tko će se s rogatima bosti?
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Festivalska Istra - što je to? Jesu li vrhunac kulturno-turističke ponude tek Motovun ili Pula, za vrijeme svojih filmskih festivala, ili i nerazvikana mala mjesta imaju pravo na svoj dio turističkog kolača i kulturnog užitka. U sprezi medija i Hrvatske turističke zajednice, i domaći rijetko čuju da se u Svetvinčentu održava Festival plesa i neverbalnog kazališta, u Momjanu Festival vizualnih i audio medija, u Pićanu festival narodnih priča, legendi i mitova ili u Kašteliru Festival krumpira. Iako festivali bujaju poput gljiva nakon često sanjanih kiša, domaći često nisu čuli niti za postojanje tih gradića koji navodno nude nešto više od običnih pučkih fešta. A ako nisu čuli domaći, tko će reći strancima? Kultura pati od prezentacijskih oblika, a narod od ignorancije.

 

Kad bi čovjek išao analizirati hrvatsku kulturnu svakodnevicu, ne bi mogao izbjeći sveprisutnu činjenicu – hrvatska kultura više je prezentacijska negoli produkcijska i pati od hiperprodukcije festivala. Samo jedan vikend posjet Istri bio je dovoljan za detektiranje ovog tužnog trenda, tužnog iz razloga što njihovi organizatori, čak i kad imaju fenomenalni idejni kostur i realizacijsku cjelinu, zbog nesretnog odnosa s medijima ili izostankom tog odnosa uopće (krivicu uz organizatora snose i djelatnici u kulturi, odnosno turizmu), ne uspijevaju doći do publike. Učinilo mi se tako na jednom istarskom fetivalu da sam jedini njegov gost koji nije ujedno i mještanin gradića u kojem se održava. U srijedi turističke sezone, može li si to priuštiti jedna Istra? Hrvatska turistička zajednica, izgleda, može!

Internet servis www.croatia.hr, službene stranice HTZ-a, čine sve da NE bi promovirale neku od tih neosporno zanimljivih kulturno-turističkih manifestacija. Pretražite li rubriku "događanja" s jednim jedinim uvjetom – kolovozom kao mjesecom događanja – vrijedni će HTZ izlistati ukupno osam događanja. Za cijelu Hrvatsku! Među tih osam jedinih turističkih kolovoških meka naći će se Varaždinske toplice sa svojom osmom Školom medijske kulture i Karlovac s devetim Međunarodnim festivalom folklora. Na hrvatskoj obali odvija se, prema informativno-promotivnom servisu HTZ-a, tek šest zanimljivih događanja koja su prošla stroge kriterije Nike Bulića. U Istri se pak, tijekom kolovoza, odvija samo Porečki anale i rovinjska Grisia. Budući da gotovo svako istarsko selo organizira neko svoje događanje (mnogima su imena toliko specifična da se zapitate tko li je samo izmislio rovinjski Festival talijanskog filma ili labinski Festival vizualnog kazališta), nije ni čudno da, uz ovakve promotivne efekte i nevjerojatno izostale odnose s medijima, na pojedina događanja festivalskog tipa kroče tek nevjerojatno revni Kupusovi dopisnici.

Ima li išta interesatnije u turističkoj ponudi Istre od Smotre boškarina, rogatih istarskih volova, u Kanfanaru, Festivala krumpira u Kašteliru, Festivala puževa u Galižani ili Legendfesta, festivala narodnih priča, legendi i mitova, u Pićanu? Kad sam prošlog vikenda ušetao među zidine staroga gradića Pićana u potrazi za tim "legendarnim" festivalom, bilo mi je neobično, a zapravo tako predvidljivo, tužno vidjeti da nema pomodnih motovunskih gužvi i da se kazališne predstave inspirirane mitologijom izvode preda mnom i skupinom zaigrane lokalne djece.

Ti pravi mali biseri hrvatske turističke ponude gube se u gužvi stotina festivala koje nitko i gotovo nigdje ne promovira ili prati. Umjesto da najljepši istarski boškarin krasi domaću tabloidnu naslovnicu, ili bar njegova prva pratilja, najposlušniji rogati vol, okrunjeni missoidnim zelenim jestivim vijencima, hrvatski se mediji ne snalaze ni u daleko poznatijim festivalskim punktovima istarske ponude. Klasičan primjer vjerojatno je istarski gradić Žlinj o čijem su Žlinjskom sjamu neki dan izvještavale najjeftinije hrvatske novine.

Umjetnik i stočar istodobno, Darko Pekica, preuzeo je metode nametnute od moderne metropole i performativno stao prodavati krave uz lijepe, svečano odjevene hostese. Pekicu je inspirirao Zagreb Auto Show na kojem je primijetio da ima više "ženskih modeli nego auto modeli". Zato su i njegove krave prezentirale hostese. Jedina i očajna greška novinskog izvještaja je što istarski gradić Žlinj ne postoji, a shodno tome, ne postoji ni "Žlinjski sajam". Performans Darka Pekice bio je zatvaranje sedmog Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, ali to dakako u tekstu nigdje ne stoji. Žlinja, iliti ime livade na kojoj se sve dogodilo, stvorila je u medijskom prostoru novi grad, iako se Svetvinčenat već sedam godina trudi graditi imidž plesnoga grada. Ne prepoznaje ga se. Umjetnička voditeljica festivala Snježana Abramović, kao i općinski čelnici, uvjereni su da se Svetvinčenat ucrtao na svjetsku kulturnu kartu i da se, zbog međunarodnog festivala, njegov glas pročuo i preko granica lijepe naše. Činjenično, Svetvinčenat se još nije ucrtao ni na kartu Hrvatske. Za njega ne zna čak ni gospođa koja prodaje autobusne karte na riječkom kolodvoru, iako je i sama rodom iz Žminja, prvog bližeg grada. Pa ako Svetvinčentu ne polazi za rukom da, uz očito nedovoljnu potporu domaćih turističkih i kulturnih instanci, prodre do šire javnosti, kako će to uspjeti jednim Balama, Banjolama ili Momjanu? Mogu se klape, petu godinu za redom, derati u Trvižu koliko god hoće, ali što im vrijedi kad se ni dobar glas očito ne čuje dovoljno daleko.

mikser

 Tekst    Ivan Kralj

Fotografije    Marijana Bilić, Sandra Babac