bergmanova konkurencija
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Završio je peti Zagreb film festival, dodijeljene su nagrade i cirkus je otišao iz grada. Ostavljeni u otužnoj svakodnevici standardne kino ponude, i tijekom festivala shvatili smo jedno - standardna filmoljupska publika u kinu Tuškanac nije se prorijedila. Zacrtana na brojki od tridesetak Bergmanovih ljubitelja, i tu je večer prkosila rastulumarenoj filmofiliji u Savskoj 25. Na stranu analize o festivalu kao o tržišnoj robi koja se treba služiti i ambalažom, i trikovima, i uvježbanom propagandnom mašinerijom, Nataša Bodrožić donosi pregled boljih filmova 5. ZFF-a.

 

Ruski film "Izgnanstvo" Andreja Zjaginceva dobitnik je prve nagrade Zlatna kolica za najbolji dugometražni igrani film i 5000 eura. Zlatna kolica za najbolji kratkometražni igrani film dobila je Šeila Kamerić, poznato ime iz svijeta suvremene bosanske umjetnosti, i Timur Makarević za film "Šta ja znam". Izraelski film "Vojnički dnevnici" proglašen je najboljim dokumentarcem, a publika je nagradila biografski film "Kontrola" o životu Iana Curtisa, frontmena grupe Joy Division. Zlatna kolica za najbolji hrvatski film u programu Kockice dobila je Sara Hribar, studentica na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, za film “Pusti me da spavam”.

U prva tri festivalska dana ZFF je prikazao najmanje tri filma vrijedna pažnje, mada se od njih samo jedan može nazvati vrhunskim ostvarenjem. Radi se, još jednom, o izdanku rumunjske kinematografije, filmu koji nije u službenoj konkurenciji, naslova "4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana" Cristiana Mungiua. Dobitnik Zlatne palme na ovogodišnjem festivalu u Cannesu prikazan je u sklopu programske cjeline "Matineje" u prepunom kinu Europa. Daleko od srednjostrujaškog filmskog ukusa, film o ilegalnom abortusu u komunističkoj Rumunjskoj koji, pritom, ne isporučuje gledatelju ni trunku onoga što ovaj očekuje, ipak je prilično zaintrigirao domaću publiku koja se tijekom nepuna dva sata minimalno meškoljila. Bez moraliziranja, ali i empatiziranja, "odsutnošću" redatelja tj. svakog redateljskog komentara (redateljski postupak sličan onomu braće Dardenne, također canneskih pobjednika 2005. godine), film razvija vlastitu unutarnju dinamiku, a glumci ga nose bez greške. Film bez glazbe, u kojemu je zvučna podloga tonalitet stvarnosti, a središnji lik žena koja pomaže prijateljici da abortira u hotelskoj sobi, nije primarno film o ženskoj solidarnosti kako navode festivalske knjižice. U fokusu je čovjek, koji je ovaj put žena. Ne majka ni ljubavnica ni seks-simbol ni žrtva, već osoba koja pokušava razriješiti situaciju koju drugi ne mogu, osoba koja instinktivno preuzima odgovornost. Preuzimanje odgovornosti u okruženju komunizma, a napose, komunističkog mačizma, točka je u kojoj se ukrštaju svi pravci Mungiuova filma. Snažno ostvarenje filmskog minimalizma obilježilo je treći festivalski dan.

"Povratak pobjednika", ovogodišnji podnaslov ZFF-a, dogodio se prethodnog festivalskog dana. U ponedjeljak su, naime, prikazani filmovi "Slijepa planina", pobjednika drugog ZFF-a, Kineza Li Yanga te "Izgnanstvo" Andreja Zvjaginceva, čiji je filmski prvijenac "Povratak" pobijedio na zagrebačkom festivalu 2003. Li Yang se, kao i u svom prethodnom filmu, opet bavi nasiljem, otmicom žene koja završava prisilno udana, u kineskim planinama, u selu odsječenom od svijeta i očajnički pokušava pobjeći, ali je stalno vraćaju. Očaj i mučnina zatočeništva, zatvoreni krug iz kojega nema izlaza, zakon sile i nerješivost situacije u kojoj prirodni zakon poništava svako pravo, prekinut je oštrim rezom koji označava i kraj filma. Korektno ostvarenje kojemu fali doza rafiniranosti, autorske tankoćutnosti, a povremeno loša scenaristička rješenja dio su iste priče o krupnim redateljskim potezima bez puno smisla za detalj.

