srpske sjene, hrvatske sjene
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Obje grupe pozabavile su se apsurdnostima horror žanra i začinile ga onim što oduvijek pokreće svijet - erotskom privlačnošću, odnosno seksom.

 

Dok je zagrebački međunarodni festival lutkarskih kazališta prezentirao prilično stereotipne i predvidljive lutkarske koncepcije s domaćeg terena, jedan je sisački festival bio skloniji eksperimentu. SKWHAT je urbano događanje na kojem je nastupilo jedino hrvatsko kazalište sjena Ikako-Nikako, dok je PIF s pozornica poručivao da dovodi također atrakciju – srpsko kazalište sjena iz Niša.

Ove se dvije kazališne skupine razlikuju i po budžetu, i po stupnju profesionalizma, ali i po dubini simpatija koje proizvode u publici. Obje su si zacrtale isti žanr – poigrati se s koncepcijama viđenim u horror filmovima, dovesti ih do apsurda i nasmijati umjesto uplašiti. Hrvatska trash koncepcija pritom funkcionira nešto izravnije, srpski glam štih škrtari na zaokruženosti radnje. Usporedimo li trud i tko je na svojoj predstavi više radio, neosporno je da hrvatsko kazalište ima neograničen svemir za popravke, ali u isto vrijeme, baš zahvaljujući nepretencioznosti, osvaja možda i iskrenijim šarmom.

Pozorište lutaka Niš djeluje već desetljećima. Na PIF-u je gostovalo s predstavom "Senke u noći" prema scenariju, a i u režiji, Biserke Kolevske. Riječ je o uvjetno rečeno lutkarskom kazalištu, budući da su jedini objekti kojima glumci manipuliraju – sjene. Najčešće vlastite. Nema tu pretjeranih igri s lutkarskim materijalima ili počivanja na predradnjama. Cijeli koncept živi na vrsnoj uvježbanosti ljudi bacača sjenki kako bi na pozornici stvorili iluzije pohvalnih proporcija, nekad čak potpunu zbunjenost ili izgubljenost u virtualnom svijetu koji uspijevaju iscijediti iz svoje žive i energične akcije.

Glavni lik, žena, očajna i namjerno teatralizirana heroina-žrtva, bezuspješna je u traženju partnera. Ispisane ljubavne poruke koje se motaju po platnu i njezinoj glavi odraz su neuhvatljivih ljubavnika. Svi se oni rasplinju kao sjenke, ne uspijevaju se uklopiti u zamišljenu slagalicu glavne junakinje. Sjajno scenografsko rješenje Svile Veličkove u kojem je platno napravljeno od papira i, kao takvo, podložno drapanju, pisanju poruka, smotavanju i odmotavanju, gužvanju i ravnanju, nudi brojna simbolička iščitavanja u kontekstu radnje. Svjetlosni grafoskopi, pa tako i bacači sjenki, postavljeni su i ispred i iza platna, što vješto modelira okvire snovitosti u kojima predstava očito želi manevrirati. Izmjenjuju se tu tako noćne more s najmilijim ugodama... Ljubavnici i mafija, sve se to isprepliće i stvara svijet u kojem je moguće letjeti, imati stotinu ruku ili povampiriti, ukoliko je u interesu priče.

Srpskoj predstavi moguće je prigovoriti tek pretjeranu razbijenost na nepovezane fragmente, što u konačnici, unatoč vrsnoj fizičkoj disciplini i uočljivo uloženom trudu, stvara dojam do kraja nerealizirane studentske vježbe koja bi s uokvirenom pričom jasnije komunicirala s publikom. Ovako taj niz štancanih prizora, ma koliko bili duhoviti, može završiti i mnogo ranije, i mnogo kasnije. Nema tu vrhunaca radnje ili možda raspleta. Baš kao u nekoj noćnoj mori, riječ je o priči koja se samo zapliće i zapliće, što može iskreirati zanimljivu crticu uz jutarnju kavu, ali ne i zadovoljiti smislom sanjača koji ju je sanjao iz gledališta.

Hrvatsko kazalište sjena Ikako-Nikako na sisačkom je alternativnom festivalu SKWHAT izvelo svoju najnoviju predstavu "Oooh!", premijerno izvedenu na ovogodišnjem Festivalu alternativnog kazališnog izričaja gdje je zadobila velike ovacije. Sisačka izvedba prilično je štekala u tehničkom smislu pa brojna publika nije uspjela u potpunosti doživjeti energični život koji Ikako-Nikako udahnjuje u svoje lutke. Pretiha glazba i općenito loše ozvučenje otvorenog Velikog Kaptola uskratilo je Siščanima vrhunski, iako prvenstveno verbalni, užitak ove trash horor komedije. Erotske, k tome.

