arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

 

Da je svoj roman "Naš čovjek na terenu" Robert Perišić pisao pod utjecajem proza Frederica Beigbedera neki su kritičari već istaknuli, a to je vjerojatno i točno. Međutim, čitajući "Sjajna svjetla, velegrad", roman Jaya McInerneya u SAD-u izvorno objavljen davne 1984. godine a koji je svoj hrvatski prijevod doživio otprilike istodobno s izlaskom Perišićeva romana, nemoguće je ne zamijetiti mnogobrojne, vrlo velike sličnosti.

Oba su romana urbano ambijentirana (New York i Zagreb) i imaju za glavnog junaka mladog čovjeka zaposlenog u tiskanom mediju a koji nastoji izbrisati iz svijesti svoje provincijalno porijeklo. Oba se romana između ostaloga bave odnosima među ljudima unutar jedne novinske redakcije, u oba romana glavni junak biva napušten od djevojke odnosno supruge, a također i oba junaka, zbog svoje neodgovornosti i ležernog pristupa poslu, ostaju bez radnog mjesta. Međutim, osim spomenutih sličnosti u fabuli, ova dva romana povezuje i tematizacija identiteta, odnosno oba romana za protagoniste imaju likove koji preispituju svoje mjesto u društvu kao i svoj dosadašnji način života, pri čemu je upravo njihova profesija ta koja oblikuje njihovo ponašanje, stavove i pogled na svijet, a što sve, gubitkom posla, postaje narušeno i relativizirano, tako da se ispostavlja kako ti ljudi nemaju definiranu osobnost već pokušavaju utjeloviti i živjeti vlastitu predodžbu o “čovjeku na terenu medija”, pa žive onako kako zamišljaju da bi mladi urbani intelektualac zaposlen u medijima trebao živjeti. A što je posebno zanimljivo, u oba se slučaja dolazak rođaka (kod Perišića), odnosno brata iz provincije (kod McInerneya) ispostavlja točkom preokreta nakon koje se njihov svijet urušava, a oni osvješćuju iskonstruiranost i artificijelnost, odnosno fragilnost vlastitih identiteta. Također valja istaknuti da u oba romana autori koriste lik junakove djevojke odnosno supruge za tematizaciju načina na koji slava, odnosno zanimanje medija utječu na ponašanje ljudi, uzrokujući promjenu ponašanja i promjenu doživljavanja vlastite osobe - kod Perišića je riječ o glumici koja dobija prvu veliku ulogu u kazalištu a slijedom toga i tzv. pet minuta medijske slave, dok se kod McInerenya radi o manekenki u usponu.

Naravno, nikako ne mislim da se radi o prepisivanju ili plagijatu već o sličnostima koje su uvjetovane globalizacijskim odnosno tranzicijskim procesima i činjenicom da mi danas živimo njujoršku stvarnost iz osamdesetih, s medijskim žutilom, yuppiejima na kokainu, wannabe-celebrityima i party-animalsima, ali i s beskućnicima svud oko nas. Oba su romana stvarnosno determinirana – i Perišić i McInerney kristaliziraju iskustvo suvremenosti i opisuju trenutnu društvenu situaciju, a na sociolozima je da se pozabave s one 23 godina koje romane razdvajaju, a koje kao da i ne postoje, jer likovi proživljavaju slična iskustva, u gotovo istim socijalno-društvenim okolnostima. Istina, McInerneyev junak još nije upoznao blagodati internetske tražilice i mobitela koji bi mu u poslu sigurno bili od pomoći, ali te tehnikalije ništa bitno ne bi promijenile. Barem sa stanovišta identitetnog ustrojstva, što je u centru autorova interesa.

McInerneyjev se pripovjedač pri posredovanju vlastitih iskustava koristi drugim licem jednine, što je rijetko rabljen a iznimno efektan postupak. Takvim obraćanjem sebi kao nekome drugome sugerira se stanovit odmak, odnosno junakova želja da se ogradi od vlastitih postupaka i ponašanja. Nezadovoljstvo vlastitim načinom života pripovjedač naglašava već u prvoj rečenici romana kada samome sebi poručuje : “Ti nisi čovjek koji bi bio na ovakvome mjestu u ovo doba noći”. Čitatelj u nastavku saznaje da se radi o noćnom klubu, negdje pred zoru, da je junak pun kokaina (“bolivijskog bijelog marševskog praha”), te da je usred nove, ponovo dakako neuspješne “potrage za seksualnim ekvivalentom usputnog zalogaja” ali da ipak, kako sam kaže, još nije spreman priznati da je prešao granicu nakon koje sve predstavlja besmisleno uništavanje i paralizu raspalih živčanih završetaka. Dakle, unatoč nezadovoljstvu, pripovjedač ustrajava na samozavaravanju i produžava agoniju, uporno se opijajući i bezumno “partijajući”. I tako iz noći u noć, sve dok naposljetku ne ostane bez posla, gubitak kojega se, uz nenadani posjet brata iz provincije, nadaje bolnim ali otrežnjujućim i odlučujućim korakom do konačnog, potpunog osvještenja i zakapanja dotadašnjeg ispraznog i besmislenog života u lijes prošlosti i zaborava.

