maske, klaunovi i slomljene lutke
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Stalni posjetitelji Kupusa navikli su da ih redovito vodimo u svjetske metropole na izravno suočavanje sa svjetskom suvremenom umjetnosti. Ovaj put na avionsku smo kartu kao odredište upisali Pariz, a sve zbog tamošnje retrospektive američke umjetnice image arta, koja priznaje eventualno stajati pokraj enciklopedskih odrednica konceptuale ili performancea, Cindy Sherman. U Jeu du Paume vodi nas Nataša Bodrožić.

 

Ako se nađete u Parizu ovoga ljeta, iako je kolovoz i tamo pomalo lijen, te vas zanima što se događa u gradu, najbolje je kupiti Pariscope, kulturni vodič za 40 centi, pa put pod noge. Za ljubitelje suvremene umjetnosti ili tek znatiželjnike prve dvije opcije koje se spontano nameću su Beaubourg (Centar Georges Pompidou) te Palais de Tokyo. Ova dva reprezentativna prostora imaju dobre cjelogodišnje programe (pogotovo Beaubourg) pa se turist znatiželjnik iz istočnije Evrope vrlo lako dade fascinirati.

U nešto manje razvikanom, ali također oglednom izložbenom prostoru Jeu de Paume, na Place de Concorde, odvija se vrlo privlačan art događaj. Radi se o prvoj pariškoj retrospektivi slavne američke umjetnice Cindy Sherman. Budući da je Sherman postala zvijezda još svojim "Filmskim kadrovima" ("Film stills") krajem sedamdesetih, ova izložba osim umjetničkog ima i svoj "fashion" aspekt. Pod ovim ne mislim na suradnju umjetnice s modnim svijetom, modnom kućom Comme des Garçons ili Marcom Jacobsom. Radi se o motivima za posjet izložbi ovog tipa. Naime, pojedini teoretičari navode da je upravo fashion tj. trend, moda ono što veliki broj ljudi dovodi u muzej ili galeriju. Toj vrsti posjetioca sviđa se ideja njih samih kako stoje pred firmiranim umjetničkim djelom, "gledaju umjetnost". Radovi Cindy Sherman, koji su zasigurno obilježili noviju povijest umjetnosti, vizualizirajući teoriju reprezentacije i teorije identiteta krajem sedamdesetih, danas su ujedno i lijepe, sjajne fotografije idealne za kolekcionarske zbirke i samopotvrde "ljubitelja umjetnosti". Bez obzira na broj prodanih ulaznica (koji je, pretpostavljam, priličan), ostaje činjenica da je pariška retrospektiva Cindy Sherman prilično iscrpan i dosljedan prikaz jedne umjetničke evolucije u razdoblju od 1975. do 2005. godine.

Fotografije velikih dimenzija koje vise po zidovima evropskih i svjetskih muzeja vrlo lako odaju potpis Cindy Sherman, prepoznatljive su, specifične, te vrlo privlačne.

Prvi njezin rad koji sam vidjela uživo bila je "Plavuša na kiši", film still iz 1980. izložen u Stedelijk muzeju. Crno-bijela fotografija prikazuje krhku, lijepu plavušu "ispalu" iz film noira kako se pokušava zaštititi od hladnoće podižući ovratnik svog kišnog mantila. Prizor postaje intrigantan jer se u njemu otkriva nekakva dvostrukost, čudna artificijelnost, igra. Trenutak u kojem suosjećate s plavušom i gradite priču o njezinoj situaciji, prekida se snažnim osjećajem da se radi o namještaljci, da je plavuša tek "namontirana" ljepuškasta umjetnica motivirana čistom narcisoidnošću. Treće suočavanje otkriva jaku, ali nenapadnu, inteligentnu "redateljicu" već viđenog prizora, efektnog, no diskretnog feminističkog rukopisa. Cindy, maskirana plavuša u baloneru, uzima postojeću filmsku situaciju, ubacuje se u ulogu koja je već odigrana i postoji kao stereotip, prisvaja je i predstavlja još jednom, izdvojeno. Sve smo mi "plavuše na kiši", kao da poručuje krajnje ironično.

Svesti Cindy Sherman samo na pitanje identiteta i reprezentacije preusko je određenje jer su njezini radovi neka vrsta vizualnih eseja o ulozi fotografije i filma u procesu konstrukcije želje.