"Oooh!" je predstava koja prilično pitko i jednostavno ocrtava događanja i živopisne likove koji žive u kući na broju 13. Čovjek-nakaza čijem se nosu ruga cijeli svijet, studentica i jebač s drugoga kata, profesor prava iz dobre familije, manijak čija prevelika ruka ne može zadovoljiti njegovu necenzuriranu potrebu da nabije alat u neku pičku. Hm, kad malo bolje promislim, mislim da je njegov vokabular bilo prilično lako zapamtiti... "Pička, pička, pičkaaaa..." To je sve što on govori. Začudo, duh koji se unosi u zvučnost čak i tako minimaliziranog rječnika rađa sjajnom uvjerljivošću i salvama smijeha. Prilični kuriozitet u hrvatskom glumištu u kojem mnogo veća imena ne znaju ni pošteno opsovati, kako Bog (ili onaj drugi, zapravo) zapovijeda.

Na kućnom broju 13 živi i jedna baba. Baba je strastvena gledačica televizije. Daljinski upravljač njezin je najbolji drug. Netko je odlučio ubiti babu. Hm, tko? Vrsno umotana zavrzlama na tragu detektivskih krimića kulminirat će ubojstvom babe. Tko je ubojica? U toj do jaja naerotiziranoj zgradi nitko ne može biti "nevin". Platno će umrljati krv, a očajni likovi gubiti sise, oči i pamet u kulminirajućem sukobu.

Prava je šteta što zagrebačka kazališna skupina radi na improviziranoj scenografiji, lutkama i opremi općenito. Sjajno osmišljene lutke neminovno bi s niškim budžetom funkcionirale još uvjerljivije, pa bi ova, ili neka druga njihova, predstava mogla (u prilog neverbalnim gestama i izričaju) smanjiti katkad preveliku dozu teksta koju izgovaraju likovi dok se na platnu ne događa gotovo ništa. U takvim momentima predstava nalikuje na tek djelomično oslikanu radio-dramu, doduše prilično komičnu i zajebantsku, u duhu beskompromisnosti kakvu samo alternativna scena može uzgajati.

kazalište

 Autor    Ivan Kralj

Program 37. PIF-a potražite ovdje.

Iz arhive :
Marionete u HNK, najava, 26.8.2004.
Lutkarski karaoke, kritika otvorenja PIF-a, 28.8.2004.
Gospodarenje životom, kritika "Vijećnika Krespela" i "Svete knjige", 1.9.2004.
Bjeloruski ekstremi, kritike bjeloruskih predstava, 3.9.2004.

kupus
srpske sjene, hrvatske sjene
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Obje grupe pozabavile su se apsurdnostima horror žanra i začinile ga onim što oduvijek pokreće svijet - erotskom privlačnošću, odnosno seksom.

 

Dok je zagrebački međunarodni festival lutkarskih kazališta prezentirao prilično stereotipne i predvidljive lutkarske koncepcije s domaćeg terena, jedan je sisački festival bio skloniji eksperimentu. SKWHAT je urbano događanje na kojem je nastupilo jedino hrvatsko kazalište sjena Ikako-Nikako, dok je PIF s pozornica poručivao da dovodi također atrakciju – srpsko kazalište sjena iz Niša.

Ove se dvije kazališne skupine razlikuju i po budžetu, i po stupnju profesionalizma, ali i po dubini simpatija koje proizvode u publici. Obje su si zacrtale isti žanr – poigrati se s koncepcijama viđenim u horror filmovima, dovesti ih do apsurda i nasmijati umjesto uplašiti. Hrvatska trash koncepcija pritom funkcionira nešto izravnije, srpski glam štih škrtari na zaokruženosti radnje. Usporedimo li trud i tko je na svojoj predstavi više radio, neosporno je da hrvatsko kazalište ima neograničen svemir za popravke, ali u isto vrijeme, baš zahvaljujući nepretencioznosti, osvaja možda i iskrenijim šarmom.

Pozorište lutaka Niš djeluje već desetljećima. Na PIF-u je gostovalo s predstavom "Senke u noći" prema scenariju, a i u režiji, Biserke Kolevske. Riječ je o uvjetno rečeno lutkarskom kazalištu, budući da su jedini objekti kojima glumci manipuliraju – sjene. Najčešće vlastite. Nema tu pretjeranih igri s lutkarskim materijalima ili počivanja na predradnjama. Cijeli koncept živi na vrsnoj uvježbanosti ljudi bacača sjenki kako bi na pozornici stvorili iluzije pohvalnih proporcija, nekad čak potpunu zbunjenost ili izgubljenost u virtualnom svijetu koji uspijevaju iscijediti iz svoje žive i energične akcije.

