sindrom ćorave koke

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Iako se na prvi pogled čini da je i četvrti Zagreb Film Festival u metropolu doveo mudar izbor svjetske filmske produkcije, Nataša Bodrožić dovodi u pitanje i mudrost i izbor festivalske prakse koja kao vlastite reference navodi tek prijepis programa velikih festivala kao što su Cannes, Berlin ili Locarno. Nedostaje li Zagreb Film Festivalu art direktor, pa samim time i umjetnička vizija, ili sjajni vatrogasni partiji adekvatno supstituiraju sindrom ćorave koke?

 

Bilo je tu šest dana filmova, muvinga, stranih gostiju u SC-u, promocija knjiga i naravno "vatrogasnih zabava" koje su od samog početka dio koncepta Zagreb Film Festivala. Najnarodskiji, poslovično najdemokratičniji festival, ove godine malo je postrožio pravila pa se u pojedine prostore (na partije) moglo ući samo s ulaznicom za filmske projekcije ili s akreditacijom što je pomalo živciralo posjetitelje. S druge strane, i to je razlog što gužve nisu bile (pre)ogromne kao prethodnih godina. U svakom slučaju, ZFF je i dalje šampion u pokretanju specifičnog socijalnog mehanizma, okupljanju gomile ljudi na jednom mjestu, a da nisu nužno svi oni pasionirani ljubitelji filma.

Nakon što se izredalo preko osamdeset filmova, što dobrih ("Istočno od Bukurešta", "Život drugih"), što simpatičnih ("Sapunica"), pokoji provokativni ("Taxidermia"), pokoji prvoloptaški mamac za publiku ("Mala Miss Amerike") i onih sasvim prosječnih (da ih sad ovdje sve ne nabrajam), žiri je proglasio pobjednike.

Zlatna kolica za najbolji cjelovečernji igrani film i 4000 eura dobio je njemački film "Život drugih" Floriana Henckela von Donnersmarcka . Isti film dobio je i nagradu publike te još tisuću eura. Radnja filma smještena je u komunistički DDR nekoliko godina prije pada berlinskog zida. Špijuniranje i ljubavna priča čine okosnicu filma koji je pobrao dobre kritike, ali se redatelju zamjera plošna karakterizacija pojedinih likova. Sudeći po nagradi publike, očigledno je i kod nje imao dobru prođu iako su se mogle čuti reakcije o neuravnoteženosti prvog i drugog dijela filma.

Specijalno priznanje žirija za cjelovečernji igrani film i 500 eura dobio je rumunjski film "12:08 istočno od Bukurešta" Corneliua Porumboiua. Primjer je to filmskog minimalizma u najboljoj istočnoevropskoj maniri, s tim da malo tko unaprijed ima viziju što je to rumunjski film pa je otkriće još veće. Doduše, i na prošlogodišnjem Motovunu, rumunjska kinematografija je dobro prošla jer je upravo "Smrt gospodina Lazarescua" dobila Propeler Motovuna za najbolji festivalski film 2005.

U gradiću istočno od Bukurešta vlasnik lokalne televizije priprema emisiju u povodu šesnaeste godišnjice revolucije u kojoj je svrgnut Ceausescu. Naravno da revolucija malo koga još uopće zanima, ali u nedostatku boljih tema, a da bi se izbjegli razgovori o jadnoj svakodnevnici, lošem standardu i tranzicijskoj depresiji, voditelj radije čačka po prošlosti i rekonstrukcijom događaja dolazi do zaključka da se u njihovu malom gradu revolucija nije ni dogodila. Gosti su mu profesor povijesti, alkoholičar u dugovima, i stari gospodin koji je najviše zadužio zajednicu svojom funkcijom Djeda Mraza. Telefonsko javljanje gledatelja uživo stvara pomutnju u studiju i u nekoliko minuta dobiva se jasna slika rumunjskog društva danas, zapravo dominantan okvir socijalne situacije na cijelom evropskom Istoku. Film specifičnog humora i topline u okružju socrealističkih betonskih predgrađa, na momente poetičan, ni malo patetičan, u kojem se u nekoliko kadrova vidi i mikrofon ton-majstora kako "visi" nad glumcima. Čak i ova tehnička omaška prolazi kod gledatelja skoro konceptualno jer se uklapa u istu socijalnu sliku, kako onu prezentiranu u filmu, tako i onu među filmskom ekipom jer se čini da je atmosfera ista s obje strane kamere.

