p.s. volim te govno moje malo
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Volim te govno moje malo" u post scriptumu. Ma koliko god mi mislili da su govna miljama daleko od našega doma, prije ili kasnije će nas stići. "Obitelj Savage" nominirana je za Oscar za najbolji originalni scenarij. Ta klasična priča o otuđenju modernog bića, krivim životnim epizodama i suočenju s najtežom epizodom, nemoćnosti i smrti roditelja, ispričana je letargično i pomalo off the record, tvrdi Mica Perić.

 

Iz novootvorenog kina u sklopu velikog shopping centra Nata Bodrožić (ukrajinska putnica), nakon što jedan film nije taknuo njenu žicu, izašla je bijesna kao furija. I ne znam zašto se razljutila. Ona još vjeruje u veliki film, veći od života. Ono što nudi niskobudžetni art hit i nominent za par Oscara "Obitelj Savage" nije raskoš emocija niti prevelika dovitljivost u scenarističkim zahvatima. To je jedan mali film, s  dobrim glumcima koji počesto igra na glupu američku kartu pojašnjavanja očito jasnog, kao na primjer u sekvenci u kojoj brat sestri objašnjava da je smrt ružna i puna govana. Nacrtati Amerikancu je već dobro uhodana rutina u politici gdje im crtaju kontinente koje su zaboravili naučiti ili im crtaju osjećaje koji su negdje povrh Velikog kanjona ishlapjeli... Amerika jesu Jerry Springer i vrckasta Oprah, američki izuzetak koji potvrđuje pravilo nisu ni brat Savage, doktor filozofije koji piše o Bertoldu Brecthu a ne zna zadržati ljubav života kao ni njegova sestra Savage koja lažira podrijetlo stipendije ne bi li pred bratom filozofom ispala veća faca... Pa budimo realni, niti toliko puta spomenuta istočna intelektualna obala nije toliko intelektualna kakvom se u pop kulturi smatra.

Svi su pomalo dazed and confused, istina danas se u sistemu jedino tako i prolazi. Daleko smo od rumenih ranoranioca koji u sebi nose snagu svemira i trinaest srčanih karaktera u jednim plećima. Xanax i slična pomagala od devedesetih su vjerni generacijski pratioci i na maturalnim zabavama i na uredskim zakuskama, možda i daleko prisebniji pratitelji od Jure iz Kaštela ili Jove iz Gline.

Dazed and confused iz obitelji Savage vode male živote koje im je dodijelila sudbina, na ovaj ili onaj način ostavljajući specijalan trag u zvjezdanoj prašini. No nećete iščitati iz filma koje su to njihove specijalne posebnosti, nisu to čitanja ili hodanja unatraške, jedino ako pod tim ne računamo pogrešno iščitavanje emocija i emocionalni hod unatrag.

Sestra je konstantno pod sedativima, neuspješna spisateljica drama opsjednuta emocionalno praznim djetinjstvom i mladošću, upetljana u krivu vezu s oženjenim čovjekom. Ona je Laura Linney, specijalizantica na američkom filmu za uloge sušičavih junakinja koje pod bljedilom kriju intrigantnu osobnost. Wendy pak iz ovog filma ne krije briljantnu ni osobito zanimljivu osobnost, ona je baš poput svakog od nas. I možda je zato tako odbojno topla. Ili hladna. Ovisno o kutu gledišta. Brat je pomalo pompozni profesor filozofije, nesretan u ljubavi i previše pragmatičan za zanesenjaka kakav bi trebao biti. Phillip Seymour Hoffman, čovjek sa prezanimljivom glumačkom biografijom, junak najboljih američkih filmova dekade ("Sreća", "Kralj pornića", "Magnolija"), oscarovski Capote i nevjerojatno uvjerljiv ljigavac ovdje je tako običan, preobičan američki intelektualni brat. Nikako veliki brat jer to baca sasvim drugačije konotacije.

Pak njihov dementni otac, koji se igra s izmetom, ima ispade bijesa ili pragmatično isključuje slušni aparatić kad mu se ne sluša ono što se ima za čuti, tu je pak prisutan kao mendo brundo. On izaziva emocije kod junaka, oni ga vodaju i ninaju, pak prema njemu očito ne osjećaju preveliku prijaznost što bi značilo da je popišani medo nekada bio obiteljski autokrata i zaslužnik za loše emocionalne varijable svoje djece.

No nije on u pitanju, niti loše odgojne metode u šezdesetima, u pitanju su ta djeca novog milenija, djeca u kasnim tridesetima i ranim četrdesetima koja još pod dojmom Edipa ili Antigone, grčke drame prije svega, nemaju snage ići dalje. A kao pravi dušebrižnici pitaju se je li otac fašist sretan u domu za koji pak misli da je hotel ili biraju riječi kad ga pitaju kakav pogreb želi na što im medo brundo u možda najtragikomičnijoj sceni filma odgovara: "Kad umrem? Pa pokopajte me. Šta ste vi, idioti?"

I istina mentalna razina koja je starom preostala u tikvi dovoljna je za osnovne životne preokupacije, sahrane, sline i govna.

Što se dalje u životu udaljavamo od sline i govneta, a približavamo dr. Freudu ili dr. Sofoklu, manje ćemo znati odgovor na bazična pitanja: jel Sunce ili Mjesec to što sja, je li "Savages" pretenciozan ili ne film, zašto uopće postoji nagrada Oscar i zašto filmovi sa Sundancea redovito loše prođu kod publike?

