autori, dignimo glas!
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Prije točno dva mjeseca na ovim smo stranicama objavili otvoreno pismo književnice Silvije Šesto Visočanstvu kulture na čelu s ministrom Božom Biškupićem. Pismo u kojem je ova književnica za djecu i mlade počela otkrivati prljave igre velikih nakladnika nije urodilo očekivanim rezultatima - u međuvremenu je, štoviše, njezinoj izdavačkoj kući odbijen otkup knjiga što Silvija Šesto tumači kao indikativnu kaznu. Odlučna da stane na kraj od države financiranom robovlasničkom odnosu prema autorima koji "piju krv", Silvija Šesto otkriva nove detalje svoje sudbine, te poziva kolege književnike da ne žive u strahu, već također dignu svoj glas, kad ga već ne brane ministasrstva i udruge.

 

Prvo, rezimirala bih svoja nedavna dva istupa u javnosti. Prvo moje istupanje bijaše otvoreno pismo ministru Biškupiću a u vezi s famoznom institucijom potpore i otkupa vrijednih književnih izdanja u Hrvata. U pismu rekla sam doslovno sve, no umjesto argumentiranog odgovora moj izdavač, a posredno i ja kažnjeni smo tako što su svi moji naslovi, a napominjem od pet dostavljenih na natječaj za otkup dva su prethodno dobila minimalnu potporu (dakle komisija je ipak zaključila kako su u pitanju vrijedna djela zaslužna dobiti potporu) odbijeni za otkup. Obično djela koja dobivaju potporu automatski dobivaju i otkup, to je logika sistema i potreba narodnih knjižnica, stoga je neupitno kako sam i osobno na jedini mogući i jadan način "kažnjena" svojim istupanjem i govorenjem istine. O tome što se sve podupire i otkupljuje i na koji način narodne knjižnice "skladište" djela rekoh u spomenutom pismu.

Drugi moj istup temeljio se na neodrživoj i gnusnoj trgovini koja se odvija po školama, a služi na kesu velikih i bahatih izdavača i onih koji ih podupiru novcima poreznih obveznika u resornim Ministarstvima. Dogodilo se nije ništa osim što je pomoćnik ministra Primorca, Martin Oršolić školama odaslao svojevrsnu okružnicu u kojoj potiče na međusobno prokazivanje prosvjetnih djelatnika a u vezi korupcije pri kupoprodaji udžbenika. To je samo po sebi apsurdno s obzirom da su DOSLOVNO SVI IZDAVAČI PRISILJENI TRŽIŠNO NASTUPATI U CILJU PRODAJE SVOJE ROBE-UDŽBENIKA, te bi prije trebalo izdvajati iznimke no pravilo.  Dakle, za zaključiti je kako je Ministarstvo obrazovanja "žrtvovalo" cijeli prosvjetni korpus na dobrobit neviđene trgovine i izdavača koji očito imaju prvenstvo u cijeloj utrci. A izdavačka utrka u takvoj nemuštoj metodologiji sasvim je razumljiva, ta oni moraju prodati robu. Upravo je o prodaji i trgovini bit. TRGOVINA MORA VAN IZ ŠKOLA!!!  Dakle, problem je stavljen pod tepih. Napominjem kako je ustvari došlo do obrata teze: u stvarnosti udžbenike ne biraju škole, već nakladnici biraju škole po dominaciji i cijela situacija više sliči mafijaškoj podjeli terena u kojoj nakladnici uz blagoslov Ministarstva svim mogućim sredstvima "prisiljavaju" škole na kupnju njihovih udžbenika koje će uskoro tiskati za poznatog kupca obilato financirani novcem poreznih obveznika (cijena udžbenika je stoga i povećana), te tu više uopće nije bitno kakav je kvalitetom koji udžbenik i kakva će na kraju krajeva biti dobrobit krajnjeg korisnika, djece.

O robovskom položaju autora u Hrvata

Trenutno sam se našla u neizdrživom položaju, jer kao autor koji živi isključivo od svog autorskog rada imam sličnu situaciju kao i većina autora. No, većina njih se boji o tome progovoriti, naša zemlja je mala, tržište višestruko smanjeno, knjižarska mreža devastirana, autori strahuju kako neće imati više gdje objavljivati, a podosta njih nema financijske mogućnosti upustiti se u pravnu proceduru. Ministarstvo kulture nije u stanju ni preslikati slovenski i europski model po kojem bi autori barem od posudbe po knjižnicama dobivali određeni postotak. O tome se pričalo, a sada se više i ne priča. Dakle, autori koji se često čitaju, a među kojima sam i ja prema ljestvicama čitanosti knjižnica, dodatno su zakinuti nepravičnim i inertnim odnosom prema kome - prema autoru.

Prva sam djela objavila u izdavačkoj kući ZNANJE.  Godine 2000. objavila sam roman za tinejdžere VANDA za koji sam dobila 2.700 kuna. I to je sve što sam dobila!!! U ugovoru je navedeno kako je to akontacija. Ugovor je učinjen za 4000 primjeraka koje je izdavač prodao i nažalost još uvijek prodaje po 70 kuna. Nakon toga isti mi je izdavač objavio zbirke priča BUM TOMICA i BUM TOMICA 2. Za svaku zbirku priča dobila sam po 4000 kuna. U dobroj vjeri napisala sam i roman NE, HVALA za koji nisam dobila ni kunu, pa ni autorski ugovor, a koji se prodaje po 110 kuna, te ga je obilato otkupio Gradski ured za zdravstvo, a također i Ministarstvo obrazovanja i to u vrlo velikoj količini, te je isto Ministarstvo izdavaču odmah proslijedilo sredstva što mi je izjavio pomoćnik ministra Primorca Martin Oršolić. Po mojim saznanjima knjigu NE, HVALA dobila je otkupom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa  svaka škola u Hrvatskoj po 10-15  primjeraka (cca 2000 škola). Kad sam pomoćnika Oršolića upoznala kako kao autor za to djelo nisam dobila ni ugovor ni kune, on se pohvalio kako je ZNANJU  Ministarstvo odmah platilo, te izjavio je kako to što sam kao autor oštećena i pokradena nije njegov problem.