Cindy Sherman nije fotograf. Najbliže određenje njezine umjetničke prakse bilo bi "image art", ako je uopće definicija potrebna. U danas strogo specijaliziranom svijetu, ona prihvaća etiketu konceptualne umjetnice (iako, kako kaže, njen rad nije intelektualistički ni analitički) te eventualno umjetnice performancea iako performance izvodi samo za sebe. Tehnički, ovdje je performance namijenjen isključivo fotografiranju.

Pariška izložba kronološki počinje 1975.-om kada su nastali radovi "Untitled A-E". Radi se o pet slika na kojima Sherman utjelovljuje različite osobnosti, među kojima djevojčicu i klauna, koji će se pojavljivati i u kasnijim radovima. Njezin pristup ne povezuje se s tradicijom autoportreta već s onom zamjene identiteta koju je inaugurirao Marcel Duchamp, a ovdje je vezana uz kritičko prisvajanje seksualnih i socijalnih prikaza.

Nakon već spomenutih "Film stills", u kojima usko dotiče problematiku (najčešće medijskog) predstavljanja žene, slijedi njezina po mnogima najzrelija faza. "Horizontale" ("Centerfolds") serija je fotografija inspiriranih srednjim stranama porno časopisa. Na njima se nalaze prikazi žena koje leže ili su prikazane u čučnju, nakon što su fotografirane za duplericu, ali umjesto zurenja u objektiv, one, naprotiv kao da se opiru foto-kameri suptilnom odsutnošću. Cindy Sherman je i dalje fotograf i glumica, subjekt i objekt svojih radova.

Osamdesetih, Sherman radi po narudžbi za pojedine modne kuće, realizirajući reklame koje groteskno prikazuju uobičajene klišee ženske ljepote uz pomoć lažnih zubala, ožiljaka, malih tjelesnih deformacija i sličnog morbidnog aksesoara (serija "Fashion").

Osim serije "Fairy Tails" 1985., kada počinje koristiti medicinska pomagala i proteze u prikazima bajki, naredna vizualno dojmljiva faza 1988.-1990. nazvana je "History Portraits/Old Masters" u sklopu koje Sherman artificijelno i karikaturalno reproducira djela starih majstora, Carravagia, Rafaela i drugih.

Od 1992. sve do 2000., Cindy Sherman je napustila kadar i scenu ispunila protezama, lutkama na napuhivanje iz sex shopa, amputiranim, slomljenim lutkama u opscenim pozama, maskama, baveći se uglavnom aspektima i prikazima seksualnosti. Fotografije "Sex Pictures" iz 1992. nastaju kao odgovor na tada aktualne debate o definiciji opscenosti u umjetnosti, a koje je pokrenuo Jeff Koons pojedinim radovima koje je realizirao sa suprugom Cicciolinom. U tom razdoblju Sherman se okušala i u filmskom mediju, snimivši "Office Killer", film pun bizarnosti koji nije dočekan s aklamacijama, naprotiv, mnogi će reći da se radi o totalnom promašaju.

Povratak portretima u dirljivoj koliko i grotesknoj seriji fotografija "Hollywood/Hampton Types" (2000.-2002.) još jednom otkriva da je Cindy Sherman nenadmašiva kad se bavi vizualizacijom socio-psiholoških aspekata (ženskosti) koristeći vlastito lice/tijelo kao živi materijal. Fotografije ostarjelih glumica B filmova, zaboravljenih i napuštenih, dotjeranih jer poziraju kako bi ih ponovno angažirali za posao, savršeno oslikavaju društvenu zbilju u kojoj su ljudi svedeni na uloge koje preuzimaju te dojam koji ostavljaju kod drugih. Ocvale, iskvarcane trash dame neodoljivo podsjećaju na Warholove heroine koje pijuckaju/histeriziraju kod bazena i uživaju u tijelu Joea Dalessandra.

Izložba završava klaunovima ("Clowns", 2003.-2004).

* U arty krugovima Pariza kruži jedan vrlo lijep 15-minutni film inspiriran umjetnošću Cindy Sherman. Riječ je o filmu Bertranda Bonella naslova "Cindy, the doll is mine". Nešto što bi se moglo nazvati poetskom dekonstrukcijom procesa rada Shermanove, dvostrukost, emocionalna podvojenost, ženstvenost, introvertirana senzualnost u interpretaciji karizmatične Asie Argento spakirano je u 15 filmskih minuta kao tribute Cindy i njezinim plavim perikama.

likovnost

 Autor    Nataša Bodrožić

kupus
maske, klaunovi i slomljene lutke
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Stalni posjetitelji Kupusa navikli su da ih redovito vodimo u svjetske metropole na izravno suočavanje sa svjetskom suvremenom umjetnosti. Ovaj put na avionsku smo kartu kao odredište upisali Pariz, a sve zbog tamošnje retrospektive američke umjetnice image arta, koja priznaje eventualno stajati pokraj enciklopedskih odrednica konceptuale ili performancea, Cindy Sherman. U Jeu du Paume vodi nas Nataša Bodrožić.

