kvalitetan fast food
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Nova predstava Teatra Exit "SHAKEspeare na EXit" već u naslovu pretendira biti vrlo osobno tumačenje svjetskog dramatičara. Poigravanje Shakespeareovom materijom u predstavi je najmanje osobno, a prilično svjetsko. Izbjegavajući konkretne apsurde hrvatskog društva, autori se hrabro suočavaju tek s vlastitom akademijom. Ostalo su više-manje univerzalni fenomeni; Hamdija, TV prodaja, "Gospodar prstenova" ili "Ratovi zvijezda" kao da su prepisani iz udžbenika parodije, doduše vješto i sa znatnim doprinosom karikaturalne onomatopeizacije likova koja zna biti i zabavna.

 

Novi naslov na daskama Ilice 208 "SHAKEspeare na EXit" domaći je pokušaj prešejkavanja britanske nacionalne ikone uz popratno ispijanje tog koktela na eks, štoćereći iskap. Brza, energična, budna (nekad i prebudna) interpretacija Shakespeareovih djela, u režiji Matka Raguža i uz kreativno-izvedbeni doprinos mladih glumaca Živka Anočića, Marka Makovičića i Jerka Marčića, dočekana je u Teatru Exit uz gromoglasni aplauz i odobravanje publike. Ragužev "Shakespeare", na tragu energije "Izbacivača" ili angažirane mime "Münchhausena", doista predstavlja aktivan i atraktivan doprinos građenju specifično exitovskog kazališnog izričaja i komunikacijskog prepoznavanja između pozornice i publike. No tko je doista publika kojoj je "Shakespeare" namijenjen?

Lektirom zakazani "Hamlet" ili "Romeo i Julija" nameću se kao jasan i samorazumljiv srednjoškolski fast food. Presjek je upravo poigravanje elementima populističkih elemenata kulture/civilizacije, ali na način koji pretendira biti jednako populistički. Nije sporno da će i zrelija publika željna reinterpretacije klasika rado konzumirati Exitov eksperiment, no "SHAKEspeare na EXit" zakazuje upravo u nijansama kad je svjesno odabranom kontekstu nemalih zahtjeva za paralelnim iščitavanjima potrebno ponuditi dublji humorni modus, lišen očekivanosti i predvidljivosti. On je, naime, u predstavi upravo podzastupljen, što ne ubija činjenicu da će nova Exitova predstava zasigurno biti popularan proizvod pred masama.

Maraton trojice glumaca kroz brojne uloge "velikoga barda", istina, funkcionira u vizurama jednog karikaturalnog svemira, ali pretežno – samo tamo. Na razini glume, autoreferencirajući se već na početku predstave, Marčić se predstavlja kao glas Gorana Milića u "Laku noć, Hrvatska", Makovičić kao glas medvjedića Otta u "Noroj Fori", a Anočić kao tobožnji nitko i ništa, iako tijekom predstave biva razvidno da upravo u domeni sinkronizacija animiranih filmova i otvorenosti koju takva forma glumcu pruža – zavidi kolegama. Definitvno najbolji među glasovnim karikaturistima (smiješe mu se sigurno uloge i u toj izričajnoj sferi), on samo međutim potvrđuje glumačku spretnost u skakanju u ulogu određenu umijećem preuveličavanja. Kod sve trojice generacijski povezanih kolega zamjetan je problem - iskakanja iz uloge, koja je sastavni dio odabranog modela.

U trenucima kad se tobože vraćaju u kože Anočića, Makovičića i Marčića, razina uvjerljivosti umnogome je definirana razinom tjelesne i verbalne suzdržanosti, glumačke sramežljivosti, facijalne nedorađenosti ili potpuna nesnalaženja s udovima kao da su baš prekinuli s dugogodišnjom navikom pušenja. U trenucima kad treba glumiti glumce, odnosno svakidašnje ljude od krvi i mesa, a to su upravo jednakopravne role karikaturalnih hamleta, julija i živki makbetić, mladi se trio ne udaljava mnogo od dometa hrvatske televizijske sapunice iako je predstava stvarana 14 mjeseci (za koje se vrijeme snimi bar dvjesto epizoda "Ville Marije").

