arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Istok Europe znamo s televizije jer nam nekako nije usput, tvrdi Nataša Bodrožić. Možda baš zato put do Crnoga mora na koji se zaputila vodi preko vlakova kafkijanske atmosfere u kojoj kulture, obilježene televizijom stvaranim predrasudama, automatski izazivaju nepovjerenje. Živa, zdrava, a zasad i s putovnicom, zastala je na prvoj postaji toga puta (drugoj, ako brojimo i Budimpeštu u kojoj putnik treba presjesti). Izvještaj prvi vodi nas u Lavov.

 

Dva su se filma ispreplela s mojim zadnjim velikim kretanjem, zimskim putovanjem u Ukrajinu. Prvi je "Honey Baby" Mike Kaurismakija, eskapistička road priča o muzičaru i ljepotici koji se susreću u Kaliningradu pa kreću na put istočnom Evropom, bježeći s cirkusom dok ih lovi ruska mafija. Drugi je novi film Ulricha Seidla "Import- Export" koji sam slučajno dobila baš prije odlaska. Austrijski redatelj, autor kultnog filma "Dog Days/Hundstage", ovoga puta snimio je priču o dva paralelna života, Ukrajinke i Austrijanca koji odlaze od kuće i traže smisao/sreću/štosevećtraži negdje drugdje, ona u Austriji čisteći u staračkom domu, on u Ukrajini, švercajući stare poker automate pa nastavljajući autostopom. Prvi je film ljubavna priča utemeljena na mitu o Orfeju i Euridici, pun je fenomenalnih slika, gdje se filmske situacije dovode do ruba pa ga i prelaze (kako bi se automobil parkirao u more, na primjer), bajka. Drugi je hardcore ugriz realnosti: siromaštvo na Istoku, besmisao na Zapadu, kretao se lijevo ili desno, situacija je ista, mučna. U Seidlovom filmu, slučaj je htio, dio ukrajinske radnje događa se u hotelu u pograničnom gradu Uzghorodu koji sam netom prije rezervirala, zamišljajući ga kao početnu točku svoje ukrajinske turneje. U njemu se odigrava scena u kojoj impotentni zapadnjački pivopija pokušava dobiti erekciju mrcvareći maloljetnu Ukrajinku.

Današnji čovjek svijet doživljava indirektno. Sve je, manje-više, utemeljeno na medijski posredovanoj slici, režiranoj stvarnosti. I sama TV reportaža iz Dnevnika, ona što se kune u autentičnost, jednako je stvarna koliko i film Mike Kaurismakija, s tim da je Mika puno iskreniji. Svatko, uostalom, nađe neku svoju priču. Istok Evrope znamo s TV-a jer nam nekako nije usput. Priča je puno, sve su istinite koliko i lažne. Tako će biti vjerojatno i s mojom. Cilj putovanja - Crno more, preko Lavova do Odesse.

Do Lavova se stiže relativno lako. U Budimpešti se treba popeti na vlak za Moskvu pa se iskrcati u Lavovu. Putuje se obavezno u spavaćim kolima, vlak u šest popodne na odredište stiže u devet ujutro, s tim da se vrijeme pomiče za sat unaprijed. Prije toga treba doći do vize, a ona se dobiva ako se rezervira hotel u Ukrajini pa vam isti pošalje potvrdu, a onda u ambasadi u Zagrebu dobijete vizu za trideset eura plus bankarski troškovi i pet dana čekanja. S ovim može biti malo problema ako se ide izvan nekog aranžmana, ali ako izaberete dobar ho(s)tel, sve se jednostavno rješava i potvrda stiže brzo. Moj je izbor bio lavovski hostel "Kosmonaut", u vlasništvu ekscentričnog Australca Eddieja koji se odlučio iz Melbournea preseliti u Europu, u Ukrajinu, jer su ga umarale daljine. Hostel se nalazi u centru grada, ujedno je i Eddijev stan, a u kuhinji se može susresti kanadski menadžer na dopustu, poljski student, američka vojska mira (njih desetak), Moldavac koji se ne skida s interneta, Brazilac koji putuje Evropom obilježavajući godišnjicu automobilske nesreće, stari Maltežanin koji traži ljubav i/ili prljave ženske gaćice, troje Hrvata na proputovanju čije je krajnje odredište Moldavija, trg u Kišinevu i koncert tamošnjeg rock banda za Novu godinu. Eddijeva kuhinja je svijet u malom, odlično mjesto za druženje i bijeg od hladnoće (vani se temperatura spuštala i do -15°C), kozmopolitski lounge s velikim stolom i policom s knjigama.

