kad piškenje nije gratis
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Ruka većeg školarca koja manjem školarcu prepriječi put do zahoda, nemio je scenarij školskog bullyinga koji na simboličkoj razini naznačuje da i olakšati se nekad nije - nimalo lako. Iz mikrokozmosa takvog, rekli bismo, uobičajenog školskog svijeta, dvoje je odbačenih postavilo temelje Terabithije, umišljenog utočišta za one koji odbijaju darvinističku teoriju odrastanja. Jači doista preživljavaju, ali kako pokazuje "Most za Terabithiju", često i pogibaju tražeći snove.

 

- Muškarci i žene razlikuju se po spolovilu – glasio je odgovor začudno bistrog dječačića u anketi Nezavisne televizije koja je među mališanima pokušala ubrati mudrosti o kojima odrasli radije šute. Nakon sile dječjih odgovora kako se muškarci i žene razlikuju po cipelama, hlačama ili, zamislite, dužini kose, mališanov odgovor koji je kirurški precizno detektirao međunožje kao jedinu istinsku razliku bio je prava šaka u oko malih papigica koje su iz roditeljskog doma, uz sendvič i sokić za užinu, nesvjesno ponijele i naramak budućih predrasuda, kloniranih percepcija i suštinskog nerazumijevanja o ljudskoj različitosti. Koji su muški, a koji ženski poslovi?, pita voditeljica. Mališan odgovara da nema muških i ženskih poslova, a mala gomilica papigica vješto pogađa ispravan odgovor: muškarci su političari, a žene čistačice.

Ne znam jesu li Gabora Csupa u školi zezali zbog imena, ali evo, čovjek je odrastao i snimio "Most za Terabithiju", igrani film prvijenac koji na hrabar i djeci blizak način, u vrijeme specijalnoefektnih fantastičnih sovinjaka ili bitaka oko prstenova i traženja dna ormara, promiče upravo istinske vrijednosti koje roditelji često i nesvjesno zaborave posaditi u glavice svojih u roza odjevenih djevojčica i u plavo zamaskiranih dječaka. Jess (Josh Hutcherson) i Leslie (AnnaSophia Robb) primjerci su odbačenih školaraca koji su, umjesto prilagođavanja okolini odabrali okolinu prilagoditi sebi. On, koji je umjetnički prenadaren za dječaka, ona, koja prebrzo trči za djevojčicu, oboje podjednakih, stoga rodno upitnih i etiketirajućih dužina kose (prekratka za djevojčicu, predugačka za dječaka), zajednički pronalaze Terabithiju, zemlju jasno definiranu kao izmaštano svemir-kraljevstvo, u kojoj doduše drveće i krletke hodaju, a dlakavi glodavci biju bitke protiv šljemovima zaštićenih kukaca.

Gaborova je stilizacija predrasude i ovaj predani rad na queer edukaciji doista suptilan i nenametljiv, pogađa izravno i inteligentno, a u sad već nisku dječjih filmskih fantazija unosi smrt kao glavni gradivni element spoznaje. Smrt koja se ne liječi prinčevim poljupcem, niti Supermanovim oblijetanjem planeta u smjeru suprotnom od rotacije – Csupova smrt realna je baš poput realno iscrtane mašte kojom dječak i djevojčica bildaju arhitekturu Terabithije, mjesta u kojem je lako zaboraviti i odmahnuti rukom na ionako prolazne stvarnosne boljke, muke puberteta ili sukobljavanja sa školskim nasilnicima. Smrt ovdje podučava, ne skriva se, niti frizira, ona u obitelj kojom stoluje otac oštri Terminator i majka računovotkinja bez blagajne svejedno dovodi pouku bujne emocije, proglašavajući upravo ljubav i davanje najvećim srećama koje nam se mogu dogoditi.

Svaka škola ima svoga bullyja, tog nesretnjakovića ili –ićku koji prodaje cigle na kredit ili tek prolaz do zahodske školjke. I osobno me podsjetilo na neku otužnu osmašicu koja je od nas dugavskih petaša sa sasvim pogrešne pozicije moći iznuđivala miran veliki odmor ili put do učionice. U Gaborovu filmu njezina je tuga (njezina, jer sve je to ista “ona”), baš kao vjerojatno i u stvarnosti, nataloženija od tek naoko bezizlaznih žalovanja onih suptilnih među nama kojima izlet u crtež, pjesmu, priču ili neograničenu maštu pruža daleko više užitaka. Slavlje nad "piškenjem gratis" tako može ostati tek nedosanjana humorna dosjetka “Mosta za Terabithiju”, budući da se izlaz za nuždu ionako ne nalazi kod seratora.

Ovu izvrsnu ekranizaciju romana Katherine Paterson iz 1977. godine nadgledao je i koproducirao sin David, onaj koji je prije tridesetak godina upravo i proživio dječački gubitak prijateljice, potvrđujući da iskustvo kreira najuvjerljivije scenarije od kojih će zasuziti oko i onom tko je u roditeljskom domu naučio da djevojčice imaju dužu kosu, a dječaci automobile, i da se u javnosti - pa tako i u kinu - ne plače.

film
 Autor    Ivan Kralj