arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

 

Ma koliko nas narodne mudrosti učile suprotno, Marinko Koščec duboko je svjestan  da svaki čovjek ipak JEST otok. Rađamo se sami... umiremo sami... a ono između ispunjavamo pokušajima bijega od samotnosti... u traganje za onom Platonovom drugom polovicom... našom dvojinom, dvojnikom u kojemu prepoznajemo sebe... da bi spajanjem dosegli ''jedinstvo misli i osjećaja''... i  ponovo stvorili jedninu... jedno zajedničko, novo  JA... otok. Ljubav, dakle, od para, od dvojstva, od množine, neminovno ponovo stvara jedninu, singularitet... jedan novi  unikatni samosvojni entitet ... ego... otok. U ljubavi,  dakle, 1 + 1 = 1.  A jedan (1), kao što znamo = samoća... Elem, svaki je čovjek, sam ili u paru, ''usamljeni grumen zemlje usred mora''... otok.

Svjestan toga, Marinko Koščec sva svoja dosadašnja četiri romana strukturira monološki, a introspektivno, ispovjedno prvo lice osim što apostrofira već naznačenu singularnost, inzularnost, samosvojnost ljudske jedinke, neizostavno sadrži i autoterapeutske značajke. Tako kroz bujicu riječi, kojima zapljuskuju stranice, Koščecovi junaci iz sebe izbacuju sve frustracije, nezadovoljstva, bijesove i dvojbe, ali ljutnja prisutna u dosadašnjim romanima (a posebno naglašena u debitantskom) u slučaju romana ''To malo pijeska na dlanu'' mjesto ustupa fatalizmu, pomirenosti, rezignaciji koju tek česte doze ironije i podsmješljivosti odvajaju od apatije. Dodatni novum i razlikovnost u odnosu na ostatak opusa (osim romana ''Netko drugi'') jest i to što je singularitet ovoga puta umnožen, udvostručen, ali iako smo u prilici pratiti dva različita monologa (muški i ženski) neprestano se osjeća da kroz oba autor progovara. Oba lika vladaju vrlo bogatim vokabularom i, stilistički, njihovi se izričaji gotovo uopće ne razlikuju, što može biti prepoznato kao mana, ali i ne mora vratimo li se već spomenutoj Platonovoj dvojnosti koja je u slučaju Koščecova para dodatno naglašena i njihovim, dvojničkim, blizanačkim, identičnim datumom rođenja. A nakon što nakratko njihove polovice kroz ljubav dosegnu svoj žuđeni, zajednički singularitet, nakon što svoje dvojnosti oni privremeno spoje u novu jedinstvenost, ubrzo se opet neminovno vraćaju vlastitim samoćama. A svoju inzularnost oni dosežu (točnije, vraćaju) upravo – na otoku, u čemu se iščitava subverzivna okrutnost autora...

Kronologija oba monologa je ciklička; roman započinje sadašnjim, aktualnim stanjem čija se slika,  kao i karakteri likova, nizanjem retrospekcijskih dionica iz njihovih biografija, postupno zaokružuje. Iskonstruiranost je nažalost pritom preočita jer su sve monološke dionice gotovo pa tematski zaokružene, a kad se ne bave emocionalnim ustrojem likova, nekom od epizoda iz njihovog djetinjstva i mladalaštva ili biografijama njihovih roditelja, na tapetu imaju određeni odjeljak zbilje (Crkva u Hrvata, književno izdavaštvo, likovno kritičarski snoberaj...) koji je na redu za satirizaciju. A satira je tu jer su likovi, dakako, opet intelektualci - likovna umjetnica i lektor u izdavačkoj kući – ljudi svjesni zbilje koja ih okružuje, a na koju gledaju, vrijedi ponoviti, s više ironije i podsmijeha negoli bijesa. Svakako više nego izvanjskom, roman se bavi unutrašnjom, emocionalnom i duhovnom stvarnošću svojih protagonista, a ona je - kako i priliči najistaknutijem Cvitanovu sljedniku - sumorna, beznadna, mračna i nevesela. No svijest o inzularnosti svake ljudske jedinke drukčiju doli tjeskobnu intimnu zbilju teško da može dopustiti.

Da je vrstan stilist, Koščec i ovdje ponovo potvrđuje; njegove rečenice su guste, vrtložne, kompleksne i razgranate; prepune digresija, garnirane brojnim referencama, filozofične, nerijetko enigmatične, intelektualno izazovne te svakako iziskuju usredotočenost... ali jamačno i nagrađuju užitkom u tekstu. Bez sumnje, čak i više samog autora (''Pronalaženje pravih riječi je dodirivanje erogenih mjesta. Za mašinom postaješ ogromni penis koji svaka nova misao sve više nadražuje'' Koščecove su riječi iz ''Otoka pod morem''), negoli čitatelja. Naročito u drugoj polovici romana kada rukopis  postaje sve zagušeniji ponavljanjima, a sentence zasićene pretjeranom kićenošću,  pa nije teško locirati mjesta gdje autor postaje svojinom teksta kojemu se ne uspijeva (a možda ni ne trudi) otrgnuti. No, i unatoč slabostima, ''To malo pijeska na dlanu'' i dalje  Koščeca čini jednim od rijetkih autorskih ''otoka'' u moru isprazne, predvidljive, žurnalizmom inficirane recentne domaće proze.

Ocjena: 7,5/10


Iz knjige:

Doći će, uvjeren sam, dan kada šalica neće prizivati tvoju ruku, način na koji je drži i prinosi ustima, kad četkica za zube neće napominjati da na suprotnom kraju planete možda baš sad četkaš zube. Kad ću ti opet moći izgovoriti ime, i podnijeti da ga netko drugi izgovori, pomiriti se s mišlju da ga izgovaraju tuđa usta.

 

Iz arhive:
"Lov na divlju ovcu", Haruki Muakami, 28.9.2007.
"Lijepi i prokleti", Damir Radić, 23.8.2007.
"Mirna ulica, drvored", Nada Gašić, 31.7.2007.
"Najbolji na svijetu", Zoran Krušvar, 23.6.2007.
"Dva", Igor Večerina, 4.6.2007.
"Povjesničarka", Elizabeth Kostova, 10.5.2007.
"Ples s mladom", Davor Špišić, 19.4.2007.
"Pet litara benzina", Kemal Mujičić Artnam, 26.3.2007.
"Izvan igre", Michal Viewegh, 5.3.2007.
"Miris suhih ruža", Tim Lott, 9.2.2007.

"Berlinski ručnik", Dražen Ilinčić, 21.1.2007.
"Dnevnik besposličara", Radenko Vadanjel, 30.12.2006.
"Krumpirova rodbina", Davor Slamnig, 9.12.2006.
"Crnci u Firenzi", Vedrana Rudan, 5.11.2006.

"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.

"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost
ljudi od pijeska
"To malo pijeska na dlanu"
Marinko Koščec
Profil, Zagreb, 2005.
 Autor    Božidar Alajbegović