zabranjeno pišanje: "balada o pišonji i žugi"
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Vladimir Šeks obrušio se na HTV jer da ga ne prikazuje dovoljno. Kaže, cenzuriraju ga. Isti je to onaj Vladimir Šeks koji je urgirao da se zabrani televizijski serijal 'Bolnica' kad se pozabavio njegovom očito postojećom taštinom. Mirko Galić, ravnatelj HRT-a, odrješito je pozvao novinare da se odupru pritisku političara, a izjavio je i da se njega ne može lako zaplašiti. Isti je to onaj Mirko Galić koji je na Šeksovu zamolbu za intervencijom u spornu epizodu televizijskog serijala 'Bolnica' - intervenirao.

 

Bio je ovo naporan tjedan u životu Pišonje i Žuge. Dva vjerna druga naizgled su ukrstila rogove u oštroj borbi za slobodu javnog izvještavanja. Javnost je međutim dobila igrokaz nevjerojatno niskog budžeta i sterilne mašte. Pišonja je, za ovu prigodu, predsjednik Hrvatskog sabora, a Žuga – ekvivalent na Hrvatskoj televiziji. Pišonja i Žuga se, kao svi vjerni prijatelji, obično vole. Ovog su tjedna među njima frcale čarke. Pravi prijatelji prebrođuju probleme i oni će, nesumnjivo, kroz razgovor-dva opet jahati na istom konju, u istom smjeru. Jedan iza drugoga, sljubljeni u sedlu.

Prvo se oglasio Pišonja. Nezadovoljan je koliko ga ima na malom ekranu. Žrtva je cenzure, kaže. Jer da kad se na Žuginoj televiziji izvještava o Pišonjinoj posjeti selu kojeg ni na karti nema, redovito kamere snimaju tako da zumiraju Predsjednika i Premijera, a Pišonju izrežu. Smatra da je oku ugodna, a uhu važna pojava, te ga se kao takvog ne smije marginalizirati na tim manifestacijama taštine. Naime, stava je da njegova taština nije ništa manje vrijedna od one koju mu gaje kolege u izvršnoj vlasti. Jest, dolazi on pod kninsku zastavu da se zahvali Domovini, ali koja korist od toga što je došao ako ga televizijski snimatelji ne žele ukadrirati. U čemu je problem doista? Zar mu smrdi iz usta? Boje mu se prići? Ima li preveliku glavu za krupni kadar? Brada je problem? Misle li da je Srbin? Nije, kune se.

Pišonjino pozivanje na cenzuru, i to od strane prijatelja mu Žuge, jednog tako vjernog druga da bi se u njegove zle namjere teško moglo povjerovati, malo je deplasirano ukoliko uzmemo u obzir povijest njihova intimnog prijateljevanja. Ne trebamo ići daleko u prošlost. Bilo je tek pupalo proljeće kad je Pišonja obavio još jedan od brojnih drug-drugu razgovora sa Žugom na drugoj strani telefonske slušalice. Neka se neotesana bagra, naime, usudila Pišonju unutar njegova carstva, Sabora dakle, upitati gdje se nalazi zahod. To je Pišonju toliko raspizdilo. On ne voli da mu se zahod uopće spominje.

Raspizdi se i ako neki stariji član HDZ-a, slabijeg mjehura, hoće na zahod za vrijeme sjednice. Ne smiju izgubiti kvorum, jesu li normalni ti popišanci? Što se doma ne ispišaju pa suhi dođu na sjednicu? Da malo češće cugnu, već bi znali kontrolirati mjehur! Ovako, pod stare su dane našli pišat na poslu! Ne može! U suštini kontrole mjehura leži dakako – želja za kontrolom vlasti. Samo stranka u punom broju dizača ruku može ležerno izglasavati budućnost zemlje.

