ci-ci-ci-cipelići
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Koju marketinšku strategiju odabrati? To si pitanje postavlja svatko tko na tržište želi lansirati novi proizvod. Igranje na kartu seksualnosti (čemu često robuju mediji) i bespoštedno pristajanje na diktat ekonomske moći imaju relativno sličnu pogubnu ulogu. Nova predstava Male scene "Zabranjeno za mlađe od 16" dočekana je đonom od strane jednih dnevnih novina koje su sablaznile "lezbijske scene". A Vitomiri Lončar više bi odgovaralo da je predstava dočekana cijelom cipelom.
Fotografije   Irena Sinković

 

Teško šokirati Želimira Ciglara. Ili natjerati Vitomiru Lončar u vodu. Par nevinih razmjena žensko-ženskih nježnosti (koje zapravo uopće nisu nježne, pa stoga isključivo komuniciraju nasilje, a nipošto tajne erotske poruke od kojih strepi "dio publike“ uočen od strane homosenzibilnog kritičara Večernjeg lista) bilo je dovoljno da se prošlog tjedna uzbudi šefica Male scene i istoga dana sazove posebnu izvedbu etiketirane predstave "Zabranjeno za mlađe od 16“ te okrugli stol o njoj, pa da vidimo "je li jedan poljubac ozbiljna namjera ili samo provokacija“. Uzbuđena je šefica isti dan svim medijima proslijedila press-clipping u kojem je već na naslovnici Večernjaka vrištalo "Lezbijska ljubav u predstavi za tinejdžere“, pokazavši time da je uzbuniti Vitomiru Lončar podjednako lako kao i uzbuniti Želimira Ciglara.

Naravno, bilo je posebno komično uočiti da su se ti "skandalom" sazvani fotoreporteri doista iste večeri i ukazali u Maloj sceni i, treba li sumnjati, škljocanje fotoaparata čulo se upravo u trenucima navodno škakljivih "lezbijskih scena“. Nemoj misliti na torticu, nemoj misliti na torticu, nemoj misliti na torticu... U kontekstu olako bačene Večernjakove dušebrižničke udice, baš su te "lezbijske scene" doslovno bile škakljive, smiješne. Pristajanje na razinu diskusije jednog, pa što ako je i nacionalni, dnevnog lista, u kojoj se o novoj predstavi Male scene treba valjda raspravljati kroz prizmu njezine queeričnosti (iako na nadolazeći Queer Zagreb iz više razloga ne bi mogla biti primljena) ili očekivano izostale lascivnosti, pokazalo je da je riječ o bračnom suputništvu konzervativnog medija i neoliberalne kazališne kuće, igri u kojoj svakom odgovara reći da je onaj drugi senzacionalistički, a istodobno uživati u plodovima takvih optužbi – punim kazalištima ili prodanim naslovnicama.

Vitomira Lončar, inače stručnjakinja za marketinško držanje stupova svoje kuće, učinila je ovdje ključnu pogrešku (ili potez, rekla bi Mani Gotovac), povjerovavši da medij doista stvara istinu, te da će glasnim vikanjem u stilu "one se ne ljube da bi se ljubile, već da bi trubile“ odagnati zloduhe i ružičnjak će opet cvjetati. Ukazivanjem na vrišteći komad medijskog papira pristala je upravo na igru marketinški zaokružene cjeline budući da bi predstavi "Zabranjeno za mlađe od 16“ i njezinu prilično podcjenjivačkom obraćanju mladima (koji, sudim li po reakcijama mlađih grla u gledalištu, baš i nisu prepoznali "Zabranjeno“ kao uvjerljivu sliku moguće stvarnosti ili materijal za razmišljanje) teško moglo išta drugo pomoći.

Tekst Kriste Šagora na scenu je prenio redatelj Ivica Šimić, stavivši na uglove tog trokuta manipulacije, intrige i bolesne potrebe za emocijom glumce Csillu Barath-Bastaić, Lanu Gojak i Luku Petrušića. "Zabranjeno za mlađe od 16“ doista jest predstava za mlade, ali prilazi im na način na koji se prilazi djetetu – onaj današnji mlad čovjek, nekako se ne mogu oteti dojmu, daleko je ranije i dublje zagrizao u te grešne jabuke o kojima će im pričati mladoliki glumci u kojima istinski mlad gledatelj prepoznaje odraslu, stranu, time odbojnu intervenciju.

Nakon svih onih donedavnih zgražanja nad time što "našu djecu“ privlači ili odbija od kazališta, pri čemu je prvo koplje zgražonošino nosila upravo Vitomira Lončar Bucka, kojoj se aktualni tip "severina-marketinga“ otvoreno gadi, pokazalo se da neokrunjena riječka kraljica medijske intrige posjeduje i zagrebačku, možda manje vještu i nespretniju kolegicu po žezlu. Mala scena doista funkcionira po principu velike marketinške mašine (reći će realist: u hrvatskoj se situaciji samo tako i može opstati) – najsretniji gledatelj predstave dobiva nove cipele, tiskaju se jumbo plakati da bi se moglo zahvaliti svoj sili sponzora, a novinarima se, uz ilustracije predstava, šalju i fotografije na kojima glumci biraju odgovarajući broj sponzorskih cipela. Kazališno spajanje kraja s krajem mora se u hrvatskoj situaciji vjerojatno oslanjati i na ovakav oblik međusobne koristi, ali pitanje je gdje su granice takvog pogubnog utjecaja na mlade, utjecaja koji snagom ekonomije definira trend i poželjno, obazirući se na socijalni moment samo u trenutku "darivanja“ sponzorske cipele, bez trunke primisli o društvenoj odgovornosti kazališta (koje bi, recimo, mlade gledatelje moglo nagrađivati i stimulirati godišnjom kazališnom pretplatom?). Možda će problematiziranje ovakvog oduživanja sponzoru u obliku marketinškog nasilja u dječjem kazalištu, ako Bog i Bucka dadnu, potaknuti još jednu posebnu izvedbu "Zabranjenog“, pa da vidimo "je li jedan par cipela ozbiljna namjera ili samo provokacija“. Nek se piše, pa makar i dobro, zar ne?

kazalište
 Tekst    Ivan Kralj