Zlatna kolica za najbolji kratki igrani film i 1500 eura dobio je norveški "Sniffer" redatelja Bobbiea Peersa. "I kao Indija" najbolji je dokumentarac. To je ono što se tiče ovih najvažnijih nagrada.

Ne baš pretjerano inspirativan glavni festivalski program organizatori ZFF-a su kompenzirali tematskom cjelinom "Moj prvi film" vezanom uz promociju istoimene knjige u izdanju Propeler filma, unutar koje su prikazana debitantska ostvarenja Almodovara, Anga Leeja, Kena Loacha, BertrandaTaverniera i Neila Jordana.

Festivalski "hot spot" bilo je i najljepše kino u gradu, kino Evropa, u kojemu su se vrtile reprize filmova glavnog programa, ali i atraktivne predpremijere filmova koji idu u redovnu kino-distribuciju pa je ZFF publika mogla vidjeti buduće filmske hitove: "Babel", novi, vrlo dobar film Alejandra Gonzalesa Inarritua, "Parfem" Toma Tikwera, Winterbottomov "Put za Guantanamo", "Hollywoodland" Allena Coultera i "Borata" Larryja Chalesa, o kojemu svi već sve znaju.

"Društvena odgovornost" ZFF-a nije ni ove godine izostala. Na posebnim projekcijama prikazani su dokumentarci koji se bave stradanjima civila u ratnom Osijeku ("Dosje Osijek"), odnosu Hrvatske prema azilantima ("Hrvatska (k)raj na zemlji"), a prikazan je i film "Shortbus" Johna Camerona Mitchella (dobitnik nagrade za najbolju režiju na Sundance Film Festivalu), u suradnji s Queer Zagreb Festivalom. Ovaj aranžman osmišljen je ne toliko zbog aktivizma koliko zbog percepcije samog Queer Zagreba kao "prostora" u koji se mogu utovariti i malo "žešći sadržaji", poput pornografije ili tema pomalo nepoćudnih za dominantni okvir "kulturnog građanstva" iliti mainstream.

Ovogodišnje izdanje ZFF-a prošlo je bez pretjeranih iznenađenja. Glavni program je bio O.K., ali ne više od toga. Slučajni prolaznik koji je nasumično birao naslove iz festivalskog programa te gledao po jedan film dnevno, mogao je naletjeti na niz sasvim nezanimljivih filmova, koliko i uhvatiti one dobre. Možda je problem festivala u tome što nema funkciju tzv. art directora. Ovako, čini se da festival funkcionira čisto "menadžerski" tj. da se program jednostavno sastavlja po principu: par filmova s Berlinalea, par iz Cannesa, par bosanskih filmova, vidi što je bilo u Locarnu, nađi još dva evropska i program je gotov! Činjenica jest da svaki filmski festival, a tu ni ovaj zagrebački nije iznimka, promovira tzv. autorski film. Protežira se, dakle, filmska umjetnost. Ali nije dovoljno tek naredati ili dovesti desetak tzv. umjetničkih filmova da bi sam festival ujedno dobio i umjetničku viziju. To nije automatizam i na tome bi ZFF trebao više poraditi. A što se tiče nekoliko zaista dobrih filmova ovogodišnje selekcije, oni ne moraju nužno biti rezultat umjetničke osviještenosti, već su u program mogli ući i po principu "i ćorava koka ponekad ubode zrno". OK, možda je zaista problem naći dobar debitanski film.

S druge strane, čini se da je napravljen organizacijski pomak: programska tj. prostorna disperzija i filmovi u kinu Evropa bili su odličan potez, projekcije nisu puno kasnile, gužva nije bila nepodnošljiva.

Miks filma i derneka, studenti u Studentskom centru okupljeni, manje-više, oko umjetničkog sadržaja, nekoliko dobrih novih filmskih ostvarenja, nekoliko filmskih klasika i rariteta te neka pozitivna atmosfera koju svake godine donosi u grad, dovoljni su da Zagreb Film Festival, sada i ovdje, ocijenimo važnim kulturnim, ali i društvenim događajem.

film
Tekst    Nataša Bodrožić
Fotografije     Nina Đurđević