Raspizdio se Pišonja i kad je neki tamo splitski tjednik izvijestio da je na premijeri filma grlio zahodsku školjku u želji da si olakša želučana stegnuća. Vijest se kasnije pokazala patkom, ali Pišonja se svejedno naljutio jer dobro zna – demantiji nikad ne dosižu isti odjek. Imidž trijeznog političara (molim?) valja brižno čuvati. U suštini kontrole imidža leži dakako – želja za kontrolom vlasti. Samo političar besprijekornog imidža može ležerno izlaziti pred birače.

Raspizdio se Pišonja tako i kad je tek pupalo proljeće. Neki ga je televizijski djelatnik, još friški snimatelj u sabornici, u prolazu upitao za pomoć – može li ga uputiti gdje je najbliži zahod. Pišonji je, međutim, dozlogrdilo da ga se stalno dovodi u kontekst malih i velikih nuždi. Pa se odlučio praviti da ne zna gdje je WC. Umjesto da ljubazno uputi "novog đaka u razredu", izgubljenog u labirintu saborskih hodnika, on je pozvao saborsko osiguranje i neotesanku otisnuo đon u zadnjicu. Toliko ga je raspizdio taj bezobraznik da je saborskom securityu naložio da snimatelja odvedu na ispitivanje te mu, bez dopuštenja da koristi saborski nužnik, zabrane da ikad više kroči u odaje na Markovu trgu, barem dok njima caruje Pišonja. U suštini kontrole tko u Saboru piša, a tko sere, leži dakako – želja za kontrolom vlasti. Samo političar koji kontrolira sve saborske prostorije, pa tako i zahod, može ležerno pronalaziti sve one silne prislušne uređaje u utičnicama.

Eh, cijela ova prethistorija možda i ne bi bila toliko važna da se nije dogodilo sljedeće. Pišonja je nazvao Žugu i zatražio od njega malo reda. Sa svojim ovlastima direktora HRT-a, on mu sigurno može pomoći. Kaže, "nije u redu da se takve emisije puštaju na televiziji". Zbog snimatelja kojem se, pučki rečeno, pripiškilo, zabranjen je cijeli serijal emisije 'Bolnica'. Vođeni su hitni sastanci na najvišem uredničkom rangu oko toga smije li takva neotesana emisija ugledati svjetlo dana. Naravno, Žuga je pristao osluhnuti kud je Pišonja pustio vjetar, pa da u smjeru njega i on obavi malu nuždu. Tako je jednostavno – lakše.

Isti dakle Pišonja koji je tada intervenirao da ga se ne opterećuje bespotrebno njegovom slikom na ekranu, danas bi volio da nje ima – više. Emisija koja je minute posvetila isključivo manifestaciji Pišonjine taštine, potpuno dakle ignorirajući one Predsjednika i Premijera, nije mu bila po volji. Čovjek koji je kad je pupalo proljeće baratao cenzorskim škarama sad se buni da se njega – cenzurira.

Vjerni drug nije mogao ostaviti Pišonju na cjedilu. Istog je časa poletio, na krilima valjda istog vjetra, Pišonji u dvore i saslušao što to nije u redu ovaj put. Žuga je sad odglumio čvrstog zagovornika medijske slobode. Hrabro je pozvao novinare HRT-a da ne popuste pritisku političara, a u intervjuu za Novi list odrješito izjavio da se njega ne može lako zaplašiti. Taj ultimativni gard može se doživjeti samo apsurdnim imamo li u vidu da je riječ o istom čovjeku koji je onomad reagirao baš "popuštajući" i baš "uplašeno", toliko uplašeno da se nije odvažio ni pričekati da vidi navodno spornu snimku Pišonjine "zabrane pišanja", već je emisiju abortirao kao nedonošče.

Dakako, usuglašavanju stavova, jer Žuga priznaje da se novinari moraju ponašati "odgovorno i profesionalno", tu nije došao kraj. Već drugi dan televizijsko je izaslanstvo u dvore pozvao Pišonjin susjed preko puta, u narodu poznatiji kao Lepi. Lepi je, za neupućene, hrvatski premijer. "Zašto me slikate? Zar ja nemam pravo doći u Vladu?", mahao je Žuga rukom izbjegavajući objektiv fotoreportera koji je njegovo skakutanje po Markovu trgu želio ovjekovječiti.

