gastronomska delicija
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Šumski duh"
Goran Samardžić
(Profil International, 2004.)

 

 

Šuma je, kaže Samardžić, kao "stvorena da se u njoj nešto strašno desi". Lokacija rezervirana za bajke, ali i za mračnije dijelove noćnih mora, šuma uvijek ugošćuje šumske duhove. Riječ je o duhovima koji plaše ljude oko sebe pokazujući im konkretnost svijeta. Upravo u jednu takvu urbanu šumu, kao što je recimo Beograd, autor smješta svog naratora Kostu koji, odrastajući u stambenim blokovima metropole, uči životne lekcije o različitosti i pravu na drukčiji izbor, lekcije koje je njegova društvena okolina često propustila, iz inertnosti pojedinca ili cjelovite psihologije mase.

"Šumski duh" sjajan je roman prvijenac zbog kojeg će Samardžić jamačno još koji put razbijati glavu je li ga trebao prijaviti na V.B.Z.-ov natječaj za roman godine. Umjesto toga, autorska je prava ustupio Profilu i time si uskratio 100.000 kuna koje bi vrlo vjerojatno osvojio. "Šumski duh" je, naime neobično pitka i svježa knjiga koja isprepliće ljubavne i ratne tragedije, osobnu i društvenu letargiju, slobodni ponos i prepuštanje struji. Roman prati Kostinu migraciju s mirnodopskih beogradskih ulica, preko ruševnih sarajevskih sokaka, u hrvatske i američke ceste, kao svojevrsnu metaforu balkanskoga bijega na Zapad koji bi, naravno po pogrešnom defaultu, morao obećavati bolje. Kostin je karakter lucidan i ispravno zaključuje da su ljudi ti koji mjesta svoga boravka čine ljepšima ili gorima. Kostino suočavanje s ratnom tragedijom rodnoga Sarajeva, unatoč prisutnosti uobičajenih nacionalno kategoriziranih podjela na "prave" i "krive", lišeno je standardne ratne patetike ili velikih fraza. "Šumski duh" je prvenstveno roman o čovjeku. Njegovo smještanje u prostor bližeg okruženja samo daje okvire lokalnom i regionalnom mentalitetu unutar kojeg likovi na često bolan način moraju učiti lekcije o emotivnim kaosima, preljubima, homoseksualnim iskakanjima, obiteljskim pravilima, pravilima ulice, smrti, autoritetu ili životnom laissez-faireu općenito.

Samardžić pritom piše fluidno, štivo je formalno (baš kao i sadržajno) jestivo, štoviše fina gastronomska delicija. Fragmentiranje na 190 manjih poglavlja omogućuje jednostavni čitateljski prijem, roman se upija kao voda u spužvu i predstavlja pravi beletristički užitak.

Plastičnost gotovo opipljivih likova, čak i kad komuniciraju naoko banalnom jezičnošću "reci osam-nos ti posran", ostavlja dojam kreativne zaokruženosti i, banalnosti unatoč, šarm neobične živosti. Roman je to životnih dionica na putu čeličenja, direktnih konfrontacija s problemima dok još nemaš alibi "zrelosti", analiza slučaja na gubljenju i stjecanju prijatelja, te rezerviranju mjesta za one koje najviše volimo i koji nam istodobno mogu zadati najveću bol.

"Šumski duh" je upravo lakonska pripovijest, kako mu i u podnaslovu stoji, jedan jasni misaoni tijek koji se prelijeva sa stranice na stranicu i postiže dojam živopisne biografije u koju se ne sumnja. Vješti metaforički jezik i evidentna sposobnost zornih predodžbi oslobođenih od očekivanja ili udžbeničkih asocijacija, čine Samardžića vanrednim romanopiscem iz čije ćemo penkale željno očekivati nova slova.

Ocjena: 9/10


Iz knjige

U početku mi je bilo čudno što su Danijel i Dijana blizanci i što se razlikuju samo po onom između nogu. Bojao sam se da se ne zaljubim i u njega. Čitavim bićem žudio je da ga netko zagrli i smrska. Gubio je strpljenje i histerično se nabacivao, pa smo počeli zamišljati kako bi to izgledalo s njim. On još nije postao žensko, ali se približio polu koji nas je izluđivao.
Tako se desilo da svi skupa završimo u skloništu moje zgrade, u Ulici Hadži-Prodanovoj 2. Da bude manje ružno i hladno, oblijepili smo ga posterima i školjkama od jaja, a na beton položili stari deušek. Iz dušeka su virili čuperci vate i vune. Tu i tamo izmililo bi i ponešto živo.
Hladna i tvrda utroba podruma postala je mekša, stvorena da se u njoj nešto novo doživi. Nismo dali da nam život curi u prazno. Kad je došao red na mene, stao sam da razmislim. Odjednom je hrabrost da prevarim Dijanu s njenim bratom, iščezla. Sad sam se izbliza uvjeravao kako on nije žensko nego muško, i kako mi zbog toga ide na živce.
- Šta je?
- Jel se to bojiš da mu ne napraviš bebu?
- Pa, sam je hteo.
- Zbiči mu ga! - viknuo je Gane.
- Ne mogu - rekoh.
- Neće da se digne.
Gledajući s visine u Danijelovu zadnjicu i tanak kičmeni vijenac, razmišljao sam kako sve mora da prođe, pa i ovo. Šta smo mogli osim da budemo u podrumu i iskušavamo život. Gore, iznad nas, u stanovima ispregrađenim kao pčelinje saće, drijemali su ljudi na koje nismo htjeli ličiti.

književnost

 Autor    Ivan Kralj

Iz arhive:
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.