picigin u veljači
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

U danima kad nove mjere popularnosti prelaze u sintagme "napuniti Arenu Zagreb", pa se na nisku uspješnih mogu tek upisati Thompson, Lepa Brena ili Zlatko Sudac, puna velika dvorana Doma sportova, i to uz srdačnu podršku medijskog organizatora Radija 101, može se učiniti ne baš značajnim pothvatom. Kontekstualizacija Bandićeve megalomanije ne može dakako biti novo mjerilo uspjeha, što potvrđuje i Mica Perić, samo "jedna od" posjetiteljica velikog koncerta TBF-a.

 

Pijana i napušena balavurdija vraćala se radničkom Trešnjevkom s  glazbenog spektakla TBF-a u Domu sportova. Jedan mi je napušeni doviknuo: ja sam vlasnik tvoje kose. Ko bi pobogu htio biti vlasnik kratke kose obojene u crveno. Moja prijateljica se druži sa starijim gospođama čija prezimena znače ptice. I splitski bend TBF druži se sa starijom gospodom. Njegovo je ime Ibrica Jusić i kao posebni gost bez psa otpjevao je na hip-hop-elektro večeri obradu Cohenove "So long Marianne". Bili smo na parteru i vidjeli kako je rulja utihnula, gibali su se kao holandske lale na vjetru, nesvjesni veličine ljubavnorastanačke pjesme.

E sad o Splitu. Kažu, dugo je bio crven. To je u neka vremena imalo posebnu težinu. Danas Split nije crven i to opet ima posebnu težinu. Geto je mjesto za narkomane, riva za zagorene Austrijance, a Marjan za džogere. Eh, Miljenko Smoje, Boris Dežulović i Vjekoslava Huljić. Svi su oni Splićani koji su pisali ili još pišu, s većim ili manjim uspjehom.

E sad o TBF-u. Čujem, mozak benda zove se Saša Antić. Stihoklepac i glazbopisac. MC-jem ga predstavljaju. Frontmen i istureni pjevač je Mladen, buco kojeg bi rado poželjeli za rođaka. Hm, predstavila bih i ostatak, ali zadovoljimo se s isturenim članovima. Onima koje kamera uvijek hvata. To je snaga današnjeg novinarstva.

Simona Gotovac ima jednu pjesmu. Ona na gaži otpjeva "Lovu" i zastane. Ali dosjetila se. Sad je u repertoar uvrstila i "Aspirin" Seke Aleksić pa je lakše. TBF pak ima sijaset uspješnica, dovoljno za zadržavanje pozornosti tokom puna tri sata. Začudilo me koliko pjesama znam jer uvijek sam ih slušala usputno, dok listam Gloriju ili mažem nokte.

Organizator je kocerta zgb 101-ica, u okviru proslave 25 godina postojanja. Kao šefovi su promociju odradili svojski pa se njihovo reklamiranje koncerta može nazvati bjesomučnim. I uspjelo je. TBF je napunio veliku dvoranu Doma sportova. Kao jednom glazbneom laiku i čovjeku od krvi i mesa, bilo mi je to baš drago. Drago zbog visprenosti izričaja mladog benda koji je eto stasao u velike zvijezde. Kao što rekoh, vispreni, oni upozoravaju na alarmantno stanje civilizacije koja sisama i guzicama nastoji začepiti veliku pukotinu u ozonu i vezivnom tkivu. U hitoidnom "Splitskom stanju uma" ne pjevaju o ljepotama picigina i mreškanju uz bevandu, nego o gama generaciji koja s 34 još ne planira odlazak iz roditeljskog doma. I sve im je jasno jer su genijalci, i sve je i nama jasno kroz šaljive videoklipove dok na trešnjevačkoj pozornici gledamo duhovite južnjačke dečke. No da ne pjevaju samo o smakovima, pjevaju oni i o odrastanju u jednom propalom mastodontu gdje su generacije stasale umazane slajom, onim iz aparata ili na kuglice.

Kunem se, pri izvedbi jedne pjesme na videowallu vijorila se hrvatska trobojnica uz očiti element sarkazma. Klinci su pušili travu posred partera, ljubili se u usta i ostavili stanje uma za razmatranje u sljedeće jutro. Bakice od 36 su se gurale kroz gužvu s napola popijenim pivama, gledajući na sat i pitajući se da li će ih i te noći dočekati majka u kućnoj haljini iz Trikotaže. Stanje uma. 

Uz pjesmu "Odjeb je lansiran, lagano plasiran" sjetimo se odjebanih drugara koji su nas znali maltretirati, uz "Nostalgičnu" odrastanja uz sveprisutnog slaju, a uz "Kapetana Datu" zvjezdanih  staza koje se vječno repriziraju.

Jednog ćemo dana biti milijunaši, bilo po emociji, bilo po novcu, ili stanju uma, ko zna. Ipak žalit ćemo za starim danima kad smo hodali radničkom Trešnjevkom, vraćali se s koncerta iz Doma sportova, s megaspektakla splitskog TBF-a. TBF je briljirao te večeri davne, kad još nismo bili milijunaši no obični ljudi željni pučke zabave. Split nakon Smoje i Dežulovića ima nove heroje, kroničare vremena u kojem je teško odrastati, ali i stajati. Naravno da se klinci s travuljom, vlasnici tuđih kosa ne bi složili. Eno ih u vodoskoku ispred Doma sportova, igraju na picigin. Lito u veljači, slajo izvan korneta i smak svita. Ljepota je uvijek u očima promatrača.

glazba
Autor   Mica Perić