Tu nevjerojatnu predanost da sasluša osobno svakog televizijskog kritika, sposobnost slušanja kakvu bi pohvalio svaki psiholog, Žugonja emitira kao da doista nema pametnijeg posla. Opet, to su vjerni drugovi. Morate biti fleksibilni! Za one koji ne poznaju dobro pjesmu Zabranjenog pušenja, benda kojeg bismo za ovu prigodu mogli preimenovati u Zabranjeno pišanje, podsjetit ću samo na poneki ilustrativni stih:

"Pišonja i Žuga su pamtili dobro
Šta im je te večeri govorio Lepi
'More je provod, more su koke'
'More je izvor života' je li tako Moke”

Drugovi su, naime, naumili da odu na more automobilom. Lepi im je uzor i njega slušaju obojica. Pa ako Lepi tvrdi da na moru ima dobrih koka, tko su Pišonja i Žuga da mu se protive. Nastavak sigurno znate:

"Pišonja i Žuga, dva vjerna druga
Krote opasne krivine
Molim te čuvaj ih, Kraljice brzine”

Pišonja i Žuga su svoju ljetnu avanturu završili – sudarom. Zbog neprilagođene brzine ili možda alkohola u krvi nešto iznad 0,0 (navodno je vozio Pišonja), doživjeli su takav tresak da su auspuh i retrovizor, kaže pjesma, pronađeni pedesetak metara dalje, u jarku. Retrovizor je naravno pogled u prošlost, a auspuh pogled u smrad. Nekako, smrad i prošlost tu su Pišonjinu i Žuginu zajedničku avanturu povezali u vrlo ljubak kontekst.

skandal

 Autor    Ivan Kralj

kupus
zabranjeno pišanje: "balada o pišonji i žugi"
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Vladimir Šeks obrušio se na HTV jer da ga ne prikazuje dovoljno. Kaže, cenzuriraju ga. Isti je to onaj Vladimir Šeks koji je urgirao da se zabrani televizijski serijal 'Bolnica' kad se pozabavio njegovom očito postojećom taštinom. Mirko Galić, ravnatelj HRT-a, odrješito je pozvao novinare da se odupru pritisku političara, a izjavio je i da se njega ne može lako zaplašiti. Isti je to onaj Mirko Galić koji je na Šeksovu zamolbu za intervencijom u spornu epizodu televizijskog serijala 'Bolnica' - intervenirao.

 

Bio je ovo naporan tjedan u životu Pišonje i Žuge. Dva vjerna druga naizgled su ukrstila rogove u oštroj borbi za slobodu javnog izvještavanja. Javnost je međutim dobila igrokaz nevjerojatno niskog budžeta i sterilne mašte. Pišonja je, za ovu prigodu, predsjednik Hrvatskog sabora, a Žuga – ekvivalent na Hrvatskoj televiziji. Pišonja i Žuga se, kao svi vjerni prijatelji, obično vole. Ovog su tjedna među njima frcale čarke. Pravi prijatelji prebrođuju probleme i oni će, nesumnjivo, kroz razgovor-dva opet jahati na istom konju, u istom smjeru. Jedan iza drugoga, sljubljeni u sedlu.