Upravo suprotan dojam ostavlja drugi film Andreja Zvjaginceva, redatelja sibirskih korijena koji je zahvaljujući "Povratku" postao prvi Rus još od Tarkovskog koji je osvojio Veneciju 2003. dobivši tamo Zlatnog lava i upisavši se u knjižice svih filmofila koje poznajem kao netko na kojega treba itekako računati. S prvim kadrovima "Izgnanstva", njegova novog filma, naslućivao se, još jednom, genijalan filmski rukopis koji je očigledno prepoznao i festivalski žiri te mu dodijelio prvu nagradu. "Izgnanstvo" je film dugih kadrova i savršene fotografije, čija vizualna strana čini njegov zaseban dio i drastično ga izdvaja od svih ostalih festivalskih filmova. Priča o nemogućnosti komunikacije dovedena je do krajnosti, nesreća dobiva mitološke razmjere zbog stvari koje su ostale nedorečene. Karizmatični Konstantin Lavronenko u glavnoj ulozi, muški princip oko kojega je organizirana radnja, kazna, osveta, mistika i uzvišeni, gotovo vagnerijanski ton koji prevladava, redateljeva težnja univerzalnom, na kraju je umanjena eksplicitnim razrješenjima, s previše obrata i pokojom suvišnom replikom. 

Festivalsku srijedu obilježio je film "Kontrola" spotovskog režisera Antona Corbijna. Dugo iščekivan film, biografija pop ikone Iana Curtisa, ostao je pomalo razočaravajući, mlak i prilično površan prikaz momka rastrzanog između napada epilepsije, stagea i dvije žene. Da je Miloš Forman par decenija mlađi i da je bio fan Joy Divisiona pa krenuo snimati ovakav film, sigurno bi svemu pristupio suptilnije, jedan na jedan, u dugoj, humanoj potrazi za pravim Ianom Curtisom. Jer biografija na filmu sklizak je teren za svakog redatelja. U svakom trenutku može skrenuti u formu TV filma za poslije ručka, jednostavnog, linearnog toka, koji zaboravite čim zazvoni telefon. Corbijnovu filmu fali emocije, fali mu osobnog angažmana u cijeloj stvari. S druge strane, fotografija mu je jako dobra, kao i scene nastupa, a Sam Riley u ulozi Curtisa odličan je, ali nedovoljno iskorišten.

(U četvrtak ZFF je filmski bio sasvim sporedna stvar jer je u kinu Tuškanac prikazivan Bergman. "Krici i šaputanja", remek djelo koje nikada neće biti nadmašeno, genijalan film genijalnog autora, svaka riječ i opravdanje je suvišno. Zanimljivo je da je u Tuškancu bilo tridesetak ljudi. Ako bih sad bila cinična, rekla bih da zapravo ZFF uopće nije targetirao tipične filmofile. Jer ovaj standardni tuškanački broj gledatelja konstantan je tijekom cijele godine, uz neka sitna odstupanja. Tko su, dakle, ljudi koji se skupljaju u predvorju kina SC za vrijeme ZFF-a?)

U petak sam u kinu Europa još uspjela reprizno pogledati film iz konkurencije naslova "Takva - čovjekov strah od Boga". Prilično dobar turski film s jednostavnom pričom o novcu koji kvari ljude i jadnom, pobožnom Muharremu koji ne uspijeva ostati čist u svemu tome. Jedinstvena prilika da se pogleda turski film!

I još za kraj, Mica Perić mi je rekla da joj dokumentarac "Šaban" prikazan u četvrtak i nije nešto te da je Šaban Bajramović zaslužio bolji film, a da joj je Todd Haynes tj. njegov film "Nema me" o Bobu Dylanu, koji je gledala u subotu, super.

Zagreb film festival je, dakle, završen. Ne može se poreći njegova važnost i utjecaj u kulturnoj ponudi grada. Iz godine u godinu primjetan je broj sve mlađe i mlađe publike koja gleda ozbiljne filmove. ZFF odgaja nove generacije koje će, možda, jednom krenuti ka Tuškancu, bez da ih se tjera, te u mraku i intimi par desetaka ljudi gledati Bergmana.  

film
Autor   Nataša Bodrožić