ ipak pokazuje jasnu prednost u polju obiteljske zabave.

Djelo koje je u ovoj adaptaciji poslužilo kao predložak jest "Polarno svjetlo“ (u Americi izdano pod naslovom "Zlatni kompas“), prvi dio trilogije "Njegove tamne tvari“ autora Philipa Pullmana. Hvaljena od kritike i čitatelja, ova priča Pullmanu je osigurala prestižnu britansku književnu nagradu "Whitbread Book of the Year“, prvi put dodijeljenu dječjoj knjizi. Na prvi pogled i "Zlatni kompas“ i "Narnijske kronike“ koriste neke iste elemente – djeca suočena s "odraslim“ moralnim dilemama, putovanja u paralelni svijet, religijske alegorije, životinje koje pričaju. Čak je i početak Lyrine avanture identičan onom Lucynom u "Lavu, vještici i ormaru“ – obje skrivajući se u ormaru zapadnu u lavinu događaja izvan njihove kontrole. Iako je lako pomisliti kako je netko ovdje od nekog posuđivao ideje, sličnost je prisutna samo na površini, a Pullmanov svijet posjeduje impresivnije dubine.

"Zlatni kompas“ je priča o borbi ljudi za slobodu duha i izbora s jedne strane i pokušajima institucionaliziranog religijskog sustava da taj ljudski duh ograniči i kontrolira. Na paralelnoj Zemlji, u kojoj se odvija "Zlatni kompas“, bestijarij i instrumentarij je fantastičan na potpuno drugoj razini, nevjerojatnoj, ali samo na treptaj odvojenoj od naše - cepelini, aeronauti, veliki medvjedi u oklopu, vještice, Cigani. Uz to svaki čovjek posjeduje demona (ili presliku, kako su distributeri odlučili prevesti originalni izraz daemon), fizičku manifestaciju svoje duše koju posjeduje svatko i koja može mijenjati oblik i postati bilo koja životinja. U pubertetu se stvari mijenjaju i tada djetetov demon zauzima oblik u kojem ostaje do kraja života. Toj permanentnoj promjeni kumuje misteriozna Prašina koju Magisterij, vrhovna religijska ustanova, vidi kao ultimativno zlo i poduzima sve kako bi spriječio njezin navodno poguban utjecaj na čovječanstvo.

Dok Pullman u knjizi ima nekih četristotinjak stranica mjesta posvetiti se fabuli i kompleksnim odnosima likova i njihovih demona, film doslovno leti, i to predstavlja ogroman nedostatak. Ako ste pročitali knjigu, žalit ćete za izostankom dubine u odnosu likova i njihovih demona, a ako niste, većinu vremena zapitkivat ćete se što se i zašto dešava. Da djeca mogu i žele sjediti duže od 114 minuta, pokazala su ako nigdje drugdje onda na filmovima Harry Potter serijala, a dodatnih pola sata značajno bi utjecalo na dinamiku i razumljivost priče. Ali vrijeme košta. Uz činjenicu kako je ovo najskuplji projekt filmskog studija New Line Cinema, jasno je kako se netko od budža iz uprave dobrano potrudio učiniti ovaj film isplativim. Tako je kalkuliranje zaradom očito ne samo u trajanju filma, već i u brojnim promjenama u razvojnim fazama te scenarističkim intervencijama u predložak koje su u nekom drugom kontekstu potpuno neobjašnjive.

U ovom projektu redatelji i scenaristi mijenjali su se kao na pokretnoj traci, a Chris Weitz, potpisnik režije i završnog scenarija, posla se primio tek nakon što je jednom pristao i odustao raditi na istom projektu. Tako Chris poslušno izbacuje Crkvu koja je u knjizi jasno imenovana kao negativac i ostavlja samo dovoljno neodređeni Magisterij, efektno umanjujući svaku antireligijsku instancu predloška. Stvar možda ne bi bila značajna da Chris ne potpisuje film kojemu je čak i kraj masakriran. Iako su promotivni materijali uključivali i prizore iz "izvornog“ završetka koji je u knjizi, bez da previše otkrijemo, izuzetno važan dramaturški trenutak koji podvlači misao vodilju kompletne priče i jednako je toliko težak, kino-publika imala je priliku vidjeti pauzu između činova pretvorenu u finale. Jedini razlog tome, kao i svim drugim važnijim preinakama predloška, može se iščitati iz činjenice da se film u Americi, Europi i Australiji počeo prikazivati u prosincu prošle godine, dakle u predbožićno vrijeme. A tada ljudi baš i nisu spremni potrošiti novac na film u kojem je Crkva negativac, a na kraju priče nisu svi baš sretni i veseli kao ekipa oko malog Isusa.

Unatoč tipično holivudskim kalkulacijama, film je ipak zabavniji od ostalih, žanrovski sličnih ostvarenja. Paralelni svijet u kojem se odvija radnja očaravajući je unatoč nedostatku vremena da ga bolje upoznate. Priča i likovi nisu plošni, a vizualni efekti (za koje je "Zlatni kompas“ osvojio Oscara) izvrsni su. Glumačka postava, s prilično zvučnim imenima, ostvarila je nekoliko iznimno zabavnih uloga - Nicole Kidman u ulozi gđe Coulter, glavne negativke i predstavnice Magisterija, hipnotički je zla od trenutka kad se pojavi, a Sam Elliot kao teksaški aeronaut Lee Scoresby isijava karizmom. Tu je negdje i gospodin Daniel Bond Craig u ulozi ključnoga Lorda Asriela, ali brzo ćete ga zaboraviti jer se pojavi na nekih 10 minuta, a potom ga scenarist ostavlja da svoj celebrity status i uopće ključnost uloge opravdava valjda u nekom od sljedećih nastavaka, za one koji će ga se moći prisjetiti. Izvedba Iana McKellena kao oklopljenog medvjeda Ioreka Byrnisona zaista daje moćan prizvuk ovom velikom stvorenju, ali ako ste kao ja, onda vam se teško uživjeti u ozbiljnost kralja oklopljenih medvjeda ukoliko neprestano očekujete povik "You shall not pass!“. Zaključno, u aktualnoj kino ponudi možete i gore pogriješiti od blind datea sa "Zlatnim kompasom". Riječ je o dobroj zabavi. No za puno dobre zabave pročitajte "Polarno svjetlo“.

film
Autor   Mladen Končar