Branko Jazbec, inače javnosti više poznat po tome što je vikao na svoju bivšu trudnu djelatnicu da se vuče kao crknuta mačka i mene je izvrijeđao kada sam odbila potpisati drugo izdanje nezadovoljna što mi nikada kao autorici nije proslijedio ni izvještaj o prodaji, a još manje uplatio autorski postotak što je po Ugovoru trebao učiniti. Nazvao je tada mene i moje kolege pisce za djecu MALIM PISCIMA S KOJIMA NE ŽELI GUBITI VRIJEME. Kad takav izdavač izjavljuje za jednog starijeg i popularnog dječjeg pisca DA JE STARI KONJ KOJEM IONAKO NITKO VIŠE NE BI OBJAVIO KNJIGU onda možemo zaključiti o kojem je tipu "izdavača" riječ, a sve u svezi istog postupka prema njemu. Dakle, on dotiskuje knjige apsolutno svima koji su jednom (a on to smatra za svagda) potpisali njegov famozni robovlasnički ugovor. 

MORAM NAPOMENUTI KAKO JE MINISTARSTVO KULTURE uz Ministarstvo obrazovanja i Gradski ured za zdravstvo (toliko mi je samo poznato) obilato davalo potporu Znanju kao izdavaču mojih naslova, kao i svim mojim izdavačima dosad. Naravno, podrazumijeva se kako je Ministarstvo obilato i otkupljivalo dotična djela. Ja ustvari nisam ni od jednog svog izdavača NIKADA DOBILA NIJEDAN IZVJEŠTAJ O PRODAJI,  A PO UGOVORIMA KOJE SAM POTPISIVALA TO SAM TREBALA. TAKOĐER, NITKO OD MOJIH IZDAVAČA NIJE MI ISPLATIO NIJEDAN AUTORSKI POSTOTAK NAVEDEN U UGOVORIMA. Napominjem kako sam, između ostalih, potpisivala ugovore sa ŠKOLSKOM KNJIGOM, ZNANJEM, NAKLADOM LJEVAK i PROFILOM. Ministarstvo je pak te izdavače obilato podupiralo za izdanje mojih djela, a izdavači mene pak obilato eksploatirali. U otvorenom pismu gospodinu Biškupiću vidljivo je kako moj novi mali izdavač nije dobio potporu iako je u međuvremenu PET MOJIH NASLOVA ZA DJECU POSTALO LEKTIRNO.

Kada sam naivno potpisivala prvi ugovor za ZNANJE nisam imala pojma kakve su namjere te izdavačke kuće i čelnog čovjeka BRANKA JAZBECA. Naime isto to je učinio i čini svim autorima. Doslovno svim. Jedina kazna koja ga je snašla jest ta što su mu autori jednostavno otišli drugim izdavačima u potrazi za "boljom srećom". Jednostavno, oni koji su se opekli više ne potpisuju za ZNANJE. Neki se sude, a neki su naprosto odustali od borbe koja je teška i upitna S OBZIROM DA JE BRANKO JAZBEC ISTOVREMENO ČASNI SUDAC POROTNIK TRGOVAČKOG SUDA (suda na kojem se ta pitanja "rješavaju") O ČEMU DOKUMENT POSJEDUJEM, TE TA ISTA IZDAVAČKA KUĆA TISKA SVE MATERIJALE SUDA, PA ČAK I KNJIŽEVNE POKUŠAJE SUDACA (SUDAC ŠEPIĆ je primjerice AUTOR ZNANJA).

Svi moji autorski ugovori kod BRANKA JAZBECA I ZNANJA davno su istekli. Ipak, BRANKO JAZBEC si uzima za pravo s obzirom da kao svi veliki izdavači posjeduje i tiskaru i gradske knjižare pod povlaštenim najmom (?!?!) dotiskivati autorske naslove sveudilj. DIVLJE!!! Dakle, autor ne može provjeriti ni koliko ni do kada. NAPOMINJEM KAKO TO DOISTA NIJE SAMO MOJ SLUČAJ, TAJ "IZDAVAČ" NA TAJ NAČIN EKSPLOATIRA  I KNJIŽEVNA IMENA KOJA SE NA KNJIŽEVNOJ SCENI NALAZE PUNO DULJE OD MOG i koliko mi je znano prodaje njihova djela godinama (Kušan, Balog, Horvat, Milčec, Gavran...).

Autorska prava mog romana VANDA istekla su davne 2003. Trenutno, novo izdanje tiskano kod mog novog i poštenog nakladnika stoji na skladištu, jer BRANKO JAZBEC je dotiskao meni nepoznat broj primjeraka romana VANDA i bahato ga uz  obilan reklamni kataloški materijal datiran 2006., nudi i prodaje po osnovnoškolskim knjižnicama, po knjižarama, po narodnim knjižnicama, sajmovima... Toliko je bahat i osjeća se zaštićenim te je i otisnuo na knjigu (greškom?!) i nove datume tiskanja , daleko svježije od 2003. tj. godine isteka ugovora, dakle ispada da se "ne boji" suda, jer u konačnici zna kako će to zavlačiti i kako mu se "isplati poslovati na ovakav način".

Isto je učinio i s mojim ostalim naslovima. Moj serijal BUM TOMICA koji je polučio veliki uspjeh kod čitateljstva i u kazalištu, te postao kazališni hit i za koji tekst sam i nagrađena, dotisnuo je očito u velikim količinama, te zarađuje na mojoj grbači i oduzima kruh mojoj djeci bez obzira što su autorski ugovori "iscurili" prije dvije i tri godine (prije tri za prvi dio serijala i prije dvije za drugi dio serijala). Dakle, pravno je sve čisto i to se u normalnoj državi ne bi moglo dogoditi, no ja sam naprosto pokradena i na mojem napornom radu i uspjehu zarađuje netko drugi. O tome imam li sredstva da ga utužim ne bih, jer kao samohrana majka vrlo teško mogu preživjeti na ovaj način. Uz to i vrlo sam teško bolesna, te uz ovakve neljudske postupke ni uz danonoćni rad ne uspijevam si priuštiti ni minimalnu terapiju.

Zaključimo Jazbeca: dakle za tri lektirna naslova dobih  sveukupno 10.700 kuna s time da se BRANKO JAZBEC drznuo eksploatirati moje djelo beskonačno u budućnost.  Za četvrti svoj naslov za koji je očito utržio golem novac nemam ni ugovor. Tužno je kad me za isti naslov (NE, HVALA) zovu u škole i knjižnice, a ja ustvari prodajem Jazbecovu robu i financiram daljnju njegovu bahatost koja ide toliko daleko, te sam nedavno obaviještena kako će dotični naslov najvjerojatnije biti tiskan i s jednim dnevnim novinama.

