arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Očiju uprtih prema Crnome moru, koje je, kaže, zaista crno, Nataša Bodrožić svoje je ukrajinsko proputovanje završila u Odessi, milijunskom gradu kojem tepaju i da je "mali Pariz". Odessina Seina protječe ispod mosta sa stotinu katanaca, a u Odessinu Louvreu slave se rođendani pridošlih crnogorskih moreplovaca. U svojevrsnoj rupi između soc-realizma i divlje tranzicije, Nataša je pronašla mjesto u kojem za Zagreb kažu da je "daleko u Europi".

 

Noćni vlak doveo nas je iz Lavova na jug Ukrajine, u grad ženskog imena - Odessu. Sve što sam znala o njoj odnosilo se na Potemkinove stepenice i scenu iz Eisensteinovog filma ("Krstarica Potemkin") u kojoj kolica s djetetom padaju, stepenicu po stepenicu, u jednom od najdramatičnijih prizora filmske povijesti. Stigli smo ujutro, zadnji dan stare godine, dan je bio siv, na željezničkoj stanici - natpis dobrodošlice. Sjeli smo na raštimani tramvaj koji nas je odveo u Arkadiju, dio grada udaljen od centra, poznat po plažama i sanatorijima. Tramvaj je bio pun elegantnih, ali pomalo pohabanih starijih dama sa šubarama. U ovom gradu govori se ruski. Ukrajinski, iako jedini službeni jezik na nacionalnoj razini, ostao je za nama, na sjeverozapadu zemlje. Odessa, četvrti po veličini ukrajinski grad ima nešto više od milijun i dvjesto tisuća stanovnika, od kojih su većina Ukrajinci i Rusi. Oduvijek je poznata po svom kozmopolitizmu; više nacionalnih i etničkih grupa te pridošlice sa Zapada, stoljećima su kreirali njezin identitet i oblikovali joj izgled. Zovu je i "Mali Pariz na Crnom moru". Pomalo mediteranskog štiha, sasvim je drugačija od Lavova, od arhitekture do atmosfere.

Smjestili smo se u sanatorij "Moldova", pseudo-historicističko betonsko zdanje, odmaralište socijalističkog profila sa stotinama soba i ogromnom salom-restoranom, koje nudi rehabilitacijske tretmane, ljekovite kupke i masaže. Dakako, ovdje ne možemo govoriti o "wellnessu", već više o toplicama, banji, u starom smislu. U ovo doba godine zdanje je poluprazno i romantično u nekoj svojoj zaglavljenosti, "vremenskoj rupi" između soc-realizma i divlje tranzicije. Sobe su se slabo grijale, s recepcije su dopirali zvuci Madonne. Nitko nije govorio engleski. U poluhladnim sobama spavali smo za pedeset kuna tj. ukrajinskih grivni pa se nismo žalili već se bolje pokrivali i padali u san gubeći se u motivima zidnih tapeta koje su se lagano, ali neumitno odljepljivale te slobodno visile sa zidova.

Sanatorij je okružen borovima, drugi krug je cesta, još dalje je more. Svuda okolo, sve dokle oko seže, proteže se najzorniji arhitektonski pejzaž divljeg kapitalizma, školski primjer tranzicijskog krajolika, deseci nebodera, budućih hotela, vjesnika još masovnijeg, socijalizmu nepojmljivog turizma. Gradi se nemilice, niču hoteli - neboderi koji će primati toliko gostiju da će se prekriti svaki pedalj pješčanih plaža koje se nalaze nekoliko stotina metara nizbrdo. Arhitekti koji ih projektiraju ni sami ne vide smisla, ne vide mogućnost zaustavljanja ovih procesa, kapital u igri je prekrupan, a građanska inicijativa gotovo da i ne postoji. Priču o zagrebačkoj akciji "Pravo na grad" slušaju sa zanimanjem (željni su utopije), ali i odmahuju rukom uz komentar da je "Zagreb daleko u Evropi".

Pokraj puta koji vodi do plaže stoje dva faraona pokrivena snijegom. Nedovršena replika mini-egipatskog hrama jedan je od začudnijih arhitektonskih projekata pedesetak metara od mora, doduše, čini se nešto starijeg datuma, (iz osamdesetih?). Zapravo, cijela obala do plaže načičkana je nestvarnim, žućkastim tematskim parkovima (valjda su djeca ljeti zadovoljna), sve se čini kao realizacija zamisli s nekog dječjeg crteža. Egipat, Troja, Itaka, Park s čudovištima, usred zime sablasno stoje prazni i oronuli, prizivajući dirljivu, neizbježno grotesknu sliku ljetnih praznika nekadašnje sovjetske radničke klase.

