ima li srba u svemiru?

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Baš kao što se Zemlja nekoć aktivno pitala ima li života na Mjesecu, tako danas hrvatski NASA mentalni sklop razmišlja ima li uopće života s one strane Drine. Čitanje jednoga naroda kroz prizmu njegove političko-vojne pogreške ili grijeha iz političkog pogleda žrtve često prerasta u teleskopsko promatranje crnih rupa. Zanimaju te iz daleka, uz pametnu dozu bojazni gdje bi te crvotočina mogla odvesti. Nataša Bodrožić pita se dokad će Srbi biti s Venere, a Hrvati s Marsa te kad ćemo učiniti "malen korak za čovjeka.

 

Ove je godine, u ponekom hrvatskom mainstream mediju, po prvi puta objavljena informacija o "Oktobarskom salonu", međunarodnoj izložbi suvremene umjetnosti koja se svake godine u listopadu održava u Beogradu. Jednu od tri istovrijedne nagrade Salona dobio je hrvatski umjetnik Vlado Martek, a po mnogima bi upravo ova manifestacija mogla postati središnjim događajem ovog tipa u našem dijelu Evrope. Budući da suvremena likovna umjetnost, općenito, nije osobito privlačna niti prioritetna urednicima kulturnih rubrika te da se i domaća umjetnička scena prati, gotovo u pravilu, u kombinaciji s eventualnim skandalom koji oko nje nastane ili se baš u tu svrhu proizvede, nije ni čudo da o aktualnoj kulturnoj/umjetničkoj proizvodnji susjednih zemalja u njima nema skoro ni traga. Uostalom, i sama "kulturna rubrika" čini se svakim danom sve manjom. Zahvaljujući ovakvoj situaciji, nedostatku informacije, komunikacije, polemizacije pa, hajde, i - edukacije, dominantna slika današnje Srbije u predodžbi prosječnog hrvatskog građanina svodi se na hateveovski konstrukt iz devedesetih, koji današnji medijski pristup redcarpetovskog tipa ne korigira puno.

Srpski slučaj, tj. manjak informacija o današnjoj (urbanoj) Srbiji, specifičan je iz više razloga. Prvi je, svakako, povezan s devedesetima, ratom i potpunom izolacijom tj. sprečavanjem "istočnih utjecaja", inzistiranju na naglašavanju, u biti malih, kulturnih razlika te politički inženjering vezan uz konstrukciju kulturnog i ideološkog obrasca što je tijekom vremena prerastao u dominantni koncept konzervativne, nacionalne kulture. S druge strane, tu je nepobitna bliskost dviju kultura, prvenstveno jezična, ali i "pop-kulturna", barem što se tiče "novog vala" i urbane kulture početka osamdesetih koja je nastala mimo svih instant kulturnih projekata KPJ.

Prema riječima teoretičara pop-kulture Johna Fiskea, "postoji razmak između društvenih normi i njihove primjene u određenim okolnostima, razmak u kojem se pregovara o prihvaćanju i osporavanju, razmak između determiniranih društvenih odnosa i osobnih nastojanja pojedinca da odredi svoj, vlastiti, identitet i svoje vlastite pojedinačne odnose. Ti razmaci sačinjavaju teren gdje je popularna kultura najaktivnija". Upravo u tim razmacima konstituiran je pop-kulturni prostor osamdesetih, razdoblje i fenomen toliko eksploatiran tržišno i opterećen nostalgijom da i dan-danas izmiče ozbiljnijoj kulturološkoj analizi.

No, vratimo li se u sadašnjost i, hodajući zagrebačkom ulicom, naiđemo na plakat kojim se oglašavaju nedavno završeni "Dani srpske kulture" i prema kojemu se, kao onaj prosječni građanin, postavimo otprilike kao prema "Tjednu kulture Madagaskara", lako možemo uvidjeti da nešto i nije baš u najboljem redu. To nešto je - izolacija, naš, hrvatski, mainstream izolacionizam. Jer zaista je nenormalno da tako malo znamo o kulturi susjedne nam, bliskojezične zemlje. U sklopu ove nedavno završene manifestacije u Zagrebu se moglo vidjeti par dobrih filmova (Oleg Novković/Milena Marković "Sutra ujutro" + "Rudarska opera") i upoznati jednog "lajavog" bestseller srpskog pisca mlađe generacije (Marko Vidojković), ali pitanje je zašto mainstream hrvatski građanin za njih nije mogao čuti i prije? Zar je srpskoj kulturi dozvoljen upliv u hrvatski "kulturni" prostor samo kada se strogo odredi kao manjinska? Tjedan manjinske srpske kulture? I zašto samo tjedan? Čemu tolika obrana od spontanog upliva srpske kulture i to one urbane, kad je ona od koje se eventualno treba braniti, to jest turbo-folk, već odavna ukorijenjena i kod nas. Dovoljno je otići do nekog od zagrebačkih tramvajskih okretišta, ako već ne pričekati koju minutu u centru, na ulici, dok ne prođe neki od "treštećih turbo-folk automobila". Uglavnom, teško srpskoj kulturi u Hrvatskoj! Teško svakoj kulturi i umjetnosti koja prvo mora prolaziti test političke korektnosti ili, još gore, autocenzure, ignoriranja ili ignorancije!

Ali to nije sve. Baš dok sam pisala ovaj tekst, s namjerom da se koncentriram na priču o jednom beogradskom umjetniku i par njegovih zanimljivih projekata, naišla sam na priču o nedavnom izdanju "Zagrebačkog odreska", emisije Radija 101 u kojoj se, u kontekstu održavanja "Dana srpske kulture", sugerira kako je svako javno djelovanje građana srpske nacionalnosti u vrijeme obilježavanja godišnjice sjećanja na zločin (Ovčara) - politička provokacija. Dotični novinari Stojedinice samo su izrekli u eter ono što, slutim, veliki broj ljudi zaista i misli. Dakle, ne radi se samo o tome da srpska kultura treba biti korektna kad se predstavlja u Hrvatskoj. Od svakog umjetnika, režisera, pisca, likovnjaka, prije nego "nastupi" kod nas, izgleda, traži se isprika za Ovčaru, Vukovar, Dubrovnik, sve po spisku. Nije li vrijeme da se zapitamo zašto se svaki srbijanski građanin, umjetnik, žena, dijete mora ispričati? Zašto se na tomu toliko inzistira? Je li nam to zaista toliko potrebno i ako jest - do čega bi to moglo dovesti? Nije li inzistiranje na ovome dizanje još jedne barijere, znak distinkcije, stopiranje dijaloga, njegovanje statusa quo? Nije li za nas važnije da počistimo ispred svoga praga, to jest - kod sebe doma? Nije li, na primjer, važnije da shvatimo da je HTV devedesetih dodavao, lagao, krivotvorio činjenice, proizvodio mržnju za koju se, vidi vraga, nitko nikada nije ispričao? Zar je toliko nemoguće shvatiti da postoje tamo neki Srbi koji se nemaju za što ispričati?

mikser
Tekst    Nataša Bodrožić
Fotografije     Dragan Papić