Prvo se oglasio Pišonja. Nezadovoljan je koliko ga ima na malom ekranu. Žrtva je cenzure, kaže. Jer da kad se na Žuginoj televiziji izvještava o Pišonjinoj posjeti selu kojeg ni na karti nema, redovito kamere snimaju tako da zumiraju Predsjednika i Premijera, a Pišonju izrežu. Smatra da je oku ugodna, a uhu važna pojava, te ga se kao takvog ne smije marginalizirati na tim manifestacijama taštine. Naime, stava je da njegova taština nije ništa manje vrijedna od one koju mu gaje kolege u izvršnoj vlasti. Jest, dolazi on pod kninsku zastavu da se zahvali Domovini, ali koja korist od toga što je došao ako ga televizijski snimatelji ne žele ukadrirati. U čemu je problem doista? Zar mu smrdi iz usta? Boje mu se prići? Ima li preveliku glavu za krupni kadar? Brada je problem? Misle li da je Srbin? Nije, kune se.

Pišonjino pozivanje na cenzuru, i to od strane prijatelja mu Žuge, jednog tako vjernog druga da bi se u njegove zle namjere teško moglo povjerovati, malo je deplasirano ukoliko uzmemo u obzir povijest njihova intimnog prijateljevanja. Ne trebamo ići daleko u prošlost. Bilo je tek pupalo proljeće kad je Pišonja obavio još jedan od brojnih drug-drugu razgovora sa Žugom na drugoj strani telefonske slušalice. Neka se neotesana bagra, naime, usudila Pišonju unutar njegova carstva, Sabora dakle, upitati gdje se nalazi zahod. To je Pišonju toliko raspizdilo. On ne voli da mu se zahod uopće spominje.

Raspizdi se i ako neki stariji član HDZ-a, slabijeg mjehura, hoće na zahod za vrijeme sjednice. Ne smiju izgubiti kvorum, jesu li normalni ti popišanci? Što se doma ne ispišaju pa suhi dođu na sjednicu? Da malo češće cugnu, već bi znali kontrolirati mjehur! Ovako, pod stare su dane našli pišat na poslu! Ne može! U suštini kontrole mjehura leži dakako – želja za kontrolom vlasti. Samo stranka u punom broju dizača ruku može ležerno izglasavati budućnost zemlje.

Raspizdio se Pišonja i kad je neki tamo splitski tjednik izvijestio da je na premijeri filma grlio zahodsku školjku u želji da si olakša želučana stegnuća. Vijest se kasnije pokazala patkom, ali Pišonja se svejedno naljutio jer dobro zna – demantiji nikad ne dosižu isti odjek. Imidž trijeznog političara (molim?) valja brižno čuvati. U suštini kontrole imidža leži dakako – želja za kontrolom vlasti. Samo političar besprijekornog imidža može ležerno izlaziti pred birače.

Raspizdio se Pišonja tako i kad je tek pupalo proljeće. Neki ga je televizijski djelatnik, još friški snimatelj u sabornici, u prolazu upitao za pomoć – može li ga uputiti gdje je najbliži zahod. Pišonji je, međutim, dozlogrdilo da ga se stalno dovodi u kontekst malih i velikih nuždi. Pa se odlučio praviti da ne zna gdje je WC. Umjesto da ljubazno uputi "novog đaka u razredu", izgubljenog u labirintu saborskih hodnika, on je pozvao saborsko osiguranje i neotesanku otisnuo đon u zadnjicu. Toliko ga je raspizdio taj bezobraznik da je saborskom securityu naložio da snimatelja odvedu na ispitivanje te mu, bez dopuštenja da koristi saborski nužnik, zabrane da ikad više kroči u odaje na Markovu trgu, barem dok njima caruje Pišonja. U suštini kontrole tko u Saboru piša, a tko sere, leži dakako – želja za kontrolom vlasti. Samo političar koji kontrolira sve saborske prostorije, pa tako i zahod, može ležerno pronalaziti sve one silne prislušne uređaje u utičnicama.