Najsnažnija kvaliteta predstave jest redateljska hrabrost i upornost, izvrstan scenski pokret koji potpisuje Ksenija Zec i, u širem smislu, funkcionalni dramaturški zahvati Pavlice Bajsić. Vrsnost glumca na pozornici ne može se nažalost u hibridnom formama mjeriti samo talentom za iskrivljavanje glasovnog aparata ili umješnošću imitacije Goluma iz "Gospodara prstenova", ma koliko vezna nit bila inteligentna i odmjereno upotrebljena. Ona u tom dijelu zadovoljava i zadovoljavat će publiku željnu aktualiziranja Shakespeareovih drama kroz igru teleprodaje noževa ili sportskog komentatorstva koje promatraču mogu nalikovati tek više ili manje uspješnoj studentskoj vježbi (više uspješnoj - upravo u trenutku u kojem je svaki komentator Božo Sušec, kao pametna društvena kritika). Stvarna studentska vježba pred profesorom glume koja u jednom dijelu predstave služi kao inspiracijski model za hrabro poigravanje ovih apsolvenata edukacijskim modelima koje nudi Akademija dramskih umjetnosti istinski je kvalitetan doprinos satiričkom buntu generacije ili simpatičnoj paroli odmaka odnosno uzmaka.

Uz spasonosna scenska rješenja i iznimno solidnu izvedbu ove fizički ne baš bezazlene predstave (osobno preferirani moment prolaska kroz duh Hamletova oca), "SHAKEspeare na EXit" ukazuje se na pozornici kao kvalitetan proizvod u kojem se inzistira na fastfoodovskim elementima mnogo više nego na kompletnom nutricionističkom značenju. Uostalom, što ste znali o Shakespeareovim djelima, znali ste. Glumački trio je ionako pristupio bardu istražujući okvire igre i provocirajući/riskirajući da se nekom hiperproducirane parodije televizijskog i showbizz konzumerizma učine kao tek spretno iskorištene interpretacije već viđenog, neodvažnog za ozbiljniji humoristični iskok.

kazalište

 Autor    Ivan Kralj

kupus
kvalitetan fast food
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Nova predstava Teatra Exit "SHAKEspeare na EXit" već u naslovu pretendira biti vrlo osobno tumačenje svjetskog dramatičara. Poigravanje Shakespeareovom materijom u predstavi je najmanje osobno, a prilično svjetsko. Izbjegavajući konkretne apsurde hrvatskog društva, autori se hrabro suočavaju tek s vlastitom akademijom. Ostalo su više-manje univerzalni fenomeni; Hamdija, TV prodaja, "Gospodar prstenova" ili "Ratovi zvijezda" kao da su prepisani iz udžbenika parodije, doduše vješto i sa znatnim doprinosom karikaturalne onomatopeizacije likova koja zna biti i zabavna.

 

Novi naslov na daskama Ilice 208 "SHAKEspeare na EXit" domaći je pokušaj prešejkavanja britanske nacionalne ikone uz popratno ispijanje tog koktela na eks, štoćereći iskap. Brza, energična, budna (nekad i prebudna) interpretacija Shakespeareovih djela, u režiji Matka Raguža i uz kreativno-izvedbeni doprinos mladih glumaca Živka Anočića, Marka Makovičića i Jerka Marčića, dočekana je u Teatru Exit uz gromoglasni aplauz i odobravanje publike. Ragužev "Shakespeare", na tragu energije "Izbacivača" ili angažirane mime "Münchhausena", doista predstavlja aktivan i atraktivan doprinos građenju specifično exitovskog kazališnog izričaja i komunikacijskog prepoznavanja između pozornice i publike. No tko je doista publika kojoj je "Shakespeare" namijenjen?

Lektirom zakazani "Hamlet" ili "Romeo i Julija" nameću se kao jasan i samorazumljiv srednjoškolski fast food. Presjek je upravo poigravanje elementima populističkih elemenata kulture/civilizacije, ali na način koji pretendira biti jednako populistički. Nije sporno da će i zrelija publika željna reinterpretacije klasika rado konzumirati Exitov eksperiment, no "SHAKEspeare na EXit" zakazuje upravo u nijansama kad je svjesno odabranom kontekstu nemalih zahtjeva za paralelnim iščitavanjima potrebno ponuditi dublji humorni modus, lišen očekivanosti i predvidljivosti. On je, naime, u predstavi upravo podzastupljen, što ne ubija činjenicu da će nova Exitova predstava zasigurno biti popularan proizvod pred masama.