Da je položaj autora podjednak kod svih izdavača, čast zanemarivim iznimkama,  govori i slučaj mog dvostruko nagrađenog romana "Debela" izdanog u Školskoj knjizi. Za to sam djelo dobila 4000 kuna. Djelo je tiskano u 3000 komada i prodavano po 129 kuna. Dobila sam tri autorska primjerka i dotični postotak koji je manji od 1%. Naravno i u ovom slučaju ja ne mogu provjeriti dotiskuje li Školska knjiga moje djelo i izvan te količine s obzirom da izdavač posjeduje i tiskaru i knjižare, no u kolikoj su mi mjeri povrijedili autorska prava na druge načine to se ne mogu nadati ničem dobrom.. Ipak, generalno zaključujem kako je ŠKOLSKA KNJIGA PREMA MENI KAO AUTORICI POSTUPILA  TAKOĐER KAO PREMA ROBU BEZ IKAKVIH PRAVA, te se nije libila ni mahati "mojih potpisom" da bi dobila sredstva Ministarstva kulture iako NIŠTA NISAM POTPISIVALA???!!! Školska knjiga je tako između ostalog svojevoljno dogovorila i prijevod mog djela DEBELA  na makedonski koje je izišlo prije više od godinu dana. Do dana današnjeg ja nemam ni primjerak makedonskog izdanja, ni ugovor za to izdanje, ni autorski honorar. Dobrohotnošću jednog svog  književnog kolege vidjeh samo naslovnicu na kojoj uvidjeh kako je od mojih dva prezimena jedno izostavljeno, a drugo krivo napisano. Kako je tek između korica ne znam, jer taj sam prijevod svog djela imala u ruci tek nekoliko minuta i još uvijek nisam kao autorica došla do knjige. NAPOMINJEM KAKO JE ŠKOLSKA KNJIGA ZA MOJE DJELO DOBILA OBILATU POTPORU MINISTARSTVA KULTURE (za ostale oblike potpore ne znam, al zasigurno su postojale), no znam da svi ti bahati izdavači vješto i netransparentnim natječajima dobivaju velika sredstva i otkupe za TZV. NAMJENSKE KNJIGE kao što je primjerice  naslov NE, HVALA,  knjiga koja je namijenjena borbi i prevenciji ovisnosti u izdanju ZNANJA, te serija ove godine tiskanih ekoloških slikovnica ŠKOLSKE KNJIGE otkupljene od  famoznog FONDA ZA ZAŠTITU OKOLIŠA I ENERGETSKU UČINKOVITOST čiji natječaj koliko je meni znano nigdje nije objavljen, a riječ je o daleko većem iznosu od 200 000 kuna. Pritom veliki izdavači često uzimaju spisateljske anonimce i neprovjerene autore, te neafirmirane ilustratore kako bi im troškovi izrade bili što niži (može li niže?!) a dobit što veća. Primjer četiri ekološke slikovnice ŠKOLSKE KNJIGE vrlo je očit s obzirom da je između toliko nagrađenih i vrijednih hrvatskih autora za djecu urednica "izabrala" glavnu tetu vrtića, izvjesnu Maricu Milčec kao autoricu teksta, a slikovnice su koliko mi je znano otkupljene i podijeljene svim vrtićima, te dodatno još i OTKUPLJENE OD STRANE MINISTARSTVA KULTURE (nikad dosta!!!). Također, imam saznanja o autorskim honorarima autora tih slikovnica, no vjerujte mi to bi već spadalo pod rubriku "vjerovali ili ne."

Uz to, Školska knjiga kao veliki izdavač dopustila je i zabranu igranja mog djela "Debela" u karlovačkom "Zorin Domu", jer bez obzira što ni u Ugovoru ne stoji da ima autorska izvođačka prava, ona je jednostavno svojom veličinom, ucjenom i bahatošću trud karlovačke omladine da postave omiljeno djelo na pozornicu dokinula.  Sličan primjer imali su i drugi autori u smislu uprizorenja svojih autorskih djela.

Dakle, trenutno smo i ja i moj mali i korektni izdavač kažnjeni neotkupom Ministarstva, a tržišno moj mali i korektni izdavač nije u mogućnosti prodati moje naslove (pa ni ja živjeti) s obzirom da su na tržište plasirani dotisnuti, DIVLJI iliti PIRATSKI primjerci ZNANJA bez moje autorske privole. A s obzirom da je ZNANJE znatno veći nakladnik koji posjeduje i tiskaru i knjižare, te se očito hrani krvlju autora, on može bez problema postići i nižu cijenu izdanja. Situacija je doista neizdrživa, jer se kao autor osjećam totalno izigrano i pokradeno i još k tomu autorski bez podrške upravo onih koji bi trebali biti uz autora (Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa). NAPROTIV, ONI  OČITO SVOJIM POSTUPCIMA I SREDSTVIMA PODRŽAVAJU TAKAV HARAČ!!!
Situacija je slična, vjerujte kod većine autora u Hrvatskoj. Postoje časne iznimke, osobito kod manjih izdavača, no način na koji rade Ministarstva učinit će situaciju još neizdržljivijom. Naime, uz ovakav način poticanja bahatosti propast će i već propadaju manji i autorima skloniji korektniji izdavači, te će ROBOVSKI POLOŽAJ AUTORA POSTATI JOŠ ŽEŠĆI.

Kao ilustraciju odnosa spram autora iznosim poraznu činjenicu kako primjerice  moja bivša urednica ima četiri puta veću mjesečnu plaću od mog honorara za dvostruko nagrađeno lektirno djelo. Dakle, tom bih logikom ja trebala mjesečno napisati četiri romana. Je li doista toliko vrijedna urednica pokazat će vrijeme, no njen odnos spram autora ne razlikuje se puno od Jazbecovog s obzirom da pisce vrijeđa, ogovara i podcjenjuje, poneki joj smrde, a većinu smatra nepismenom te im nudi na potpis ugovore u kojima bi isti trebali POTPISATI VJEČNA PRAVA za nešto manje od polovice njene mjesečne plaće i to za nagrađena i lektirna djela. Stoga je i nju dočekala "autorska osveta" u obliku autorske ignorancije, te su joj otišli i između ostalog koliko mi je poznato i Tribuson i Pavličić i svi lektirni pisci za mlade, ilustratori od Svjetlana Junakovića do Stjepana Bartolića... Takvi "urednici" i takvi "izdavači" očito najbolje "komuniciraju" s mrtvim piscima.

