klasici video umjetnosti
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Program drugog festivala eksperimentalnog filma i videa 25fps u prvi je plan studentske kulturne zanimacije ubacio projekcije i predavanja, natjecateljski program, retrospektive i posebne programe. Četverodnevni projekt je osmišljen da informira, ali i educira. Ovaj potencijalno vrlo uzbudljiv događaj u Kino SC-a donio je i izniman odabir rijetko prikazivanih radova francuske avangarde iz dvadesetih godina 20. stoljeća. Ai mi vam donosimo priču o video-umjetnosti, izložbi video-radova iz poznate kolekcije Pierrea Hubera, nažalost ne kod nas. Ovdje se, doduše, ne radi o eksperimentalnom videu, već radovima koji se mogu označiti klasicima video umjetnosti.

 

Još od Nam June Paika koji je 1963. izložio svojih "13 prepariranih televizora" kao prvi video rad i usto objavio "katodna cijev zamijenit će slikarsko platno", video intrigira kao medij umjetničkog izražavanja. U sedamdesetima se videom bave umjetnici poput Brucea Naumana i Dana Grahama, koji ga uglavnom koriste kao sredstvo bilježenja i memoriranja svojih akcija i performansa. Prva generacija video umjetnika koji nisu bili umjetnici performansa javlja se osamdeseti godina. Za njih je video umjetnost zaista postala umjetnost za sebe.

Prolazeći ovog ljeta francuskom "provincijom", stadosmo u jednoj krčmi da se odmorimo i okrijepimo. U gradu okruženom planinama sa šiljatim vrhovima užasno je vruće i teško se kretati. Sjedimo tako u kafiću imena "Kutija sardina", a do nas sjede dva mladića i djevojka i, poput svih mladih, piju pivo. Mladić br. 1 ima Che Guevaru na majici, mladić br. 2 nosi majicu s nekog art summita, a djevojka je u majici s likom Josepha Beuysa, koju je sama napravila. Dok pijuckaju svoje pivo, pričaju o umjetnosti i zanose se revolucijom. Sve se to događa u Grenobleu, francuskom gradu poznatom po otporu, različitim građanskim inicijativama i skijalištima koja ga okružuju.

Za to vrijeme u Nacionalnom centru za suvremenu umjetnost "Le Magasin" smještenom na mjestu nekadašnje tvornice s pripadajućom arhitekturom, vrata nasuprot vrata, sukobljena su dva tabora. Iza jednih vrata nalazi se veliki izložbeni prostor u kojem je izložena vrhunska video-umjetnost iz cijenjene kolekcije Pierrea Hubera (izložba "Review"), dok je iza drugih škola, kustoski studiji, pet studenata koji rade na postprodukciji svog nedavno završenog projekta naziva "Otpori" ("Les Resistances"). Polaznici škole kritični su prema izložbi jer misle da nije primjerena jednom centru za suvremenu umjetnost koji bi po njima trebao biti sinonim za eksperiment i inovaciju, te da bi pravo mjesto za izložbu ovog tipa bio - muzej. I dok mladi istražuju mogućnosti otpora u art-okvirima, stari gospodin kustos, direktor centra Le Magasin, bavi se revijalnim propitivanjem uloge kolekcionara i stvaranjem kolekcije djela suvremene umjetnosti.

Kako su hrvatskom putniku namjerniku zanimljive obje strane, budući da su izložbe ovog tipa kod nas rijetke (muzej nam se još gradi!), a najbliži kustoski studiji su nam u Ljubljani, cjelokupni boravak u Le Magasinu bio nam je vrlo zanimljiv i poučan!

Izložba "Review", video i filmovi iz kolekcije gospodina Hubera, bila je postavljena u Grenobleu do početka rujna i sadržavala dvadeset gotovo klasičnih radova, uglavnom videa/videoinstalacija umjetnika kao što su Candice Breitz, Rineke Dijkstra, Nam June Paik, Rodney Graham, David Claerbout, Sylvie Fleury, Shirin Neshat, Francesco Vezzoli i drugi. Ova imena zaista su sveprisutna u evropskim izložbenim prostorima te glossy Taschenovim izdanjima o suvremenoj umjetnosti i nesumnjivo imaju svoje mjesto u njoj. Dapače, oni su neupitni (i tu se možda nalazi problem, tj. mjesto im je zaista u muzeju).

