može li ih šleper povući?
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Urban Festival jedan je od onih događanja koja teško uspijevaju komunicirati sa širom javnosti. Često doživljavan kao hermetičan i usmjeren na usku zainteresiranost konzumenata, ove je godine napravio iskorak predstavom “Cargo Sofia-Zagreb” Stefana Kaegija iz švicarsko-njemačke grupe Rimini Protokoll. Zahvaljujući mobilnom kazalištu u preuređenom kamionu hladnjači, o Urban Festivalu raspisali su se i mainstream mediji. Može li ga šleper izvući na vidjelo dana, pita se Nataša Bodrožić.

 

Jedan od zagrebačkih festivala koji se, sve do svog šestog izdanja, u očima malo šire javnosti, bavio samim sobom, kreirajući programe koje potom konzumiraju samo uski krugovi profesionalaca, ekipa iz Mame, nekoliko novinara i rodbina organizatora, ove je godine Zagrebu doveo jedan od najzanimljivijih umjetničkih projekata uopće. Radi se o Urban Festivalu i predstavi “Cargo Sofia-Zagreb” Stefana Kaegija iz švicarsko-njemačke grupe Rimini Protokoll.

Sudjelovanje u vožnji (jer je vožnja u preuređenom kamionu-hladnjači ono na čemu je zasnovan projekt) trebalo je telefonski najaviti jer su kapaciteti bili ograničeni, kao i broj izvođenja predstave. Cijena ulaznice bila je tri litre dizel goriva ili protuvrijednost u kunama i tu nije bilo zezanja. Ovo sve postaje važno kada jedan mladić ulazi u kamion i sjeda bez najave i ulaznice, te ga (valjda organizatori) moraju izbaciti prije početka, i to se događa prilično brutalno jer je "delinkvent" pružao otpor, tj. držao se za šipke kamiona. Nažalost sam se u hladnjači zatekla tog puta, na drugom izvođenju (od ukupno četiri) koje se u drugoj polovini moralo prekinuti zbog kvara na kamionu (problem s gorivom ili "netko odozgo", kao kazna za onog malca kojeg su grubo udaljili na početku!??). Moja osjetljiva ženska priroda nagnala me da ovako započnem priču, iako je ono što je uslijedilo kasnije, kad je vozač pritisnuo gas, bilo apsolutno nezaboravno.

Krenulo je, tako, nas pedesetak iz Klaonice u Heinzelovoj na imaginarnu vožnju od Sofije do Zagreba, gusto poredani na sjedištima uzduž prikolice kamiona, koji su vozila dva prava bugarska profi-vozača, takozvani kamiondžije. Oni nas uvode u priču, govoreći malo o sebi, malo o putu koji nas čeka, dok se na platnu pred našim očima projiciraju snimke Sofije, zapravo ceste i zgrada koje promiču kako se kreće i naš kamion. Tu je i muzika, bugarske cajke, te snimke parkirališta za kamione i tekstualni umetci o najvećem europskom vlasniku transportera Williju Betzu, koji je 1994. “povoljno” kupio bugarsku državnu tvrtku za  prijevoz, a danas mu se sudi zbog korupcije.

Kamion se zapravo kreće po zagrebačkom autoputu prema Žitnjaku, odvozeći nas, poput tereta, u velika skladišta na rubu grada na kojima, vjerujem, većina nas nikad nije bila. Najzanimljiviji dio puta nastupa kad kamion nailazi na "granice" (bugarsko-srbijansku pa srbijansko-mađarsku), a zapravo skreće na prave benzinske pumpe, kad jedan od vozača izlazi, platna se podignu i otkriju stakleni "zid" kamiona, kroz koji onda nas pedesetak zbunjeno gleda kako ovaj počinje spontanu spiku s ljudima koje tu zatekne. Onako, po kamiondžijski, na nekom slavenskom miksu, kaže im da, eto, on iz Bugarske, prevozi pedesetak ljudi u kamionu (koje ovi izvana ne vide) pa mora dalje, a mi sve to gledamo, kroz staklo, kao na filmu i hvata nas smijeh od naše vlastite uloge u tomu. Rijetko doživljen osjećaj "aktivne publike", iznimno zanimljivo pitanje interaktivnosti u okviru umjetničkog projekta, ovdje se dovodi do totalne opipljivosti.

Osim socijalne priče o životu istočnoevropskih vozača kamiona, ekonomsko-političke o odnosu evropskog istoka i zapada u smislu eksploatacije jeftinije radne snage ili ekonomskog imperijalizma, putujući kao teret u ovom bugarskom kamionu, otkrivamo i našu neposrednu okolicu, drugu stranu grada. Jedan od impresivnijih trenutaka je onaj kad negdje u mraku kamion stane, platna se podignu i pred nama se ukaže neka golema zagrebačka tvornica, osvjetljena poput kakvog postapokaliptičnog hrama, jer nema ničega okolo, samo mjesec koji visi sa strane. I sve je to u Zagrebu, u industrijskoj zoni, samo nam je pogled i perspektivu ovaj put netko izrežirao. Poetičan, ili kako ga je netko nazvao, skoro nadrealističan moment naše vožnje bio je i onaj kad na jednom tvorničkom parkiralištu nailazimo na djevojku koja pleše, orijentalno uvijajući bokovima, dok (naš) kamion pravi gotovo ritualne krugove oko nje te je potom ostavljamo tamo u noći.

Negdje nakon tog prizora pokvario nam se kamion pa smo morali izaći da nam upravitelj Robnih terminala Žitnjak objasni što se kod njih radi, koliko imaju paketa taletnog papira, te da temeljito pregledamo njihovo skladište. Upravitelj je ionako trebao imati rolu u ovoj predstavi, stajao je pripremljen s mikrofonom u uhu, ali eto, ovako je morao odigrati malo više.

Na putu kući, tj. u Klaonicu, jedan od vozača nam je onako "face to face" nastavio pričati svoju priču, o katastrofalnim uvjetima života "on the (eastern european) road". Pričao je o višednevnim čekanjima na granicama, podmićivanju carinika cigaretama, prevoženju svježeg povrća koje onda mora voziti i po dvadeset pet sati bez odmora (iako je ilegalno, tj. problem s policijom i kontrolom rješavaju vlasnici, kamionski bossovi - mitom), stavljanju lanaca na gume u zimskim uvjetima, teške i po pedeset kilograma, te na kraju poručio: "Ako poznajete nekoga tko želi postati vozač kamiona, obavezno mu recite da to ne radi."

Urban Festival 2006., koji je trajao od 7. do 15. rujna, predstavom "Cargo Sofia-Zagreb" konačno je napravio iskorak toliko bitan za svoju buduću vidljivost. Bez obzira na važne programske sadržaje koje inače ima i problematiku koju pokriva, tek je sad, čini se, pokrenuo festivalski mehanizam i vulgarno rečeno - napravio si reklamu. Jer što je drugo nego reklamni učinak kada ti svi nazivaju predstavu hitom i to u potpunosti stoji!? Od sada će se možda bolje vidjeti i sve one druge instalacije i akcije po ulicama Zagreba, konferencije biti posjećenije, a ljudi svjesniji grada u kojem žive.

mikser

 Autor    Nataša Bodrožić