Pa dok se moj bivši nakladnik vozi u jaguaru i živi na Pantovčaku i meni govori KAKO SMO MI MALI PISCI I KAKO ON NEMA VREMENA GUBITI SA MNOM JER ŽURI NA SKIJANJE ILI JEDRENJE, ja usred Zagreba doslovno od svojih 19 književnih naslova ne mogu preživjeti, a još manje pisati.  Kao autor također sam dobila autorski spor protiv HTV-a, no bez obzira na to ja kod utuženih stranaka već godinama ne mogu raditi s obzirom da su utuženi i krivi ljudi na istim radnim mjestima i odlučuju "o mojoj sudbini na HTV-u". Konkretno utuženi gospodin djelatnik HTV-a  i dalje me oštećuje. Posljednja u nizu šteta koju mi je učinio jest šteta i kazalištu MALA SCENA ne uvrstivši iz istog razloga, a kao "vječni selektor" hit  predstavu BUM TOMICA na Šibenski dječji festival, te se ne libeći i izjavljivati kako to čini zbog mene i moje tužbe. Toliko o crnim listama kojih "nema"!!!

Krenimo od činjenice da izdavaštvo bilo koje vrste počiva na autorstvu. Robovskog položaja i eksploatacije nisu oslobođeni ni autori udžbenika. Hrvatska ima dvije "krovne književničke organizacije" (nažalost, obje su te književničke udruge otvorile vrata kapitalu privatnih izdavača, te se više ne može govoriti o nekoj nepristranosti, doista!!!), no autori su potlačeni, razjedinjeni, prepušteni sami sebi u strahu i vječnoj nadi kako će biti bolje a biva sve gore. Mnogi od njih čak i sami financiraju svoja djela, kompenziraju na različite načine, no posljedično riječ je o eksploataciji najniže vrste. Oni koji krenu istjerivati pravdu sudskim putem istu čekaju godinama, no, sve to prolazi u tišini i dugovječnosti suda u kojem, u slučaju ZNANJA, TUŽENI SLUŽI ULOGU ČASNOG SUCA POROTNIKA.

Svime ovdje iznijetim moj položaj kao autorice, koja živi isključivo od svog autorskog rada, doveden je do apsurda. Dok me s jedne strane neumorno autorski kradu, te iste kradljivce podupiru institucije koje bi upravo mene morale štititi. Da je riječ o piratskim kazetama vjerojatno bi  oni koji štite autorska glazbena prava pozvali buldožere, ovako ovim putem upozoravam na činjenicu da je autorski književni rad u Hrvatskoj duboko u robovlasničkom društvenom uređenju.

Mnogi danas nisu zadovoljni svojim primanjima, a mi književnici, osobito u onom dijelu u kojem pišemo za djecu radimo ispod nula kuna. Naime, nemoguće je odbiti brojna gostovanja i susrete sa čitateljima na kojima većinom ne dobivamo ni podmirenje troškova putovanja, te tako posredno "propagiramo" svoje robovlasnike da usred države koja već sutra kani ući u civiliziranu asocijaciju "posluju" na način davnih, neljudskih vremena.

Naravno, kako još uvijek vjerujem u napore pravnog sustava, ne dvojim kako ću nakon neizvjesnog vremena dobiti i takvu vrstu zadovoljštine, no u ovom času doista bi mi i ljudski i autorski pomogla javnost da barem upozorim svoje cijenjene potencijalne čitatelje kako od sredstava koje su uložili u kupnju knjiga BUM TOMICA 1, BUM TOMICA 2,  VANDA ili NE, HVALA  koje će, primjerice, kupiti u knjižari ZNANJA (usput rečeno skinut natpis zbog znanih razloga neplaćanja poreza na tvrtku) na Trgu bana Jelačića autorica nema ni kunu i kako neće biti u mogućnosti pisati željeni nastavak BUM TOMICE, jer će očito morati privređivati kruh svagdašnji na druge neknjiževne načine. Doslovno od prodaje svih mojih naslova ja kao autorica neću dobiti ni kune dok će se bahati izdavači prodavati pod velike dobrotvore i humaniste obilato potpomognuti Ministarstvima gospodina Biškupića i Primorca.

I na kraju, kao autorica i poštena građanka Hrvatske pozivam sve potlačene i potplaćene autore da dignu svoj glas, jer u suprotnom ova će situacija biti još neizvjesnija. U ovakvoj nepoštenoj i netransparentnoj utakmici pošteni i autorima skloni izdavači  jednostavno ne mogu pobijediti. Oni koji su u ne tako davna vremena preuzeli izdavačke kuće učinili su očito istoznačnicu u odnosu spram autora kao u odnosu njih samih spram knjige. Očito je da čelnici tih tzv. izdavačkih kuća ne vole knjige, a još manje vole ili poštuju autorstvo. U slučaju knjige nikad se neću i ne želim pomiriti s tezom kako je to roba, posve identična ostalim robama.

Također, apeliram na one koji žele nabaviti moje naslove da iste kupuju samo kod nakladnika koji ima moju autorsku privolu da ih prodaje, jer  kupnjom svih ostalih DIVLJIH IZDANJA izravno oštećuju autoricu i njeno pravo na preživljavanje.

Nakon svega ovoga pitam se zar doista nikome, pa ni našim dičnim političkim trudbenicima nije stalo reagirati na besprizornu situaciju u izdavaštvu, a gospodina Bandića  koji se u svojim osobnim prezentacijama prikazuje radoholičarem pitam u ime pisaca radoholičara (ta što im je drugo preostalo uz ovakve autorske naknade, no da mjesečno napišu po nekoliko romana?!) od čijeg rada uživaju njihovi robovlasnici: zbog čega Hrvatsko društvo pisaca za djecu i mlade ni četvrtu godinu ne može dobiti prostor od Grada da bi moglo funkcionirati i početi rješavati ono što neće obje "velike" književne udruge ni oba Ministarstva??? S jedne strane grad je preplavljen knjižarama Branka Jazbeca i Znanja koje prodaju većinom izdanja autora-robova, a isti je Jazbec i nekad sjajan antikvarijat na Zrinjevcu pretvorio u prodaju novih knjiga svoje  izdavačke kuće. Nije li sramota u tolikoj količini podržavati čovjeka koji je zalutao u izdavaštvo i godinama vrijeđa, omalovažava, eksploatira i krade one koji žele tek raditi posao koji vole? A očito je da takve stvari bez podrške ne bi radio, ta i sam je pravnik!!! Nije li tužno kad kao književnik šećeš gradom napola gladan gledajući u izlogu svoje bespravno otisnute knjige, dok ti prodavačica koja je prisiljena mjesečno stajati i po dvanaest sati za iznos nakladnikove automobilske felge, sažalno kima glavom. Nije li tužno biti autor u Hrvatskoj???

književnost / skandali
Autor    Silvija Šesto
kupus
autori, dignimo glas!
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Prije točno dva mjeseca na ovim smo stranicama objavili otvoreno pismo književnice Silvije Šesto Visočanstvu kulture na čelu s ministrom Božom Biškupićem. Pismo u kojem je ova književnica za djecu i mlade počela otkrivati prljave igre velikih nakladnika nije urodilo očekivanim rezultatima - u međuvremenu je, štoviše, njezinoj izdavačkoj kući odbijen otkup knjiga što Silvija Šesto tumači kao indikativnu kaznu. Odlučna da stane na kraj od države financiranom robovlasničkom odnosu prema autorima koji "piju krv", Silvija Šesto otkriva nove detalje svoje sudbine, te poziva kolege književnike da ne žive u strahu, već također dignu svoj glas, kad ga već ne brane ministasrstva i udruge.

