horizontalni tito
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Prekonoćno rušenje spomenika drugu Titu, smatra Boris Rašeta, diglo je velikanu naših naroda i narodnosti još trajniji postament. Nepotpisani je umjetnik možda srušio statuu, ali ne i veličinu onoga koga ona predstavlja.

 

Točna vijest o onomu što se u noći s nedjelje na ponedjeljak dogodilo u Kumrovcu, glasila bi zapravo ovako: nepoznati počinitelji preselili su, ovoga puta definitivno - miniravši Augustinčićev kumrovečki spomenik Josipu Brozu Titu - lik zagorskog maršala u povijest!

Radi razjašnjenja ove pomalo paradoksalne teze parafrazirat ćemo Frica Krležu, Titova starog pajdaša: po Krleži, samo su oni spomenici koji se ruše i iznova dižu, koji se dvaput dižu, uistinu spomenici povijesnim veličinama. Samo oni, koji nadvladavaju vrijeme i režime, zapravo vrijede. Samo su oni exnegi monumentum, od mjedi trajniji...

Titov spomenik minirali su nepoznati počinitelji. Posve je očito da je riječ o pripadnicima radikalne hrvatske desnice, koja najvjerojatnije nije lokalnog karaktera. Titov spomenik srušili su ogorčeni sljedbenici ustaškog pokreta, vjerojatno u znak odmazde zbog skidanja plakata Ante Gotovine u Zadru, k tomu i rušenja spomen ploča Juri Francetiću i Mili Budaku, u Slunju i Svetom Roku. Titov spomenik srušili su oni koji su bili ogorčeni akcijom pravne države koja je u Zadru podnijela prekršajne prijave protiv demonstranata u ustaškim odorama. Titov spomenik srušili su - ukratko - nostalgičari Nezavisne Države Hrvatske. U tom smislu oni su zapravo, po drugi puta, potpisali vlastitu kapitulaciju.

Rukopis te kapitulacije prepoznatljiv je već iz termina miniranja. Akcija je, naime, izvedena pod okriljem noći, bez preuzimanja odgovornosti za taj čin, anonimno i kukavički. Herostratska metoda uklanjanja spomenika drugi je važan moment u identifikaciji kapitulacije. Tito je srušen diluvijalno, po prilici onako kako su ga - podjednako barbarski - pokušavali srušiti za života. Ako Titova dekapitacija nije pošla za rukom Hitleru i Staljinu, ako je, u formalnom smislu, nisu pokušali Tuđman i Milošević, ako to nisu učinili njihovi reformistički osporavatelji, onda doista nema nikakve nade da će takav poduhvat - osim privremeno - poći za rukom nekakvim noćnim minerima koji nemaju niti toliko hrabrosti da pod ovaj čin stave svoj potpis.

Govorimo li jezikom političkih parola, možemo reći da je Josip Broz Tito najistaknutiji simbol antifašizma iznikao na tlu jugoistočne Evrope i jedan od najvećih u svijetu. Možemo reći da je Josip Broz Tito čovjek čija je politička formula Balkanu dala pola stoljeća mira i razmjernog blagostanja. On je bio najznačajniji političar koji je ikada djelovao na ovome tlu i jedina prava, kako bi Hegel rekao, svjetskopovijesna veličina rođena na tlu ex-Jugoslavije.

No, ako s terena političkih parola zakoračimo u živo blato aktualne politike, morat ćemo ustanoviti da Titove formule spadaju među rijetka područja čvrstog političkog tla pod nogama: njih danas, očito, pokušava oponašati cijela međunarodna zajednica, i kada te parcijalne kopije dostignu savršenstvo - međunarodni faktori procjenjuju da su postigli uspjeh. Tito je priznao nacionalnu samobitnost bosanskim Muslimanima i Crnogorcima; dao je autonomiju Vojvodini i Kosovu, dao je nacijama - ustavom iz 1974. - pravo na samoodređenje do otcjepljenja; zabranio je šovinizam (što se u liberalno-demokratskom poretku naziva “političkom korektnošću”); uspostavio je pokret nesvrstanosti (što danas, kao dio predsjedničke kampanje, pokušava čak i dr. Ivić Pašalić); inzistirao je na bratstvu i jedinstvu Srba i Hrvata (što danas pokušavaju i Sanader i Pupovac); likvidirao je ustaški pokret (što danas, opet, pokušava Sanader) i, uopće, ostavio iza sebe privrede jače od svih u konkurirajućim zemljama realnog socijalizma... Sve to nije daleko od ciljeva koje međunarodna zajednica sebi postavlja danas, na ovom području, i pri tom tvrde da je riječ o idealu.

Titovo djelo, dakako, nastalo je u povijesnom kontekstu. Njega u cjelini nije moguće - niti je potrebno, niti je poželjno - kopirati. Titov je sustav u temelju bio nedemokratski i totalitaran, ali - konkurirali su mu (realno) četnici i (privremeno) ustaše; pa onda kasnije Staljin, nasuprot Tita nije bilo realne liberalnodemokratske alternative, pa je svakako bio najboljim mogućim izborom. Titov je samoupravni socijalizam imao svijetlih momenata, ali nije bio samoodrživ. Zato Tito nije i ne može biti predmet slijepog kopiranja ili oponašanja, ali u svojim ključnim elementima na može i ne smije biti niti zaobiđen, u najboljim izdanjima - kako smo već rekli - on nije samo uzor iz prošlosti već i meta budućnosti.

Zato će njegov spomenik opet biti podignut, i to u dogledno vrijeme. Srušivši ga, u kumrovečkom nokturnu, nepoznati su mu počinitelji podigli postament od mjedi trajniji, baš kako je govorio Krleža.

skandal

 Autor    Boris Rašeta