Maraton trojice glumaca kroz brojne uloge "velikoga barda", istina, funkcionira u vizurama jednog karikaturalnog svemira, ali pretežno – samo tamo. Na razini glume, autoreferencirajući se već na početku predstave, Marčić se predstavlja kao glas Gorana Milića u "Laku noć, Hrvatska", Makovičić kao glas medvjedića Otta u "Noroj Fori", a Anočić kao tobožnji nitko i ništa, iako tijekom predstave biva razvidno da upravo u domeni sinkronizacija animiranih filmova i otvorenosti koju takva forma glumcu pruža – zavidi kolegama. Definitvno najbolji među glasovnim karikaturistima (smiješe mu se sigurno uloge i u toj izričajnoj sferi), on samo međutim potvrđuje glumačku spretnost u skakanju u ulogu određenu umijećem preuveličavanja. Kod sve trojice generacijski povezanih kolega zamjetan je problem - iskakanja iz uloge, koja je sastavni dio odabranog modela.

U trenucima kad se tobože vraćaju u kože Anočića, Makovičića i Marčića, razina uvjerljivosti umnogome je definirana razinom tjelesne i verbalne suzdržanosti, glumačke sramežljivosti, facijalne nedorađenosti ili potpuna nesnalaženja s udovima kao da su baš prekinuli s dugogodišnjom navikom pušenja. U trenucima kad treba glumiti glumce, odnosno svakidašnje ljude od krvi i mesa, a to su upravo jednakopravne role karikaturalnih hamleta, julija i živki makbetić, mladi se trio ne udaljava mnogo od dometa hrvatske televizijske sapunice iako je predstava stvarana 14 mjeseci (za koje se vrijeme snimi bar dvjesto epizoda "Ville Marije").

Najsnažnija kvaliteta predstave jest redateljska hrabrost i upornost, izvrstan scenski pokret koji potpisuje Ksenija Zec i, u širem smislu, funkcionalni dramaturški zahvati Pavlice Bajsić. Vrsnost glumca na pozornici ne može se nažalost u hibridnom formama mjeriti samo talentom za iskrivljavanje glasovnog aparata ili umješnošću imitacije Goluma iz "Gospodara prstenova", ma koliko vezna nit bila inteligentna i odmjereno upotrebljena. Ona u tom dijelu zadovoljava i zadovoljavat će publiku željnu aktualiziranja Shakespeareovih drama kroz igru teleprodaje noževa ili sportskog komentatorstva koje promatraču mogu nalikovati tek više ili manje uspješnoj studentskoj vježbi (više uspješnoj - upravo u trenutku u kojem je svaki komentator Božo Sušec, kao pametna društvena kritika). Stvarna studentska vježba pred profesorom glume koja u jednom dijelu predstave služi kao inspiracijski model za hrabro poigravanje ovih apsolvenata edukacijskim modelima koje nudi Akademija dramskih umjetnosti istinski je kvalitetan doprinos satiričkom buntu generacije ili simpatičnoj paroli odmaka odnosno uzmaka.

Uz spasonosna scenska rješenja i iznimno solidnu izvedbu ove fizički ne baš bezazlene predstave (osobno preferirani moment prolaska kroz duh Hamletova oca), "SHAKEspeare na EXit" ukazuje se na pozornici kao kvalitetan proizvod u kojem se inzistira na fastfoodovskim elementima mnogo više nego na kompletnom nutricionističkom značenju. Uostalom, što ste znali o Shakespeareovim djelima, znali ste. Glumački trio je ionako pristupio bardu istražujući okvire igre i provocirajući/riskirajući da se nekom hiperproducirane parodije televizijskog i showbizz konzumerizma učine kao tek spretno iskorištene interpretacije već viđenog, neodvažnog za ozbiljniji humoristični iskok.

kazalište

 Autor    Ivan Kralj