 

Prvo, rezimirala bih svoja nedavna dva istupa u javnosti. Prvo moje istupanje bijaše otvoreno pismo ministru Biškupiću a u vezi s famoznom institucijom potpore i otkupa vrijednih književnih izdanja u Hrvata. U pismu rekla sam doslovno sve, no umjesto argumentiranog odgovora moj izdavač, a posredno i ja kažnjeni smo tako što su svi moji naslovi, a napominjem od pet dostavljenih na natječaj za otkup dva su prethodno dobila minimalnu potporu (dakle komisija je ipak zaključila kako su u pitanju vrijedna djela zaslužna dobiti potporu) odbijeni za otkup. Obično djela koja dobivaju potporu automatski dobivaju i otkup, to je logika sistema i potreba narodnih knjižnica, stoga je neupitno kako sam i osobno na jedini mogući i jadan način "kažnjena" svojim istupanjem i govorenjem istine. O tome što se sve podupire i otkupljuje i na koji način narodne knjižnice "skladište" djela rekoh u spomenutom pismu.

Drugi moj istup temeljio se na neodrživoj i gnusnoj trgovini koja se odvija po školama, a služi na kesu velikih i bahatih izdavača i onih koji ih podupiru novcima poreznih obveznika u resornim Ministarstvima. Dogodilo se nije ništa osim što je pomoćnik ministra Primorca, Martin Oršolić školama odaslao svojevrsnu okružnicu u kojoj potiče na međusobno prokazivanje prosvjetnih djelatnika a u vezi korupcije pri kupoprodaji udžbenika. To je samo po sebi apsurdno s obzirom da su DOSLOVNO SVI IZDAVAČI PRISILJENI TRŽIŠNO NASTUPATI U CILJU PRODAJE SVOJE ROBE-UDŽBENIKA, te bi prije trebalo izdvajati iznimke no pravilo.  Dakle, za zaključiti je kako je Ministarstvo obrazovanja "žrtvovalo" cijeli prosvjetni korpus na dobrobit neviđene trgovine i izdavača koji očito imaju prvenstvo u cijeloj utrci. A izdavačka utrka u takvoj nemuštoj metodologiji sasvim je razumljiva, ta oni moraju prodati robu. Upravo je o prodaji i trgovini bit. TRGOVINA MORA VAN IZ ŠKOLA!!!  Dakle, problem je stavljen pod tepih. Napominjem kako je ustvari došlo do obrata teze: u stvarnosti udžbenike ne biraju škole, već nakladnici biraju škole po dominaciji i cijela situacija više sliči mafijaškoj podjeli terena u kojoj nakladnici uz blagoslov Ministarstva svim mogućim sredstvima "prisiljavaju" škole na kupnju njihovih udžbenika koje će uskoro tiskati za poznatog kupca obilato financirani novcem poreznih obveznika (cijena udžbenika je stoga i povećana), te tu više uopće nije bitno kakav je kvalitetom koji udžbenik i kakva će na kraju krajeva biti dobrobit krajnjeg korisnika, djece.

O robovskom položaju autora u Hrvata

Trenutno sam se našla u neizdrživom položaju, jer kao autor koji živi isključivo od svog autorskog rada imam sličnu situaciju kao i većina autora. No, većina njih se boji o tome progovoriti, naša zemlja je mala, tržište višestruko smanjeno, knjižarska mreža devastirana, autori strahuju kako neće imati više gdje objavljivati, a podosta njih nema financijske mogućnosti upustiti se u pravnu proceduru. Ministarstvo kulture nije u stanju ni preslikati slovenski i europski model po kojem bi autori barem od posudbe po knjižnicama dobivali određeni postotak. O tome se pričalo, a sada se više i ne priča. Dakle, autori koji se često čitaju, a među kojima sam i ja prema ljestvicama čitanosti knjižnica, dodatno su zakinuti nepravičnim i inertnim odnosom prema kome - prema autoru.

Prva sam djela objavila u izdavačkoj kući ZNANJE.  Godine 2000. objavila sam roman za tinejdžere VANDA za koji sam dobila 2.700 kuna. I to je sve što sam dobila!!! U ugovoru je navedeno kako je to akontacija. Ugovor je učinjen za 4000 primjeraka koje je izdavač prodao i nažalost još uvijek prodaje po 70 kuna. Nakon toga isti mi je izdavač objavio zbirke priča BUM TOMICA i BUM TOMICA 2. Za svaku zbirku priča dobila sam po 4000 kuna. U dobroj vjeri napisala sam i roman NE, HVALA za koji nisam dobila ni kunu, pa ni autorski ugovor, a koji se prodaje po 110 kuna, te ga je obilato otkupio Gradski ured za zdravstvo, a također i Ministarstvo obrazovanja i to u vrlo velikoj količini, te je isto Ministarstvo izdavaču odmah proslijedilo sredstva što mi je izjavio pomoćnik ministra Primorca Martin Oršolić. Po mojim saznanjima knjigu NE, HVALA dobila je otkupom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa  svaka škola u Hrvatskoj po 10-15  primjeraka (cca 2000 škola). Kad sam pomoćnika Oršolića upoznala kako kao autor za to djelo nisam dobila ni ugovor ni kune, on se pohvalio kako je ZNANJU  Ministarstvo odmah platilo, te izjavio je kako to što sam kao autor oštećena i pokradena nije njegov problem.