Na kraju romana McInerneyev će blazirani yuppie, naime, poput Platonovih hodočasnika, iz špiljskog sjenovitog svijeta privida (odnosno svijeta banalnosti, površne zabave i spektakla) ipak koraknuti prema stvarima koje stvarno postoje, te započeti novi život. Ali, polako, korak po korak, i ne bez spoticanja, svjestan da će, kako sam kaže, “sve morati iznova učiti”.

Na ovaj način prepričan, roman se možda čini docirajućim i moralizatorskim, ali “Sjajna svjetla, velegrad” jako su daleko od toga; radi se o zabavnom i dinamičnom, ali vrlo ozbiljnom iako ne i pretencioznom romanu, svježeg i vrckavog, ekonomičnog izričaja prepunog sarkazma i na ironiji baziranog humora te žargonom garniranih duhovitih dijaloga; romanu koji je maestralno dočarao duh vremena osamdesetih godina prošlog stoljeća te inicirao prozni trend koji je živo prisutan do današnjih dana, s autorskim sljednicima poput Bretta Eastona Ellisa, Chucka Palahniuka, Douglasa Couplanda, Tame Janowitz ili Alexa Garlanda, piscima bez kojih bi slika suvremene književnosti bila potpuno drugačija i, bez sumnje, puno manje zanimljiva.

Ocjena: 8,5/10

Iz knjige:

Ti nisi čovjek koji bi bio na ovakvome mjestu u ovo doba noći. No tu si i ne možeš reći da je teren sasvim nepoznat iako su pojedinosti mutne. Nalaziš se u nekakvom noćnom klubu i razgovaraš s djevojkom obrijane glave. Klub je ili Heartbreak ili Lizard lounge. Sve bi se dalo razjasniti kad bi se samo mogao uvući u zahod i povući malo bolivijskog marševskog praha. No opet, možda i ne bi. Neki glasić u tebi uporno tvrdi da je ovaj epidemijski manjak jasnoće posljedica pretjerivanja s njime. Noć se već zaokrenula oko one svoje nevidljive osi u kojoj dva sata prelaze u šest. Znaš da je taj trenutak došao i prošao ali nisi spreman priznati da si prešao granicu nakon koje sve predstavlja besmisleno uništvanje i paralizu raspalih živčanih završetaka.

 

Iz arhive:
"Nesanica", Marina Šur Puhlovski, 30.3.2008.
"Cipele za padanje", Lada Puljizević, 2.3.2008.
"Nula Nemo", Svjetlana Gjoni, 2.2.2008.
"Nestali ljudi", Ljiljana Filipović, 1.1.2008.

"Poglavnikova bakterija", Boris Dežulović, 9.12.2007.
"To malo pijeska na dlanu", Marinko Koščec, 13.11.2007.
"Lov na divlju ovcu", Haruki Muakami, 28.9.2007.
"Lijepi i prokleti", Damir Radić, 23.8.2007.
"Mirna ulica, drvored", Nada Gašić, 31.7.2007.
"Najbolji na svijetu", Zoran Krušvar, 23.6.2007.
"Dva", Igor Večerina, 4.6.2007.
"Povjesničarka", Elizabeth Kostova, 10.5.2007.
"Ples s mladom", Davor Špišić, 19.4.2007.
"Pet litara benzina", Kemal Mujičić Artnam, 26.3.2007.
"Izvan igre", Michal Viewegh, 5.3.2007.
"Miris suhih ruža", Tim Lott, 9.2.2007.
"Berlinski ručnik", Dražen Ilinčić, 21.1.2007.
"Dnevnik besposličara", Radenko Vadanjel, 30.12.2006.
"Krumpirova rodbina", Davor Slamnig, 9.12.2006.
"Crnci u Firenzi", Vedrana Rudan, 5.11.2006.
"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.
"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost
party till you drop
"Sjajna svjetla, velegrad"
Jay McInerney
Fraktura, 2008.
 Autor    Božidar Alajbegović