labudovi u borosanama
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Zadar snova je jedan šarmantni kulturni iskok koji svake godine, šaptom doduše, pokušava reći da Dalmacija nije mrtva.

 

U gradu iz kojeg kao ukletog mahnito bježe britanski veleposlanici jer im se koža ježi od Gotovininih slika nad glavom, u gradu čije zidine još uvijek slave jumbo-plakate "heroja, a ne zločinca", u gradu krutih političkih gabarita kakve ima Zadar, pravo je malo čudo da uspijeva, već osmu godinu zaredom, živjeti jedan mali i vrijedni festival progresivnih nazora. U kulturno učmaloj i snenoj Dalmaciji, Zadar snova predstavlja jedan skromni paketić pilula protiv spavanja. Međunarodni festival novog kazališta i izvedbenih umjetnosti, koji je krenuo kao pokušaj da se eurokazovska estetika i impuls Tjedna suvremenog plesa prenese i na dalmatinsko područje, tijekom svog sad već respektabilnog staža nije uspio izgraditi prepoznatljiv imidž manifestacije zbog kakvog danas marketinški lakše funkcioniraju i mnogo mlađi festivali. Plod truda nekolicine, k tome pogrešno skromnih, zadarskih entuzijasta, svake se godine stvara kao do kraja neisproducirani brand.

Javna neprepoznatljivost nadoknađuje se drugim segmentom – bogatstvom programa koji ove godine traje dobrozvučnih devet dana. Ovo je festival pri kojem se najveći dio novca usmjerava u program, u izvođače. Nema tu suvišnih reklamnih bombi ili grčevitih pokušaja za P.R. forama. Nema tu ni domjenaka kojima bi trebalo zadovoljiti društvena očekivanja, e da bi dame u novovjekim krinolinama mogle među zubić puknuti koji kanapeić. Tek evo na osmu obljetnicu, pri otvorenju je poslužen prvi domjenak Zadra snova ikad – na šnite narezan kruh s nešto narezaka i francuske salate, nimalo glamurozno i nimalo razbacivački. Zadar snova ne počiva, naime, ni na gastronomiji, ni na svilanovštini. On je jedan šarmantni kulturni iskok koji svake godine, šaptom doduše, pokušava reći da Dalmacija nije mrtva.

Festival su otvorili Zadarski plesni ansambl i polaznici Glazbene škole Blagoje Bersa, tridesetak njih koji su pred Svetim Donatom izveli polusatni performans "U sjećanje na Nives". Prema ideji Sanje Petrovski, izvođači različitih dobi i plesnih sposobnosti, inspirirani odlaskom osobnog plesnog autoriteta kakav je bila Nives Šimatović-Predovan, rasporedili su se po Forumu i iz vrećica stali oko sebe sipati krugove od soli (prilično high-artovski i umjetnički možda preambiciozno). Stvarajući si tako međe svoje plesne akcije, dakako međe koje se i prelaze i preskaču, plesači su kroz improvizacije prenosili raznolikost plesnih opcija i vlastitih osobnosti. To je rezultiralo i katkad prilično amaterskim gubljenjima ravnoteže, očitom neuigranošću, došaptavanjima ili stalnim međusobnim očnim skeniranjima, ignoriranjem ili nepoznavanjem glazbenih podloga, ali na drugoj strani i simpatično skladnim plesnim igrama poput one koju su primjerice ad hoc izveli Branko Banković i Petra Hraščanec. U masovnom plesnom performansu iskakale su i gimnastičke, neinventivno servirane pozerske šablone Ivice Bage koje su izvan okvira plesne mu "Torsie" funkcionirale kao potpuno neuklopljeni trzaj djeteta koje majku vuče za suknju ne bi li skrenulo pozornost na sebe.

U oko je upadao i nezgrapni pokušaj da se ovaj "plesni razred" kostimografski ujednači također šablonskom bijelom bojom u stilu "ponesite što imate doma". To bi još i imalo svojevrsni efekt kakav zaslužuju ovakvi "In Memoriam" performansi da izvođači nisu bili prepušteni totalnoj samovolji u izboru obuće. Neki su imali pohabane tenisice, neki nove cipele, neki su bili bosi, a neki čak u čarapama (sic!)! To ne bi toliko bolo oko da nije bio vidljiv pokušaj ujednačavanja te vizualne plesne mase i ovako je izgledalo naprosto smiješno. U kontekstu bolje vizualnosti, zasigurno bi bolje funkcioniralo da su se od glave do pete izvođači mogli odjenuti u svoj osobni stil, pa ne bi izgledali kao labudovi u borosanama.

Na stranu sve disproporcije između plemenite zamisli i neujednačene izvedbe, ovo je bio jedan hvalevrijedan spoj plesnih profesionalaca i plesno opuštenih naturščika koji je uspješno podnio "burden of diversity" te ipak efektno reflektirao sve ono što čini odrastanje jedne plesne legende kakvom Zadrani i ne samo oni drže svoju Nives. To ujedno znači da je performans, poglavito u svojoj kulminaciji, uspio čak proizvesti i reakciju kože - publika se naježila na polegnute plesače koji plješću u smjeru neba.