Branko Jazbec, inače javnosti više poznat po tome što je vikao na svoju bivšu trudnu djelatnicu da se vuče kao crknuta mačka i mene je izvrijeđao kada sam odbila potpisati drugo izdanje nezadovoljna što mi nikada kao autorici nije proslijedio ni izvještaj o prodaji, a još manje uplatio autorski postotak što je po Ugovoru trebao učiniti. Nazvao je tada mene i moje kolege pisce za djecu MALIM PISCIMA S KOJIMA NE ŽELI GUBITI VRIJEME. Kad takav izdavač izjavljuje za jednog starijeg i popularnog dječjeg pisca DA JE STARI KONJ KOJEM IONAKO NITKO VIŠE NE BI OBJAVIO KNJIGU onda možemo zaključiti o kojem je tipu "izdavača" riječ, a sve u svezi istog postupka prema njemu. Dakle, on dotiskuje knjige apsolutno svima koji su jednom (a on to smatra za svagda) potpisali njegov famozni robovlasnički ugovor. 

MORAM NAPOMENUTI KAKO JE MINISTARSTVO KULTURE uz Ministarstvo obrazovanja i Gradski ured za zdravstvo (toliko mi je samo poznato) obilato davalo potporu Znanju kao izdavaču mojih naslova, kao i svim mojim izdavačima dosad. Naravno, podrazumijeva se kako je Ministarstvo obilato i otkupljivalo dotična djela. Ja ustvari nisam ni od jednog svog izdavača NIKADA DOBILA NIJEDAN IZVJEŠTAJ O PRODAJI,  A PO UGOVORIMA KOJE SAM POTPISIVALA TO SAM TREBALA. TAKOĐER, NITKO OD MOJIH IZDAVAČA NIJE MI ISPLATIO NIJEDAN AUTORSKI POSTOTAK NAVEDEN U UGOVORIMA. Napominjem kako sam, između ostalih, potpisivala ugovore sa ŠKOLSKOM KNJIGOM, ZNANJEM, NAKLADOM LJEVAK i PROFILOM. Ministarstvo je pak te izdavače obilato podupiralo za izdanje mojih djela, a izdavači mene pak obilato eksploatirali. U otvorenom pismu gospodinu Biškupiću vidljivo je kako moj novi mali izdavač nije dobio potporu iako je u međuvremenu PET MOJIH NASLOVA ZA DJECU POSTALO LEKTIRNO.

Kada sam naivno potpisivala prvi ugovor za ZNANJE nisam imala pojma kakve su namjere te izdavačke kuće i čelnog čovjeka BRANKA JAZBECA. Naime isto to je učinio i čini svim autorima. Doslovno svim. Jedina kazna koja ga je snašla jest ta što su mu autori jednostavno otišli drugim izdavačima u potrazi za "boljom srećom". Jednostavno, oni koji su se opekli više ne potpisuju za ZNANJE. Neki se sude, a neki su naprosto odustali od borbe koja je teška i upitna S OBZIROM DA JE BRANKO JAZBEC ISTOVREMENO ČASNI SUDAC POROTNIK TRGOVAČKOG SUDA (suda na kojem se ta pitanja "rješavaju") O ČEMU DOKUMENT POSJEDUJEM, TE TA ISTA IZDAVAČKA KUĆA TISKA SVE MATERIJALE SUDA, PA ČAK I KNJIŽEVNE POKUŠAJE SUDACA (SUDAC ŠEPIĆ je primjerice AUTOR ZNANJA).

Svi moji autorski ugovori kod BRANKA JAZBECA I ZNANJA davno su istekli. Ipak, BRANKO JAZBEC si uzima za pravo s obzirom da kao svi veliki izdavači posjeduje i tiskaru i gradske knjižare pod povlaštenim najmom (?!?!) dotiskivati autorske naslove sveudilj. DIVLJE!!! Dakle, autor ne može provjeriti ni koliko ni do kada. NAPOMINJEM KAKO TO DOISTA NIJE SAMO MOJ SLUČAJ, TAJ "IZDAVAČ" NA TAJ NAČIN EKSPLOATIRA  I KNJIŽEVNA IMENA KOJA SE NA KNJIŽEVNOJ SCENI NALAZE PUNO DULJE OD MOG i koliko mi je znano prodaje njihova djela godinama (Kušan, Balog, Horvat, Milčec, Gavran...).

Autorska prava mog romana VANDA istekla su davne 2003. Trenutno, novo izdanje tiskano kod mog novog i poštenog nakladnika stoji na skladištu, jer BRANKO JAZBEC je dotiskao meni nepoznat broj primjeraka romana VANDA i bahato ga uz  obilan reklamni kataloški materijal datiran 2006., nudi i prodaje po osnovnoškolskim knjižnicama, po knjižarama, po narodnim knjižnicama, sajmovima... Toliko je bahat i osjeća se zaštićenim te je i otisnuo na knjigu (greškom?!) i nove datume tiskanja , daleko svježije od 2003. tj. godine isteka ugovora, dakle ispada da se "ne boji" suda, jer u konačnici zna kako će to zavlačiti i kako mu se "isplati poslovati na ovakav način".

Isto je učinio i s mojim ostalim naslovima. Moj serijal BUM TOMICA koji je polučio veliki uspjeh kod čitateljstva i u kazalištu, te postao kazališni hit i za koji tekst sam i nagrađena, dotisnuo je očito u velikim količinama, te zarađuje na mojoj grbači i oduzima kruh mojoj djeci bez obzira što su autorski ugovori "iscurili" prije dvije i tri godine (prije tri za prvi dio serijala i prije dvije za drugi dio serijala). Dakle, pravno je sve čisto i to se u normalnoj državi ne bi moglo dogoditi, no ja sam naprosto pokradena i na mojem napornom radu i uspjehu zarađuje netko drugi. O tome imam li sredstva da ga utužim ne bih, jer kao samohrana majka vrlo teško mogu preživjeti na ovaj način. Uz to i vrlo sam teško bolesna, te uz ovakve neljudske postupke ni uz danonoćni rad ne uspijevam si priuštiti ni minimalnu terapiju.

Zaključimo Jazbeca: dakle za tri lektirna naslova dobih  sveukupno 10.700 kuna s time da se BRANKO JAZBEC drznuo eksploatirati moje djelo beskonačno u budućnost.  Za četvrti svoj naslov za koji je očito utržio golem novac nemam ni ugovor. Tužno je kad me za isti naslov (NE, HVALA) zovu u škole i knjižnice, a ja ustvari prodajem Jazbecovu robu i financiram daljnju njegovu bahatost koja ide toliko daleko, te sam nedavno obaviještena kako će dotični naslov najvjerojatnije biti tiskan i s jednim dnevnim novinama.