Glavni lik, žena, očajna i namjerno teatralizirana heroina-žrtva, bezuspješna je u traženju partnera. Ispisane ljubavne poruke koje se motaju po platnu i njezinoj glavi odraz su neuhvatljivih ljubavnika. Svi se oni rasplinju kao sjenke, ne uspijevaju se uklopiti u zamišljenu slagalicu glavne junakinje. Sjajno scenografsko rješenje Svile Veličkove u kojem je platno napravljeno od papira i, kao takvo, podložno drapanju, pisanju poruka, smotavanju i odmotavanju, gužvanju i ravnanju, nudi brojna simbolička iščitavanja u kontekstu radnje. Svjetlosni grafoskopi, pa tako i bacači sjenki, postavljeni su i ispred i iza platna, što vješto modelira okvire snovitosti u kojima predstava očito želi manevrirati. Izmjenjuju se tu tako noćne more s najmilijim ugodama... Ljubavnici i mafija, sve se to isprepliće i stvara svijet u kojem je moguće letjeti, imati stotinu ruku ili povampiriti, ukoliko je u interesu priče.

Srpskoj predstavi moguće je prigovoriti tek pretjeranu razbijenost na nepovezane fragmente, što u konačnici, unatoč vrsnoj fizičkoj disciplini i uočljivo uloženom trudu, stvara dojam do kraja nerealizirane studentske vježbe koja bi s uokvirenom pričom jasnije komunicirala s publikom. Ovako taj niz štancanih prizora, ma koliko bili duhoviti, može završiti i mnogo ranije, i mnogo kasnije. Nema tu vrhunaca radnje ili možda raspleta. Baš kao u nekoj noćnoj mori, riječ je o priči koja se samo zapliće i zapliće, što može iskreirati zanimljivu crticu uz jutarnju kavu, ali ne i zadovoljiti smislom sanjača koji ju je sanjao iz gledališta.

Hrvatsko kazalište sjena Ikako-Nikako na sisačkom je alternativnom festivalu SKWHAT izvelo svoju najnoviju predstavu "Oooh!", premijerno izvedenu na ovogodišnjem Festivalu alternativnog kazališnog izričaja gdje je zadobila velike ovacije. Sisačka izvedba prilično je štekala u tehničkom smislu pa brojna publika nije uspjela u potpunosti doživjeti energični život koji Ikako-Nikako udahnjuje u svoje lutke. Pretiha glazba i općenito loše ozvučenje otvorenog Velikog Kaptola uskratilo je Siščanima vrhunski, iako prvenstveno verbalni, užitak ove trash horor komedije. Erotske, k tome.

"Oooh!" je predstava koja prilično pitko i jednostavno ocrtava događanja i živopisne likove koji žive u kući na broju 13. Čovjek-nakaza čijem se nosu ruga cijeli svijet, studentica i jebač s drugoga kata, profesor prava iz dobre familije, manijak čija prevelika ruka ne može zadovoljiti njegovu necenzuriranu potrebu da nabije alat u neku pičku. Hm, kad malo bolje promislim, mislim da je njegov vokabular bilo prilično lako zapamtiti... "Pička, pička, pičkaaaa..." To je sve što on govori. Začudo, duh koji se unosi u zvučnost čak i tako minimaliziranog rječnika rađa sjajnom uvjerljivošću i salvama smijeha. Prilični kuriozitet u hrvatskom glumištu u kojem mnogo veća imena ne znaju ni pošteno opsovati, kako Bog (ili onaj drugi, zapravo) zapovijeda.

Na kućnom broju 13 živi i jedna baba. Baba je strastvena gledačica televizije. Daljinski upravljač njezin je najbolji drug. Netko je odlučio ubiti babu. Hm, tko? Vrsno umotana zavrzlama na tragu detektivskih krimića kulminirat će ubojstvom babe. Tko je ubojica? U toj do jaja naerotiziranoj zgradi nitko ne može biti "nevin". Platno će umrljati krv, a očajni likovi gubiti sise, oči i pamet u kulminirajućem sukobu.

Prava je šteta što zagrebačka kazališna skupina radi na improviziranoj scenografiji, lutkama i opremi općenito. Sjajno osmišljene lutke neminovno bi s niškim budžetom funkcionirale još uvjerljivije, pa bi ova, ili neka druga njihova, predstava mogla (u prilog neverbalnim gestama i izričaju) smanjiti katkad preveliku dozu teksta koju izgovaraju likovi dok se na platnu ne događa gotovo ništa. U takvim momentima predstava nalikuje na tek djelomično oslikanu radio-dramu, doduše prilično komičnu i zajebantsku, u duhu beskompromisnosti kakvu samo alternativna scena može uzgajati.

kazalište

 Autor    Ivan Kralj

Program 37. PIF-a potražite ovdje.

Iz arhive :
Marionete u HNK, najava, 26.8.2004.
Lutkarski karaoke, kritika otvorenja PIF-a, 28.8.2004.
Gospodarenje životom, kritika "Vijećnika Krespela" i "Svete knjige", 1.9.2004.
Bjeloruski ekstremi, kritike bjeloruskih predstava, 3.9.2004.