U samom Svetom Donatu, negdašnjoj crkvi, danas arhitekturi muzejske vrijednosti, svoj je performans, nazvan "Morsures", izveo Yann Marussich. Umjetnik stoji pod Donatovom kupolom, odjeven samo u crne gaćice i sklopljenih očiju. Asistentica stavlja ploču na gramofon, glazba kreće i potom, močeći zube i usta u plavu boju, ostavlja otiske plavih ugriza na Yannovom tijelu. Igra je repetitivnog karaktera, nakon isteka skladbe, ploča se praktički "mijenja", a zapravo ostaje "sve po starom". Sada uz novu glazbenu podlogu, Yann dobiva novu porciju ugriza na plavim još neumrljane dijelove tijela. Jednosmjerna oralna igra Yannove asistentice praćena je nekreativnim, ali umiljatim songovima kao što su "U razdjeljak te ljubim" ili "Volim Tanju i noću i danju". Nakon četrdeset minuta modrogaličnog krštenja, Yann, sad u formi Dalmatinera s plavim točkama, biva odveden, kako je i došao. I dalje slijep, uz pratnju asistentičine ruke.

Bilo bi nepravedno reći kako je "Morsures" napravio performerski duet. Značilo bi to ignorirati sav onaj trud i napore (jer naporan je bio) koje je uložio bosonogi mladić dok je s fotoaparatom u ruci kružio oko performera gladniji nego mačak pred vrućom kašom. Unoseći se često u lica, vješto silujući performersku auru, fotograf koji nikad nije primijetio da mu aparat ima funkciju "zoom" predstavio je jedan dobrodošao, ali opet prilično bezobrazan, začin Yannovu performansu. Ignorirajući potrebe ostalih fotoreportera, on se uvlačio u većinu njihovih kadrova kao ravnopravni element na sceni. Njegove na scenu nemarno odbačene šlape također su željele dio pozornosti. Na negodovanje okupljenih, on je samo nonšalantno izbjegao odgovornost tvrdnjom da ne snima "za svoje potrebe, već za performere". Taj bahati monopol na fotografiju bez remetilačkih faktora (jer foto-štreberko jest remetilački faktor) jedan je od smiješnijih načina arhiviranja svoga rada. Kako dotični mladić ipak NIJE bio dio tog performansa (da je njegova uloga bila namjerna, bilo bi to čak zabavno i domišljato), onda zaista čudi ta Marussicheva narcisoidna potreba da se uslika gotovo svaki ugriz njegove asistentice, i to, ako je moguće, iz što veće blizine. Samo što su okupljeni fotografi onda, umjesto da se izvijaju ne bi li izbjegli štreberka iz kadra, mogli doći samo na njegovu – izložbu.



Inače, treba li reći, često sneni Tom Gotovac i na ovoj je "uzbudljivoj" performerskoj liniji bez valova – zaspao.

Gotovčev film "Dead Man Walking", koji je prikazan iste večeri u Providurovoj palači, nije imao nimalo pospane gledatelje. Projekcije zabranjene za mlađe od 16 godina nisu desetkovale publiku. Ona mlađa od 16 ionako je novac bacala u neposrednom susjedstvu. Kod Pet bunara maglu su im prodavali Saša, Tin i Kedžo, mladići koji više vremena provode pred spravom za dizanje utega, negoli pred kajdankom. Jedna tegla tuđih pjesama stoji 40 kuna. Besplatni Gotovac dobio konkurenciju. Djevojčice vrište.

Pedesetominutni eksperimentalni crno-bijeli film već u špici udara s kurcem u krupnom kadru. Miješajući prizore eksplicitnog oralnog seksa i govore druga Tita, hitlerovsku ostavštinu i vlastite pizdarije, Gotovac ovim filmom vješto progovara o jednom razdoblju koje ga je kreiralo kao beskompromisnog performera i filmskog radnika. On govori o hodajućem mrtvacu, autobiografski servirajući crtice svoga života (kako osobnog, tako i društvenog) u kojima nije mario za običajne ili pravne norme.

Drugi njegov prikazan film "Glenn Miller 2000" nije imao dinamiku kakvu bi publika željna novog kazališta očekivala. Sniman u jednom (makar umjetnom) kadru, film prati eksterijer tramvajskog okretišta u zagrebačkom Sopotu. Kamera kruži oko tog prometnog raskršća, kruži i kruži i kruži... I noć pada, ona još uvijek kruži. Oni koji nisu zaspali, pobjegli su s projekcije, iako je realno također riječ o jednom zanimljivom ostvarenju, doduše ne toliko inventivnom, jer je poigravanje sa strpljenjem publike već dobrano prokušana forma, ali svakako prolaznom eksperimentalnom videu koji si još laska da je i dokumentaran.

Ova dva filma dio su Gotovčeve filmske retrospektive čijim prikazivanjem u Providurovoj palači festival Zadar snova odaje počast hrvatskoj performerskoj legendi. Na takvim su ljudima i njihovom umjetničkom radu uostalom i građeni temelji hrvatskog odnosa prema performansu i novom kazalištu. U okruženju konzervativnih utvrda i prisutnih mentalnih barijera, zadarski eksperiment za odgajanje publike može biti samo revolucionaran i samo dobrodošao.

performans

 Autor    Ivan Kralj

Program 8. Zadra snova potražite ovdje.
Iz arhive:
Zadar počinje sanjati, 3.8.2004.