Da je položaj autora podjednak kod svih izdavača, čast zanemarivim iznimkama,  govori i slučaj mog dvostruko nagrađenog romana "Debela" izdanog u Školskoj knjizi. Za to sam djelo dobila 4000 kuna. Djelo je tiskano u 3000 komada i prodavano po 129 kuna. Dobila sam tri autorska primjerka i dotični postotak koji je manji od 1%. Naravno i u ovom slučaju ja ne mogu provjeriti dotiskuje li Školska knjiga moje djelo i izvan te količine s obzirom da izdavač posjeduje i tiskaru i knjižare, no u kolikoj su mi mjeri povrijedili autorska prava na druge načine to se ne mogu nadati ničem dobrom.. Ipak, generalno zaključujem kako je ŠKOLSKA KNJIGA PREMA MENI KAO AUTORICI POSTUPILA  TAKOĐER KAO PREMA ROBU BEZ IKAKVIH PRAVA, te se nije libila ni mahati "mojih potpisom" da bi dobila sredstva Ministarstva kulture iako NIŠTA NISAM POTPISIVALA???!!! Školska knjiga je tako između ostalog svojevoljno dogovorila i prijevod mog djela DEBELA  na makedonski koje je izišlo prije više od godinu dana. Do dana današnjeg ja nemam ni primjerak makedonskog izdanja, ni ugovor za to izdanje, ni autorski honorar. Dobrohotnošću jednog svog  književnog kolege vidjeh samo naslovnicu na kojoj uvidjeh kako je od mojih dva prezimena jedno izostavljeno, a drugo krivo napisano. Kako je tek između korica ne znam, jer taj sam prijevod svog djela imala u ruci tek nekoliko minuta i još uvijek nisam kao autorica došla do knjige. NAPOMINJEM KAKO JE ŠKOLSKA KNJIGA ZA MOJE DJELO DOBILA OBILATU POTPORU MINISTARSTVA KULTURE (za ostale oblike potpore ne znam, al zasigurno su postojale), no znam da svi ti bahati izdavači vješto i netransparentnim natječajima dobivaju velika sredstva i otkupe za TZV. NAMJENSKE KNJIGE kao što je primjerice  naslov NE, HVALA,  knjiga koja je namijenjena borbi i prevenciji ovisnosti u izdanju ZNANJA, te serija ove godine tiskanih ekoloških slikovnica ŠKOLSKE KNJIGE otkupljene od  famoznog FONDA ZA ZAŠTITU OKOLIŠA I ENERGETSKU UČINKOVITOST čiji natječaj koliko je meni znano nigdje nije objavljen, a riječ je o daleko većem iznosu od 200 000 kuna. Pritom veliki izdavači često uzimaju spisateljske anonimce i neprovjerene autore, te neafirmirane ilustratore kako bi im troškovi izrade bili što niži (može li niže?!) a dobit što veća. Primjer četiri ekološke slikovnice ŠKOLSKE KNJIGE vrlo je očit s obzirom da je između toliko nagrađenih i vrijednih hrvatskih autora za djecu urednica "izabrala" glavnu tetu vrtića, izvjesnu Maricu Milčec kao autoricu teksta, a slikovnice su koliko mi je znano otkupljene i podijeljene svim vrtićima, te dodatno još i OTKUPLJENE OD STRANE MINISTARSTVA KULTURE (nikad dosta!!!). Također, imam saznanja o autorskim honorarima autora tih slikovnica, no vjerujte mi to bi već spadalo pod rubriku "vjerovali ili ne."

Uz to, Školska knjiga kao veliki izdavač dopustila je i zabranu igranja mog djela "Debela" u karlovačkom "Zorin Domu", jer bez obzira što ni u Ugovoru ne stoji da ima autorska izvođačka prava, ona je jednostavno svojom veličinom, ucjenom i bahatošću trud karlovačke omladine da postave omiljeno djelo na pozornicu dokinula.  Sličan primjer imali su i drugi autori u smislu uprizorenja svojih autorskih djela.

Dakle, trenutno smo i ja i moj mali i korektni izdavač kažnjeni neotkupom Ministarstva, a tržišno moj mali i korektni izdavač nije u mogućnosti prodati moje naslove (pa ni ja živjeti) s obzirom da su na tržište plasirani dotisnuti, DIVLJI iliti PIRATSKI primjerci ZNANJA bez moje autorske privole. A s obzirom da je ZNANJE znatno veći nakladnik koji posjeduje i tiskaru i knjižare, te se očito hrani krvlju autora, on može bez problema postići i nižu cijenu izdanja. Situacija je doista neizdrživa, jer se kao autor osjećam totalno izigrano i pokradeno i još k tomu autorski bez podrške upravo onih koji bi trebali biti uz autora (Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa). NAPROTIV, ONI  OČITO SVOJIM POSTUPCIMA I SREDSTVIMA PODRŽAVAJU TAKAV HARAČ!!!
Situacija je slična, vjerujte kod većine autora u Hrvatskoj. Postoje časne iznimke, osobito kod manjih izdavača, no način na koji rade Ministarstva učinit će situaciju još neizdržljivijom. Naime, uz ovakav način poticanja bahatosti propast će i već propadaju manji i autorima skloniji korektniji izdavači, te će ROBOVSKI POLOŽAJ AUTORA POSTATI JOŠ ŽEŠĆI.

Kao ilustraciju odnosa spram autora iznosim poraznu činjenicu kako primjerice  moja bivša urednica ima četiri puta veću mjesečnu plaću od mog honorara za dvostruko nagrađeno lektirno djelo. Dakle, tom bih logikom ja trebala mjesečno napisati četiri romana. Je li doista toliko vrijedna urednica pokazat će vrijeme, no njen odnos spram autora ne razlikuje se puno od Jazbecovog s obzirom da pisce vrijeđa, ogovara i podcjenjuje, poneki joj smrde, a većinu smatra nepismenom te im nudi na potpis ugovore u kojima bi isti trebali POTPISATI VJEČNA PRAVA za nešto manje od polovice njene mjesečne plaće i to za nagrađena i lektirna djela. Stoga je i nju dočekala "autorska osveta" u obliku autorske ignorancije, te su joj otišli i između ostalog koliko mi je poznato i Tribuson i Pavličić i svi lektirni pisci za mlade, ilustratori od Svjetlana Junakovića do Stjepana Bartolića... Takvi "urednici" i takvi "izdavači" očito najbolje "komuniciraju" s mrtvim piscima.