 

Ako se nađete u Parizu ovoga ljeta, iako je kolovoz i tamo pomalo lijen, te vas zanima što se događa u gradu, najbolje je kupiti Pariscope, kulturni vodič za 40 centi, pa put pod noge. Za ljubitelje suvremene umjetnosti ili tek znatiželjnike prve dvije opcije koje se spontano nameću su Beaubourg (Centar Georges Pompidou) te Palais de Tokyo. Ova dva reprezentativna prostora imaju dobre cjelogodišnje programe (pogotovo Beaubourg) pa se turist znatiželjnik iz istočnije Evrope vrlo lako dade fascinirati.

U nešto manje razvikanom, ali također oglednom izložbenom prostoru Jeu de Paume, na Place de Concorde, odvija se vrlo privlačan art događaj. Radi se o prvoj pariškoj retrospektivi slavne američke umjetnice Cindy Sherman. Budući da je Sherman postala zvijezda još svojim "Filmskim kadrovima" ("Film stills") krajem sedamdesetih, ova izložba osim umjetničkog ima i svoj "fashion" aspekt. Pod ovim ne mislim na suradnju umjetnice s modnim svijetom, modnom kućom Comme des Garçons ili Marcom Jacobsom. Radi se o motivima za posjet izložbi ovog tipa. Naime, pojedini teoretičari navode da je upravo fashion tj. trend, moda ono što veliki broj ljudi dovodi u muzej ili galeriju. Toj vrsti posjetioca sviđa se ideja njih samih kako stoje pred firmiranim umjetničkim djelom, "gledaju umjetnost". Radovi Cindy Sherman, koji su zasigurno obilježili noviju povijest umjetnosti, vizualizirajući teoriju reprezentacije i teorije identiteta krajem sedamdesetih, danas su ujedno i lijepe, sjajne fotografije idealne za kolekcionarske zbirke i samopotvrde "ljubitelja umjetnosti". Bez obzira na broj prodanih ulaznica (koji je, pretpostavljam, priličan), ostaje činjenica da je pariška retrospektiva Cindy Sherman prilično iscrpan i dosljedan prikaz jedne umjetničke evolucije u razdoblju od 1975. do 2005. godine.

Fotografije velikih dimenzija koje vise po zidovima evropskih i svjetskih muzeja vrlo lako odaju potpis Cindy Sherman, prepoznatljive su, specifične, te vrlo privlačne.

Prvi njezin rad koji sam vidjela uživo bila je "Plavuša na kiši", film still iz 1980. izložen u Stedelijk muzeju. Crno-bijela fotografija prikazuje krhku, lijepu plavušu "ispalu" iz film noira kako se pokušava zaštititi od hladnoće podižući ovratnik svog kišnog mantila. Prizor postaje intrigantan jer se u njemu otkriva nekakva dvostrukost, čudna artificijelnost, igra. Trenutak u kojem suosjećate s plavušom i gradite priču o njezinoj situaciji, prekida se snažnim osjećajem da se radi o namještaljci, da je plavuša tek "namontirana" ljepuškasta umjetnica motivirana čistom narcisoidnošću. Treće suočavanje otkriva jaku, ali nenapadnu, inteligentnu "redateljicu" već viđenog prizora, efektnog, no diskretnog feminističkog rukopisa. Cindy, maskirana plavuša u baloneru, uzima postojeću filmsku situaciju, ubacuje se u ulogu koja je već odigrana i postoji kao stereotip, prisvaja je i predstavlja još jednom, izdvojeno. Sve smo mi "plavuše na kiši", kao da poručuje krajnje ironično.

Svesti Cindy Sherman samo na pitanje identiteta i reprezentacije preusko je određenje jer su njezini radovi neka vrsta vizualnih eseja o ulozi fotografije i filma u procesu konstrukcije želje.