Eh, cijela ova prethistorija možda i ne bi bila toliko važna da se nije dogodilo sljedeće. Pišonja je nazvao Žugu i zatražio od njega malo reda. Sa svojim ovlastima direktora HRT-a, on mu sigurno može pomoći. Kaže, "nije u redu da se takve emisije puštaju na televiziji". Zbog snimatelja kojem se, pučki rečeno, pripiškilo, zabranjen je cijeli serijal emisije 'Bolnica'. Vođeni su hitni sastanci na najvišem uredničkom rangu oko toga smije li takva neotesana emisija ugledati svjetlo dana. Naravno, Žuga je pristao osluhnuti kud je Pišonja pustio vjetar, pa da u smjeru njega i on obavi malu nuždu. Tako je jednostavno – lakše.

Isti dakle Pišonja koji je tada intervenirao da ga se ne opterećuje bespotrebno njegovom slikom na ekranu, danas bi volio da nje ima – više. Emisija koja je minute posvetila isključivo manifestaciji Pišonjine taštine, potpuno dakle ignorirajući one Predsjednika i Premijera, nije mu bila po volji. Čovjek koji je kad je pupalo proljeće baratao cenzorskim škarama sad se buni da se njega – cenzurira.

Vjerni drug nije mogao ostaviti Pišonju na cjedilu. Istog je časa poletio, na krilima valjda istog vjetra, Pišonji u dvore i saslušao što to nije u redu ovaj put. Žuga je sad odglumio čvrstog zagovornika medijske slobode. Hrabro je pozvao novinare HRT-a da ne popuste pritisku političara, a u intervjuu za Novi list odrješito izjavio da se njega ne može lako zaplašiti. Taj ultimativni gard može se doživjeti samo apsurdnim imamo li u vidu da je riječ o istom čovjeku koji je onomad reagirao baš "popuštajući" i baš "uplašeno", toliko uplašeno da se nije odvažio ni pričekati da vidi navodno spornu snimku Pišonjine "zabrane pišanja", već je emisiju abortirao kao nedonošče.

Dakako, usuglašavanju stavova, jer Žuga priznaje da se novinari moraju ponašati "odgovorno i profesionalno", tu nije došao kraj. Već drugi dan televizijsko je izaslanstvo u dvore pozvao Pišonjin susjed preko puta, u narodu poznatiji kao Lepi. Lepi je, za neupućene, hrvatski premijer. "Zašto me slikate? Zar ja nemam pravo doći u Vladu?", mahao je Žuga rukom izbjegavajući objektiv fotoreportera koji je njegovo skakutanje po Markovu trgu želio ovjekovječiti.

Tu nevjerojatnu predanost da sasluša osobno svakog televizijskog kritika, sposobnost slušanja kakvu bi pohvalio svaki psiholog, Žugonja emitira kao da doista nema pametnijeg posla. Opet, to su vjerni drugovi. Morate biti fleksibilni! Za one koji ne poznaju dobro pjesmu Zabranjenog pušenja, benda kojeg bismo za ovu prigodu mogli preimenovati u Zabranjeno pišanje, podsjetit ću samo na poneki ilustrativni stih:

"Pišonja i Žuga su pamtili dobro
Šta im je te večeri govorio Lepi
'More je provod, more su koke'
'More je izvor života' je li tako Moke”

Drugovi su, naime, naumili da odu na more automobilom. Lepi im je uzor i njega slušaju obojica. Pa ako Lepi tvrdi da na moru ima dobrih koka, tko su Pišonja i Žuga da mu se protive. Nastavak sigurno znate:

"Pišonja i Žuga, dva vjerna druga
Krote opasne krivine
Molim te čuvaj ih, Kraljice brzine”

Pišonja i Žuga su svoju ljetnu avanturu završili – sudarom. Zbog neprilagođene brzine ili možda alkohola u krvi nešto iznad 0,0 (navodno je vozio Pišonja), doživjeli su takav tresak da su auspuh i retrovizor, kaže pjesma, pronađeni pedesetak metara dalje, u jarku. Retrovizor je naravno pogled u prošlost, a auspuh pogled u smrad. Nekako, smrad i prošlost tu su Pišonjinu i Žuginu zajedničku avanturu povezali u vrlo ljubak kontekst.

skandal

 Autor    Ivan Kralj