Pa dok se moj bivši nakladnik vozi u jaguaru i živi na Pantovčaku i meni govori KAKO SMO MI MALI PISCI I KAKO ON NEMA VREMENA GUBITI SA MNOM JER ŽURI NA SKIJANJE ILI JEDRENJE, ja usred Zagreba doslovno od svojih 19 književnih naslova ne mogu preživjeti, a još manje pisati.  Kao autor također sam dobila autorski spor protiv HTV-a, no bez obzira na to ja kod utuženih stranaka već godinama ne mogu raditi s obzirom da su utuženi i krivi ljudi na istim radnim mjestima i odlučuju "o mojoj sudbini na HTV-u". Konkretno utuženi gospodin djelatnik HTV-a  i dalje me oštećuje. Posljednja u nizu šteta koju mi je učinio jest šteta i kazalištu MALA SCENA ne uvrstivši iz istog razloga, a kao "vječni selektor" hit  predstavu BUM TOMICA na Šibenski dječji festival, te se ne libeći i izjavljivati kako to čini zbog mene i moje tužbe. Toliko o crnim listama kojih "nema"!!!

Krenimo od činjenice da izdavaštvo bilo koje vrste počiva na autorstvu. Robovskog položaja i eksploatacije nisu oslobođeni ni autori udžbenika. Hrvatska ima dvije "krovne književničke organizacije" (nažalost, obje su te književničke udruge otvorile vrata kapitalu privatnih izdavača, te se više ne može govoriti o nekoj nepristranosti, doista!!!), no autori su potlačeni, razjedinjeni, prepušteni sami sebi u strahu i vječnoj nadi kako će biti bolje a biva sve gore. Mnogi od njih čak i sami financiraju svoja djela, kompenziraju na različite načine, no posljedično riječ je o eksploataciji najniže vrste. Oni koji krenu istjerivati pravdu sudskim putem istu čekaju godinama, no, sve to prolazi u tišini i dugovječnosti suda u kojem, u slučaju ZNANJA, TUŽENI SLUŽI ULOGU ČASNOG SUCA POROTNIKA.

Svime ovdje iznijetim moj položaj kao autorice, koja živi isključivo od svog autorskog rada, doveden je do apsurda. Dok me s jedne strane neumorno autorski kradu, te iste kradljivce podupiru institucije koje bi upravo mene morale štititi. Da je riječ o piratskim kazetama vjerojatno bi  oni koji štite autorska glazbena prava pozvali buldožere, ovako ovim putem upozoravam na činjenicu da je autorski književni rad u Hrvatskoj duboko u robovlasničkom društvenom uređenju.

Mnogi danas nisu zadovoljni svojim primanjima, a mi književnici, osobito u onom dijelu u kojem pišemo za djecu radimo ispod nula kuna. Naime, nemoguće je odbiti brojna gostovanja i susrete sa čitateljima na kojima većinom ne dobivamo ni podmirenje troškova putovanja, te tako posredno "propagiramo" svoje robovlasnike da usred države koja već sutra kani ući u civiliziranu asocijaciju "posluju" na način davnih, neljudskih vremena.

Naravno, kako još uvijek vjerujem u napore pravnog sustava, ne dvojim kako ću nakon neizvjesnog vremena dobiti i takvu vrstu zadovoljštine, no u ovom času doista bi mi i ljudski i autorski pomogla javnost da barem upozorim svoje cijenjene potencijalne čitatelje kako od sredstava koje su uložili u kupnju knjiga BUM TOMICA 1, BUM TOMICA 2,  VANDA ili NE, HVALA  koje će, primjerice, kupiti u knjižari ZNANJA (usput rečeno skinut natpis zbog znanih razloga neplaćanja poreza na tvrtku) na Trgu bana Jelačića autorica nema ni kunu i kako neće biti u mogućnosti pisati željeni nastavak BUM TOMICE, jer će očito morati privređivati kruh svagdašnji na druge neknjiževne načine. Doslovno od prodaje svih mojih naslova ja kao autorica neću dobiti ni kune dok će se bahati izdavači prodavati pod velike dobrotvore i humaniste obilato potpomognuti Ministarstvima gospodina Biškupića i Primorca.

I na kraju, kao autorica i poštena građanka Hrvatske pozivam sve potlačene i potplaćene autore da dignu svoj glas, jer u suprotnom ova će situacija biti još neizvjesnija. U ovakvoj nepoštenoj i netransparentnoj utakmici pošteni i autorima skloni izdavači  jednostavno ne mogu pobijediti. Oni koji su u ne tako davna vremena preuzeli izdavačke kuće učinili su očito istoznačnicu u odnosu spram autora kao u odnosu njih samih spram knjige. Očito je da čelnici tih tzv. izdavačkih kuća ne vole knjige, a još manje vole ili poštuju autorstvo. U slučaju knjige nikad se neću i ne želim pomiriti s tezom kako je to roba, posve identična ostalim robama.

Također, apeliram na one koji žele nabaviti moje naslove da iste kupuju samo kod nakladnika koji ima moju autorsku privolu da ih prodaje, jer  kupnjom svih ostalih DIVLJIH IZDANJA izravno oštećuju autoricu i njeno pravo na preživljavanje.

Nakon svega ovoga pitam se zar doista nikome, pa ni našim dičnim političkim trudbenicima nije stalo reagirati na besprizornu situaciju u izdavaštvu, a gospodina Bandića  koji se u svojim osobnim prezentacijama prikazuje radoholičarem pitam u ime pisaca radoholičara (ta što im je drugo preostalo uz ovakve autorske naknade, no da mjesečno napišu po nekoliko romana?!) od čijeg rada uživaju njihovi robovlasnici: zbog čega Hrvatsko društvo pisaca za djecu i mlade ni četvrtu godinu ne može dobiti prostor od Grada da bi moglo funkcionirati i početi rješavati ono što neće obje "velike" književne udruge ni oba Ministarstva??? S jedne strane grad je preplavljen knjižarama Branka Jazbeca i Znanja koje prodaju većinom izdanja autora-robova, a isti je Jazbec i nekad sjajan antikvarijat na Zrinjevcu pretvorio u prodaju novih knjiga svoje  izdavačke kuće. Nije li sramota u tolikoj količini podržavati čovjeka koji je zalutao u izdavaštvo i godinama vrijeđa, omalovažava, eksploatira i krade one koji žele tek raditi posao koji vole? A očito je da takve stvari bez podrške ne bi radio, ta i sam je pravnik!!! Nije li tužno kad kao književnik šećeš gradom napola gladan gledajući u izlogu svoje bespravno otisnute knjige, dok ti prodavačica koja je prisiljena mjesečno stajati i po dvanaest sati za iznos nakladnikove automobilske felge, sažalno kima glavom. Nije li tužno biti autor u Hrvatskoj???

književnost / skandali
Autor    Silvija Šesto