cloaca maxima croatica
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Vita activa"
Viktor Ivančić
Kultura & Rasvjeta, Split, 2004.

 

 

Zadnju petoljetku hrvatske proze obilježila je tzv. stvarnosna matrica. Međutim, iako je domaća proza vrlo rado i često tematizirala porazno nam svakodnevlje, autori su u širokom luku zaobilazili uzrok koji je stvarnost činio takvom kakva jeste. A taj je uzrok, dakako, politika. Tako se ovog momenta uspijevam sjetiti tek dva romana koja u svojoj osnovi imaju kritiku Tuđmanove političke ere ("Bijela Vanesa" Srećka Cuculića i "Gnjida" Đorđa Ličine). Viktor Ivančić svojim romanom "Vita activa" taj preoskudan niz sada produžuje.

Za temu svog romana Ivančić uzima prisluškivanje novinara, sramotnu metodu koju je Tuđmanov režim na tom Feralovu uredniku vrlo uporno i zdušno prakticirao. Ulogu nositelja radnje autor daje agentu tajne službe Edmordu (slutnja prijetnje i straha u imenu, njem. Mord = smrt) koji za zadatak dobiva uhoditi svog poznanika iz mladosti, ''nepodobnog'' pisca i novinara oštrih oporbenjačkih stavova. Roman započinje kao špijunski triler da bi se ubrzo prometnuo u duboku psihološku studiju karaktera sluge režima, uhode. Ivančićeva je teza da uhoda, infiltrirajući se u život svoga nepodobnika, postupno gubi svoj identitet i postaje podstanarom vlastitog života. Postupci špijuna definirani su navadama ''lovine'', špicl neizostavno postaje zarobljenikom volje onoga kojega uhodi, a gubitak tih leđa iz vidokruga postaje ravan smrtnoj presudi. Kako vrijeme odmiče dužnost se pretvara u opsesiju, uhoda propušta živjeti vlastiti život, a povratak samome sebi postaje sve neizgledniji jer se intime tih ljudi u potpunosti isprepliću a uhodina vlastitost biva trajno dokinuta. Sve to Ivančić efektno dočarava kroz epizodu u kojoj, tajno švrljajući po piščevu stanu Edmord poseže u njegov ormar te oblači piščevu odjeću da bi naposljetku zaspao u njegovu krevetu...

Identificirajući se s uhođenikom Edmord sparuje mimikriju i pobunu; u njegovim se postupcima ideološki uvjetovana mržnja bori s fascinacijom, što je idealan teren za frustraciju, dodatno potenciranu vlastitom ''griješnom'' mladošću kada je sa sadašnjim uhođenikom stajao na istoj strani barikade. Istina, tek kratkotrajno, ali ipak dovoljno dugo da zbog toga, kada konačno postane slugom režima, Edmord bude primoran još zdušnije dokazivati svoju odanost novom poretku. U istoj, špiclovskoj ulozi, dakako, čime je napravio cijeli krug. Nimalo slučajno, i roman kojega uhođeni pisac piše zove se ''Krug''. Kroz ulomke tog nedovršenog romana Ivančić nas podsjeća na kronologiju Tuđmanova uspona na predsjednički tron, sugerirajući kako je ''predsjednikom svih Hrvata'' Tuđman postao uz veliku asistenciju, podršku i kontrolu UDBA-e. Ti žurnalistički fragmenti (koji predstavljaju strano tijelo u tkivu romana) danak su Ivančićeva detuđmanizacijskog poslanja i nastavak su njegova novinarskog truda (u ovom slučaju, književnim sredstvima) na osvjetljavanju mraka Tuđmanove ''mlade demokracije''. Glede i unatoč, ne treba čuditi što je kod Ivančića ''telefon boje ptičjeg izmeta, a kravata boje usirene krvi'', ''gradske su zgrade potamnjele od smoga, s visećim dijelovima oljuštene fasade'' , ''zastave se ljuljaju i sudaraju poput podivljalih jedara u oluji'', dok su ''fleke na prljavom prozorskom staklu nalik smrskanim komarcima''... jer je Ivančić svjestan snage riječi, njihove teksture, izražajnosti i moći, a njihov pažljiv odabir otkriva i funkciju : naglašavanje sablasne, prijeteće, nelagodne atmosfere koja je karakterizirala cijeli period Tuđmanove vlasti. Takvo prevladavajuće tjeskobno ozračje romana svoju kulminaciju doseže u mučnom, obimnom, višestraničnom, zaključnom opisu smetlišta kao metafore cjelokupne državne zajednice – cloaca maxima croatica (Inače, to smetlište koje pruža pipke i nezaustavljivo se širi u prostor grada umnogome je nalik groblju iz Saramagova izvrsna romana "Sva imena", kao što i Ivančićev Edmord, baš poput Saramagovog Josea, katalogizira informacije o osobi kojom je opsjednut. Slučajna sličnost ili hommage portugalskom nobelovcu? ).

"Vita activa" je roman kojim se Viktor Ivančić ponovo iskazuje najupornijim (ako ne i posljednjim) higijeničarom savjesti nacije, nacije koja ima prokletu navadu vrlo kratkog, i što je još gore, selektivnog pamćenja...

Ocjena: 8/10

 

Iz knjige:

"Možeš ti tom svom narodu otvarati oči koliko god hoćeš, ali ovaj narod otvara pivske boce, nedjeljom slini u crkvi i žvali biskupske ruke, a ostalim danima upravo obožava svoga krivoustog fašistu i njegovu kriminalnu bandu! Neizmjerno ih obožava, razumiješ! Katolička crkva i autoritarna vlast za ovaj su narod savršena koncepcija sreće! ..."

 


Iz arhive:
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.

"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost

 Autor    Božidar Alajbegović