Cindy Sherman nije fotograf. Najbliže određenje njezine umjetničke prakse bilo bi "image art", ako je uopće definicija potrebna. U danas strogo specijaliziranom svijetu, ona prihvaća etiketu konceptualne umjetnice (iako, kako kaže, njen rad nije intelektualistički ni analitički) te eventualno umjetnice performancea iako performance izvodi samo za sebe. Tehnički, ovdje je performance namijenjen isključivo fotografiranju.

Pariška izložba kronološki počinje 1975.-om kada su nastali radovi "Untitled A-E". Radi se o pet slika na kojima Sherman utjelovljuje različite osobnosti, među kojima djevojčicu i klauna, koji će se pojavljivati i u kasnijim radovima. Njezin pristup ne povezuje se s tradicijom autoportreta već s onom zamjene identiteta koju je inaugurirao Marcel Duchamp, a ovdje je vezana uz kritičko prisvajanje seksualnih i socijalnih prikaza.

Nakon već spomenutih "Film stills", u kojima usko dotiče problematiku (najčešće medijskog) predstavljanja žene, slijedi njezina po mnogima najzrelija faza. "Horizontale" ("Centerfolds") serija je fotografija inspiriranih srednjim stranama porno časopisa. Na njima se nalaze prikazi žena koje leže ili su prikazane u čučnju, nakon što su fotografirane za duplericu, ali umjesto zurenja u objektiv, one, naprotiv kao da se opiru foto-kameri suptilnom odsutnošću. Cindy Sherman je i dalje fotograf i glumica, subjekt i objekt svojih radova.

Osamdesetih, Sherman radi po narudžbi za pojedine modne kuće, realizirajući reklame koje groteskno prikazuju uobičajene klišee ženske ljepote uz pomoć lažnih zubala, ožiljaka, malih tjelesnih deformacija i sličnog morbidnog aksesoara (serija "Fashion").

Osim serije "Fairy Tails" 1985., kada počinje koristiti medicinska pomagala i proteze u prikazima bajki, naredna vizualno dojmljiva faza 1988.-1990. nazvana je "History Portraits/Old Masters" u sklopu koje Sherman artificijelno i karikaturalno reproducira djela starih majstora, Carravagia, Rafaela i drugih.

Od 1992. sve do 2000., Cindy Sherman je napustila kadar i scenu ispunila protezama, lutkama na napuhivanje iz sex shopa, amputiranim, slomljenim lutkama u opscenim pozama, maskama, baveći se uglavnom aspektima i prikazima seksualnosti. Fotografije "Sex Pictures" iz 1992. nastaju kao odgovor na tada aktualne debate o definiciji opscenosti u umjetnosti, a koje je pokrenuo Jeff Koons pojedinim radovima koje je realizirao sa suprugom Cicciolinom. U tom razdoblju Sherman se okušala i u filmskom mediju, snimivši "Office Killer", film pun bizarnosti koji nije dočekan s aklamacijama, naprotiv, mnogi će reći da se radi o totalnom promašaju.

Povratak portretima u dirljivoj koliko i grotesknoj seriji fotografija "Hollywood/Hampton Types" (2000.-2002.) još jednom otkriva da je Cindy Sherman nenadmašiva kad se bavi vizualizacijom socio-psiholoških aspekata (ženskosti) koristeći vlastito lice/tijelo kao živi materijal. Fotografije ostarjelih glumica B filmova, zaboravljenih i napuštenih, dotjeranih jer poziraju kako bi ih ponovno angažirali za posao, savršeno oslikavaju društvenu zbilju u kojoj su ljudi svedeni na uloge koje preuzimaju te dojam koji ostavljaju kod drugih. Ocvale, iskvarcane trash dame neodoljivo podsjećaju na Warholove heroine koje pijuckaju/histeriziraju kod bazena i uživaju u tijelu Joea Dalessandra.

Izložba završava klaunovima ("Clowns", 2003.-2004).

* U arty krugovima Pariza kruži jedan vrlo lijep 15-minutni film inspiriran umjetnošću Cindy Sherman. Riječ je o filmu Bertranda Bonella naslova "Cindy, the doll is mine". Nešto što bi se moglo nazvati poetskom dekonstrukcijom procesa rada Shermanove, dvostrukost, emocionalna podvojenost, ženstvenost, introvertirana senzualnost u interpretaciji karizmatične Asie Argento spakirano je u 15 filmskih minuta kao tribute Cindy i njezinim plavim perikama.

likovnost

 Autor    Nataša Bodrožić