Horde napuštenih pasa prolaze uokolo, traže hranu i skrivaju se od vjetra. Jedan od njih nije imao nogu pa je šepao onako kako šepaju psi, najglasnije i najupornije lajući na prolaznike sa psima na lancu. Ukrajinski penzioneri na najhladnijem vjetru sjede na plaži, igraju šah ili uživaju u zimskom pikniku, jedu i piju na zubatom suncu, na temperaturi ispod nule s vjetrom. Jedna gospođa zadrijemala je prodajući cigarete.

Stalno smo se vraćali na plažu. Crno more zaista je onakvo kako mu ime kaže, tamno. Izbacuje gustu "masnu" pjenu koja poput želatine leluja na vjetru. Noću, pod slabim svjetlom uličnih lampi, čini se da su plaže prekrivene oblacima.

Prilazeći maršrutkom ili tramvajem centru grada, kroz prozor se može pratiti postupna promjena pejzaža: od mega gradilišta, žućkastih i sivih fasada predgrađa, spomenika s crvenim zvijezdama petokrakama do ušminkanih pročelja samog središta. Odessa je grad širokih bulevara, luksuznih dućana, svjetlucavih izloga. Hodajući glavnom ulicom Deribasovskom, osjećate se kao u potrošačkom raju. Sve je prilagođeno kupcu. Na jednom od citylighta naići ćete na reklamu za iznajmljivanje stanova, super brzi internet i agenciju za sklapanje brakova, gdje se nudi baza podataka "najljepših, iskrenih žena Odesse". Prije samog odlaska u Ukrajinu čula sam priču jedne GONG-ove promatračice izbora koja se nedavno bila vratila baš iz Odesse. Prvo što mi je rekla bilo je da se vrlo mlade žene vrlo jeftino prodaju i čine standardnu ponudu ili bar dekor prosječnog hotela u Odessi. Odmah zatim iznijela mi je frapantne podatke o tome koliko je Ukrajinaca zaraženo virusom HIV-a. Uglavnom, njezina je slika Ukrajine bila - crna. Ona je, čini se, vidjela - naličje.

Naravno, ako ste turist u Odessi, možete izabrati ne vidjeti baš ništa od ovoga. Možete se prepustiti pogledu s Potemkinovih stepenica, jeftinoj votki ispod Puškinova spomenika, shoppingu ili šetnji mostom sa stotinama katanaca, na kojima zaljubljeni parovi ostavljaju ugravirana imena te zauvijek zaključavaju lokot.

U svakom je novome gradu potrebno imati prijatelja. Mi smo u Odessi imali Božu, Crnogorca, moreplovca i slikara. Božo je najprije htio biti morski vuk pa je oplovio svijet. Onda se, jednoga dana, iskrcao u Odessi i upisao Akademiju lijepih umjetnosti. Danas nosi kožnati mantil i živi na relaciji Beograd-Odessa.

Božo nas je pozvao na rođendan, a Božin je rođendan, čini se, bio društveni događaj sezone. Slavio se u zatvorenom Muzeju istočne i zapadne umjetnosti, u antičkoj sali, sve uz usoljenu ribu, votku i mandarine. Za stolom su bili drugi kolege umjetnici i morski vukovi. Tako smo sreli kustosicu orijentalne zbirke koja perfektno govori francuski i ima plaću od dvjesto dolara, eksperta za Kandinskog, umjetnike u 1990-ima okupljene oko Soroševa centra za suvremenu umjetnost koji se u međuvremenu ugasio i ostavio Odessu bez vidljivog traga progresivnijih art praksi, juniorsku šampionku svijeta u ritmičkoj gimnastici, kapetana Mishu koji se rado sjeća Šibenika... 

Sljedeće dane proveli smo u obilasku umjetničkih ateliera. Spustili smo se i do luke, odakle veliki brodovi odlaze u pravcu Istambula i Varne, dok nam je najsnažniji vjetar puhao u lice. Hladnoća nas je nemilice trošila dok smo hodali ulicama. Kroz prozor noćnog vlaka koji nas je vraćao na sjever puhao je ledeni vjetar, cijelu noć, pa smo spavali s kapama na glavi. Ujutro, kad smo se probudili naš je kupe bio pun snijega. 

mikser
Tekst     Nataša Bodrožić
Fotografije     Vladimir US
pozdrav iz ukrajine II. (odessa)