ivan supek (1915.-2007.)
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Poznati hrvatski intelektualac, fizičar i filozof, humanist i književnik, borac za mir i pravdu sve u jednom, otišao je u svojoj 92. godini. Želja je akademika Ivana Supeka bila da vijest o njegovoj smrti bude objavljena tek nakon njegova pokopa. Ispraćen je u krugu obitelji, onom nukleusu koji Boris Rašeta opisuje kao pribježište u društvo često razočaranih i općom moralnom tragedijom ožalošćenih pametnjakovića. Veliki ljudi gledaju daleko izvan dometa svoga životnoga vijeka pa je katastrofa duha plašila Supeka dulje od spoznaje o ograničenom roku vlastitoga trajanja. Taj dalekovidni mislitelj izričito je tražio da ga se poštedi grandioznih ispraćaja kakvi su tako precizno opisivali duhove jednog Tuđmana ili Šuška.

 

Onima koje je Bog obdario pameću a nije ih sasvim lišio sreće, na kraju svih razočarenja u društvo i njegove institucije ostaje uvijek jedno toplo pribježište. Obitelj. Oni mnogo sretniji i možda manje obdareni sposobnošću prodornog uvida, imaju i neku zajednicu: klasu, naciju, pleme, šahovski klub, dom umirovljenika. Sve one za koje su živjeli i disali, s kojima su dijelili sreću i nesreću, i mislili na vječnost.

Ivan Supek nije bio neki ezoterični mudrac, povučen u utočište osamljenika, filozofiju. Naprotiv, on je od rane mladosti do smrti bio čovjek društva, angažmana, socijalne pravde, nacionalne emancipacije, ekološkog osvješćivanja. Uvijek borac. Vita activa. Bio je i logoraš u njemačkom koncentracionom logoru, neposredno nakon njegova uzleta u vrhove njemačke akademske zajednice. Bio je i disident Titova sustava, u kojemu je također pao na dno, žestoko, sa samog vrha. BIo je, uvijek, pisac, mislilac, fizičar, humanista. Čovjek koji ni u najteža ratna vremena nije zaboravio individualnost.

Pa ipak, sahranjen je kao osamljenik.

Taj i takav Ivan Supek prema vlastitoj je želji pokopan tajno, tek u društvu obitelji, bez ikakve pompe i ceremonijala - kakva razlika prema, recimo, jednome Krleži koji je na onaj svijet ispraćen uz kakonadu armijskih topova... Ili prema Tuđmanu, Šušku i masi drugih junaka našeg doba koji su i u smrti bivali divinizirani, svojom voljom, možda i neizrečenom za života, ali svejedno jasno prepoznatom.

U vrijeme kada mnogi, s osamdeset i više godina, misle samo na pecanje i unuke, Ivan Supek govorio je o neodrživosti sadašnjeg svijeta, njegovih socijalnih nepravdi, kolonijalne eksploatacije o kojoj se sve manje govori ali koja zbog toga nije ništa manje neefikasna. Govorio je o očajnom stanju u hrvatskom društvu, koje izvana preuzimaju strani a iznutra domaći paraziti. Uznemiravao se, duboko kao da je pred njim još cijeli jedan život, nad svim zastranjivanjima u koje je, pred njegovim nemoćnim očima, tonulo ovo društvo. Koje nije poduzelo dužan napor da barem pokuša promijeniti pravac koji vodi ravno u katastrofu.

Ivan Supek svojim je sprovodom, aranžiranim prema njegovoj jasnoj volji, demonstrirao ne samo razočarenje u društvo kakvomu zacijelo nije težio, nego i lijek za njegova zastranjenja. Više skromnosti, više višteštva, više plemenitosti; manje kiča, manje politikanstva, manje aplauza nad otvorenim grobom društvenih ideala...

Sahrana Ivana Supeka bio je njegov zadnji čin plamenitosti prema ovome društvu: odrekao se svih njegovih počasti, da bi ga natjerao na katarzu i ponukao da razmisli o samome sebi pokazavši tako još jednom zašto ga ova zemlja nije zasluživala.

in memoriam
 Autor    Boris Rašeta