kad tom gotovac spava

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Via Negativa slovenska je skupina koja je na 18. Eurokazu izvela tri performansa. Ambiciozno zamišljeni, ali puni rupa u realizaciji. Zašto je tako teško isfurati koncept do kraja?

 


"Niječni put" Bojana Jablanovca još je tek "mliječni put". Naoko zanimljivi koncepti Vie Negative uglavnom ostaju visjeti u vakuumu nepotpune realiziranosti. Nije to klasični "work in progress", pa da ima izliku. To su, kaže ponosni autor, rezultati cjelogodišnjih "istraživanja", i samim je time priča tužnija. Znanstveno-glumački projekt nastao je s namjerom da se u razdoblju od sedam godina referira na smrtne grijehe, prema kršćanskoj terminologiji. U Zagrebu su predstavljene prve dvije produkcije iz tog konteksta, "Početna točka: Srditost" i "Još" (inspiriran grijehom proždrljivosti). Treći performans, koji se uprizorio na daskama nacionalne kazališne kuće, "Olga Grad vs. Juanna Regina", priča je koja zaslužuje poseban pasus.

Jablanovčeva oscilacija u prva dva "grešna" projekta zapravo začuđuje. Definitivno je riječ o autoru koji puno ulaže u pomicanje standardnih diskursa teatra. Ali nakon inventivnog bavljenja pojmom srditosti, na način da kao izraz ne uključuje i srdžbu samu, slovenski je redatelj "Još" isproducirao kao predvidljivu i ni po čemu spektakularnu predstavicu.

performans
Autor    Ivan Kralj
Program 18. Eurokaza pogledajte ovdje

Iz arhive:  Societas R.S.: "Tragedija Endogonidia", kritika 23.6.2004.
               Societas R.S.: "Tragedija Endogonidia", prikaz 22.6.2004.
               Gordana Vnuk: "Eurokaz je referenca!", intervju 21.6.2004.
               Novi teatar čeka ministra, vijest 17.6.2004.

1. "Početna točka: Srditost", MUO

"Početna točka: Srditost" smjestila je šest performera u šest izložbenih soba Hoykinog "Celebrity Faira", učinivši ih galerijskim primjercima koji, baš poput eksponata, imaju i svoje pločice s imenom. Svaki od njih na osobni se način bavi srditošću kao ishodištem svoje kontrolirane frustracije koju prezentira. Ta odmjerenost u izbjegavanju upotrebe gnjeva kao vizualno-zvučne kulise zapravo je najzanimljiviji dio Jablanovčeve priče. Interaktivitet je postignut time što gledatelj, ukoliko zaista želi iskomunicirati priču s autorom, mora dekodirati njegov simbolikom bogati jezik te ga usvojiti kao intimnu ispovijed.

U toj su priči uočljive prilične oscilacije među performerskim izvedbama/interpretacijama, ali isto tako i u samoj autorskoj mašti. U pozitivnom smislu svakako treba izdvojiti priču Grege Zorca, vješto dramaturški tempiranu u bioritmički doživljaj žala nad djetinjstvom i poginulim roditeljima. Gaber Kristijan Trseglav pimpekom prkosi redu vlastita doma i čistunstvo koje

ga izjeda prezentira skupljajući litru prolivene vode u vlastitu odjeću, ne bi li zadovoljno (a iznutra očito jednako frustrirano) izjavio "Naša hiša je najlepša". Iva Babić, s iscrtanim penisom na čelu, uspješno progovora iz srditosti nad sobom i muškim svijetom koji želi pomalo desperatno privući, stvarajući od sebe proizvod prema kriteriju trenda. Primož Bezjak dobro se, ali svejedno školski, meškolji u ulozi pacijenta, žrtve višegodišnjih liječničkih prepucavanja oko sudbine njegova plesačkog koljena (kao trinaestogodišnjaku, s Pohorja mu se "skotalil kamen in ga zadel u levo koleno" koje otad nema mira, više zbog liječničke brižnosti po defaultu).

2. "Još", ZKM

Barbara međutim uspijeva najdosljednije slijediti zacrtanu nit drugog performansa koji predstavlja prilično hrabro zamišljenu igru s gomilom hrane, što bi navodno trebala biti umontirana gledateljskim sugestijama, a u suštini se svodi na izostanak redateljske odgovornosti za (ne)dinamiku predstave. Osim toga, zacrtani koncept, u kojem gledatelj postaje nutricionistički sadist glumca, uopće se nije dogodio. Publici je predstavljena gomila hrane (štruce kruha, riža, cikla, šlag, čokolade, čips, kečap, smoki, naresci...) da bi je potom, vlastitim odabirom, mogla ubaciti u predstavu kao rekvizit. U osnovi, performans se razotkrio kao prilično definirana forma koja uopće nije podložna promjenama kao što si to laska u programskim knjižicama i drugim odnošajima s javnosti. Jer publika, kao, ne može izabrati šlag budući da je on već predviđen za kombinaciju s rižom. Jer ciklu moramo malo pričekati dok Grega obliže zadnje zrno riže (nitko drugi ne radi ciklu). Jer voditeljevo upozorenje da se Barbara malo odmori prije negoli s goveđe juhe krene na čokoladu, nikako ne ide uz standardni i time očekivani doživljaj proždrljivosti. Jer je previše tu glumatanja, a premalo istinskog bavljenja ekstremnošću ishrane, koja je autorima ionako bila na umu. Jer, sve je to u konačnici dosadno i ni po čemu istinski novo.