Kad god se opisuje put na istok Evrope, na raznim blogovima diljem weba, neizbježni su "kafkijanski momenti" u opisima, od iskustva internacionalne blagajne na mađarskoj stanici Keleti, gdje se čeka satima i ne dobivaju objašnjenja, do pokušaja rezervacije karte u Lavovu gdje nitko ne priča engleski, a blagajne se labirintski gube u strukturi stanice. Moj "K-moment" bio je u vlaku za Lavov kad mi kondukter bez objašnjenja uzima povratnu kartu i ne vraća se više (pravilo u ukrajinskim vlakovima da ne bi došlo do malverzacija kartama, valjda) ili kad mi službenica na ukrajinskoj granici uzima pasoš na kontrolu, a vlak se počinje kretati, udaljavati pa vraćati pa opet kretati naprijed pa natrag (prilagođavanje staroj pruzi, nakon mađarske granice, radovi usred noći), da bi nakon sat-dva nova granična patrola ušla sa psima i netko mi vratio putovnicu. Bez objašnjenja. Zapravo je korijen te kafkijane komunikacijski break-down jer, krećući se istočno, sve manje i manje ljudi govori engleski (a sve više ruski). Ukrajinski mi je suputnik na povratku pričao kako u Kijevu, navodno, po Vladinoj direktivi, svi policajci idu na ubrzani tečaj engleskog zbog Evropskog prvenstva u nogometu 2012. i to je pohvalio.

Gradski javni prijevoz uvijek je prvo što primijetim i po čemu prosuđujem životni standard. Lavov je magičan grad, čak i u zimskom sivilu, miks različitih arhitektonskih stilova, bajkovit. "Remetilački faktor" tek su raštimani tramvaji, prljave "marš-rutke" (gradski minibusevi, kombiji) koje prevoze stisnute ljude, te pomalo trošne fasade. Ali ovo je ujedno i ono što ga čini dinamičnim, kaotičnim i privlačnim za (pomalo nekritičko) uživljavanje u (post)sovjetsku priču, njegovu nedavnu prošlost, čiji se tragovi mogu pronaći širom grada, ukoliko ste entuzijast i stvarno ih tražite. Moj osobni izbor su socijalističke kafanice, prčvarnice raspoređene oko gradskih neuralgičnih točaka poput tržnice, stanice, gradilišta. Zaboravljene, čudom pošteđene pred naletom pizzerija, restorana s neonskim reklamama i svjetlucavim prozorima, odolijevaju vremenu. U tim slatkim, nedefiniranim mjestima gdje je moguće da konobar doživi i penziju, votka je jeftina, zrak zadimljen, zavjese prljave, stolnjaci plastični. Tamo je lako naići na lokalni (polu)svijet koji vam na licu mjesta može ispričati sasvim drugačije priče. S druge strane, Lavov je poznat i po svojim starim kavanama, smještenima u očuvanim zgradama  austro-ugarskih vremena. U njima je svjetlo prigušeno, namještaj pomalo rustikalan, atmosfera boemska, muzika - francuska (pa ipak je i sam Balzac znao svratiti u Lavov)! U njima se puše cigare i pije kava s konjakom. Sve je otprilike dva i pol puta jeftinije nego kod nas.

Lavov noću tih je poput Zagreba, ali se mogu pronaći mjesta za kasnije. Moj su favorit opet kafanice gdje se pije votka i sok od paradajza, negdje oko Lavovske umjetničke galerije, ali ima i klubova, čudnih mjesta koja organiziraju dječji program iza ponoći i gdje se pušta lokalni rock, između dvaju Stingovih spotova (klub Ljaljka (Kolijevka) u Kazalištu lutaka).

U Lavovu smo tražili i umjetnost, pogotovo onu recentnijeg datuma. Našli smo je najviše na ulicama. U lavovskim galerijama i muzejima njeguju se etno (primijenjeno-umjetnički) izričaji ili čuvaju stari majstori, u ogromnim prostorima. Čuva se i spomen na nacionalnu književnu i umjetničku veličinu Tarasa Ševčenka, akvareli, ulja na platnu, a naišli smo i na jednu izložbu o robotima. Suvremena umjetnost skromno se stisla oko "Muzeja ideja" čiji je vlasnik, art entuzijast, u njemu pokrenuo kino klub koji vrti i Pasolinija i novog Zjaginceva, ali organizira i festival eksperimentalnog filma i videa "Kino Levčik". Čini se da je gospodin dobar frend i s gradskim vlastima jer je cijeli program njegovog underground festivala (sadržajno sličan našem festivalu 25 FPS) prikazan dan prije Nove godine na glavnom lavovskom trgu, čineći zanimljiv kontrapunkt tradicionalnoj novogodišnjoj uličnoj ponudi, jelkama, petardama i svjetlucavim dekoracijama. Premalo smo ostali da bismo otkrili više.

Lavov smo napustili istu večer i uhvatili noćni vlak za Odessu, sa sjeverozapada krenuli smo na jug, preko cijele zemlje Ukrajine, do Crnoga mora...  

mikser
Tekst     Nataša Bodrožić
Fotografije     Vladimir US
pozdrav iz ukrajine I (lavov)