Uzmimo na primjer iransku umjetnicu, Shirin Neshat. Njezini radovi su impresivne vizualne epopeje razrađene do najsitnijih detalja (savršeni dekori, savršena glazba, high production, ukratko - spektakl), a uglavnom se bavi položajem žena u muslimanskom svijetu. Iranske vlasti je optužuju za izdaju revolucije, ona kaže da samo postavlja pitanja. I dok je na Venecijanskom Bijenalu 2000. odnijela Grand prix za svoj rad "Rapture", instalaciju koja koristi video, fotografiju, pjevanje i glazbu, danas je pomalo gledaju kao proizvođača lijepih video- priča za zapadno tržište. Ovo sve se događa kada Catherine David na (evropsku/zapadnu) scenu dovodi autohtone umjetnike netom izvučene iz islamskog svijeta. A Catherine David je danas zvijezda u kustoskim vodama i rado je viđena u Berlinu, Parizu ili Amsterdamu te jednostavno nudi direktniju/siroviju/uvjerljiviju priču o tom istom Istoku. Naravno, ovo je jednostavno viđenje puno kompleksnije priče u kojoj sociopolitičke, medijske, tržišne i druge odrednice zasigurno određuju i (western) art priču.

No, ako se vratimo izložbi "Review" i video radovima koje smo već označili "klasičnim" muzejskim primjercima (suvremene umjetnosti), treba još reći da se zaista može zavidjeti gospodinu Pierreu Huberu, koji ih posjeduje.

Rad Rineke Dijkstrae naslova "Annemiek/I wanna be with you" u kojem tinejdžerka u dolčeviti i kariranoj košulji pjeva ljubavnu, erotiziranu pjesmu nekog američkog boy banda, sve sa svojim aparatićem za zube i zbunjenostidljivim teen pogledom, sažimlje sve ono što volim kod ove nizozemske umjetnice: emocije, pritajenu dramatičnost i minimum intervencije same autorice. Ovdje se, dakle, radi o videoportretu djevojčice koja samo pjeva svoju omiljenu pjesmu i iako ne razumije sve riječi, vidi se da kuži, ima neke svoje predodžbe o njoj, o ljubavi, želji ...

"Karaoke" Candice Breitz je instalacija koja se sastoji od deset monitora poslaganih u krug, a na svakom od njih ljudi različitog porijekla, nacije, rase pjevaju klasik "Killing me softly". Ako stojite u centru kruga, dobivate dojam grupnog pjevanja, ali različit izgovor riječi pjesme, od "koreanskog do francuskog" engleskog, cijepa prividnu homogenost.

Rad Sylvie Fleury "Strange Fire" projiciran je na zid koji je stavljen u sredinu prostorije kao objekt, a rad prikazuje ženske noge od listova naniže, kako u salonkama s motivom američke zastave razbijaju staklo po kojem hodaju. Prizivajući fetišizam, ali samo na prvi pogled, umjetnica koristi kodove oglašavanja i mode za prizivanje agresivne estetike koja u centar stavlja frivolno žensko zadovoljstvo.

Rodney Graham realizira videoradove u kojima igra upečatljive figure određenog doba, pa tako u radu "Reverie interrupted by the police" utjelovljuje zatvorenika kojemu je dodijeljeno nekoliko trenutaka slobode da na klaviru odsvira melodiju "u stilu Johna Cagea", nakon čega ga policija ponovno grabi. Narativnost se igra modelima i koristi sve mogućnosti formata, kvalitetu slike, ritam, potporu difuzije.

U par desetljeća, video umjetnost je razvila poseban jezik koji se razlikuje od jezika filma ili televizije. Video nije njihova reducirana forma, kako se ponekad doživljava. Umjetnik koji to najbolje potvrđuje, koji na neki način radi "najmonumentalniju video umjetnost", a nažalost nije zastupljen na ovoj izložbi, jest Bill Viola. U medijski posredovanom svijetu, u "teroru slike" kojem smo izloženi, Bill Viola uspijeva izdvojiti esenciju emocionalnosti i pustiti je prema gledatelju tako da ovaj ne zna što mu se događa dok stoji pred ekranima izbečenih očiju i razjapljenih usta.

Video je art medij sadašnjosti, možda je samo pitanje vremena kad će sve one mrtve prirode, kućice u cvijeću i polja suncokreta po našim kućnim zidovima zamijeniti pokretne slike, Bill Viola nad sudoperom i Nam June Paik na noćnom ormariću.

film

 Autor    Nataša Bodrožić