Biva to, naime, smiješno kad jedna od izvođačica oguli salamu Poli od jednog kilograma te ju počne grizom jesti. Ali ispada tužno kad stane na tek polovici salame i ode sjesti u pozadinu, jer je tako zamišljeno. Ide se na fascinaciju količinom, ali ne konzumiranom. Tako taj vizualni efekt ogromne kobasetine u ustima nalikuje astronomskom telefonskom računu prevarenog korisnika koji se, razočaran, žali društvu za zaštitu potrošača da nije toliko potrošio. Jasno da je Jablanovec u svom jutarnjem pohodu po samoposluzi mogao izabrati i salamu Poli od pola kile, ali on je htio fascinirati na prvu loptu. Nekoliko staklenki cikle koja će poslužiti kao umakalo za glavu ili pak pomne i dugotrajne pripreme miksture od čipsa, smokija, kečapa, majoneze i Coca-Cole, koja izgleda gadljivo u pretpostavljanju da će završiti u nečijem želucu, a ne na glavi, predstavljaju krajnje razočarenje nad očekivano ekstremnim, a zapravo posve mlakim i "manekenskim" prizorima proždrljivosti. Uz nekoliko zanimljivih figura, te već spomenuto pohvalno Barbarino bavljenje proždrljivošću unatoč potencijalnoj gadljivosti (jedenje goveđe juhe u kojoj umače tabane ili pak guranje desetaka čokoladnih bombona u međunožje), "Još" je zapravo prilično presmiono zamišljen performans u kojem publika uopće nije imala tu redateljsku slobodu koja joj se, kao, nudila. Bila je to obična degustacija uzalud bačene hrane, često predvidljiva i uzaludno repetirajuća unutar same sebe. Djevojka koja čisti ribu i potom zabija noževe u riblja tijela najpromašeniji je dio ovog performerskog čina.

3. "Olga Grad vs. Juanna Regina", HNK

Olga Grad je glumica, koja uz pomoć Gabera K. Trseglava uči dramski tekst, ali na način da uči i pogreške u istom. Cijeli tekst publika, smještena za ovu priliku na samu HNK-ovu pozornicu, može uz pomoć šaptačice promatrati na video-projekciji. Zanimljivo zamišljena ideja ne može biti dovoljna olakotna okolnost za potpuni fijasko tehničke realizacije. Pola dramskog teksta nalazilo se iznad ili ispod platna, iliti vidnog polja. To je toliko bolo oko i publici onemogućilo suštinu tog razapetog platna – kontrolu glumačkog teksta. Iako sigurno zamišljeni kao provokacija, beskrajno dug uvod i jednako prerazduženi prizori možda su najbolje ocijenjeni suptilnom, ali jasnom kritikom legende hrvatskog performansa. Tom Gotovac, zavaljen u prvome redu, cijeli je performans zvučno othrkao. Zabavljanje nad tom činjenicom, mom je dijelu publike pomoglo da i sami ne zaspemo.

Glumačke predradnje zamijenjene su neverbalnom situacijom na pozornici, a perspektiva publike ponovno je promijenjena, vraćena je u standardno gledalište. Olga se prethodno pred svima skinula (to suvišno Jablanovčevo koketiranje s takozvanom eurokazovskom estetikom zaista mu se može zamjeriti budući da golo ljudsko tijelo koristi u svakom performansu, tako evo i bespotrebno i besmisleno), da bi na pozornicu izišla kao Juanna Regina u krinolini i korzetu. Njezin dugometražni pravocrtni hod po jajima, odnosno pozornici, cijela je suština drugoga dijela. Sporošću puža (doslovce) klizila je Olga Grad iz najdalje dubine HNK-ove pozornice sve do gledališta. I tu je, nakon virtualnih i namjernih sto godina, predstava završena. Ono što je zamišljeno kao izazivajuća provokacija, svelo se na – ništa posebno. Moglo je to zgodno funcionirati kao mehanizam mjerenja ljudske pažnje i strpljenja, ali u nekom drugom projektu. Ne u ovom koji je, i bez tog poetskog grand finalea, dovoljno dosadan. Šteta, jer je ideja kritike mehaničko-fotografskog glumačkog pamćenja izvrsna, ali aljkavost u realizaciji neoprostiva. Genijalna misao pokretač, a ostvarenje te misli - kao za smotru kazališnih amatera za koje ćemo, tako standardno, "još čuti". Sigurno hoćemo, ali mogli su biti pažljiviji i prije nego im naraste budžet.

Marko Mandić izvodi jednu više hermetičku priču o tegobi odrastanja u svijetu bez prijatelja. Gušeći se pod plastičnom vrećicom, on ipak pronalazi u formi "igračka plus čokolada" izravnu poruku o pustinji svoga kinderjaje-djetinjstva. Priča Barbare Kukovec realno je najlošija priča kalemljena odabranim grijehom. Kakofonija zvukova rođendanskih čestitki, koja ne dočarava precizno njezinu polazišnu točku, te čak ometa percepciju mnogo rafiniranije osmišljenih događaja iz susjednih soba, suvišni je dio ovog skupnog performansa u Muzeju za umjetnost i obrt.