"Savages" ne traži punu pažnju, ne nudi briljantno razrješenje, ali brate prikazuje govna i slinu tamo gdje ih ne želimo vidjeti. U svom vlastitom domu. I na tome im hvala. Ma koliko god mi mislili da su govna miljama daleko od našega doma, prije ili kasnije će nas stići. Kasna projekcija "Savagesa" u  kinu u novouređenom shoping mallu zaslužuje samo par riječi: P.S. VOLIM TE GOVNO MOJE MALO…

film
Autor   Mica Perić
kupus
p.s. volim te govno moje malo
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Volim te govno moje malo" u post scriptumu. Ma koliko god mi mislili da su govna miljama daleko od našega doma, prije ili kasnije će nas stići. "Obitelj Savage" nominirana je za Oscar za najbolji originalni scenarij. Ta klasična priča o otuđenju modernog bića, krivim životnim epizodama i suočenju s najtežom epizodom, nemoćnosti i smrti roditelja, ispričana je letargično i pomalo off the record, tvrdi Mica Perić.

 

Iz novootvorenog kina u sklopu velikog shopping centra Nata Bodrožić (ukrajinska putnica), nakon što jedan film nije taknuo njenu žicu, izašla je bijesna kao furija. I ne znam zašto se razljutila. Ona još vjeruje u veliki film, veći od života. Ono što nudi niskobudžetni art hit i nominent za par Oscara "Obitelj Savage" nije raskoš emocija niti prevelika dovitljivost u scenarističkim zahvatima. To je jedan mali film, s  dobrim glumcima koji počesto igra na glupu američku kartu pojašnjavanja očito jasnog, kao na primjer u sekvenci u kojoj brat sestri objašnjava da je smrt ružna i puna govana. Nacrtati Amerikancu je već dobro uhodana rutina u politici gdje im crtaju kontinente koje su zaboravili naučiti ili im crtaju osjećaje koji su negdje povrh Velikog kanjona ishlapjeli... Amerika jesu Jerry Springer i vrckasta Oprah, američki izuzetak koji potvrđuje pravilo nisu ni brat Savage, doktor filozofije koji piše o Bertoldu Brecthu a ne zna zadržati ljubav života kao ni njegova sestra Savage koja lažira podrijetlo stipendije ne bi li pred bratom filozofom ispala veća faca... Pa budimo realni, niti toliko puta spomenuta istočna intelektualna obala nije toliko intelektualna kakvom se u pop kulturi smatra.

Svi su pomalo dazed and confused, istina danas se u sistemu jedino tako i prolazi. Daleko smo od rumenih ranoranioca koji u sebi nose snagu svemira i trinaest srčanih karaktera u jednim plećima. Xanax i slična pomagala od devedesetih su vjerni generacijski pratioci i na maturalnim zabavama i na uredskim zakuskama, možda i daleko prisebniji pratitelji od Jure iz Kaštela ili Jove iz Gline.

Dazed and confused iz obitelji Savage vode male živote koje im je dodijelila sudbina, na ovaj ili onaj način ostavljajući specijalan trag u zvjezdanoj prašini. No nećete iščitati iz filma koje su to njihove specijalne posebnosti, nisu to čitanja ili hodanja unatraške, jedino ako pod tim ne računamo pogrešno iščitavanje emocija i emocionalni hod unatrag.

Sestra je konstantno pod sedativima, neuspješna spisateljica drama opsjednuta emocionalno praznim djetinjstvom i mladošću, upetljana u krivu vezu s oženjenim čovjekom. Ona je Laura Linney, specijalizantica na američkom filmu za uloge sušičavih junakinja koje pod bljedilom kriju intrigantnu osobnost. Wendy pak iz ovog filma ne krije briljantnu ni osobito zanimljivu osobnost, ona je baš poput svakog od nas. I možda je zato tako odbojno topla. Ili hladna. Ovisno o kutu gledišta. Brat je pomalo pompozni profesor filozofije, nesretan u ljubavi i previše pragmatičan za zanesenjaka kakav bi trebao biti. Phillip Seymour Hoffman, čovjek sa prezanimljivom glumačkom biografijom, junak najboljih američkih filmova dekade ("Sreća", "Kralj pornića", "Magnolija"), oscarovski Capote i nevjerojatno uvjerljiv ljigavac ovdje je tako običan, preobičan američki intelektualni brat. Nikako veliki brat jer to baca sasvim drugačije konotacije.

Pak njihov dementni otac, koji se igra s izmetom, ima ispade bijesa ili pragmatično isključuje slušni aparatić kad mu se ne sluša ono što se ima za čuti, tu je pak prisutan kao mendo brundo. On izaziva emocije kod junaka, oni ga vodaju i ninaju, pak prema njemu očito ne osjećaju preveliku prijaznost što bi značilo da je popišani medo nekada bio obiteljski autokrata i zaslužnik za loše emocionalne varijable svoje djece.

No nije on u pitanju, niti loše odgojne metode u šezdesetima, u pitanju su ta djeca novog milenija, djeca u kasnim tridesetima i ranim četrdesetima koja još pod dojmom Edipa ili Antigone, grčke drame prije svega, nemaju snage ići dalje. A kao pravi dušebrižnici pitaju se je li otac fašist sretan u domu za koji pak misli da je hotel ili biraju riječi kad ga pitaju kakav pogreb želi na što im medo brundo u možda najtragikomičnijoj sceni filma odgovara: "Kad umrem? Pa pokopajte me. Šta ste vi, idioti?"

I istina mentalna razina koja je starom preostala u tikvi dovoljna je za osnovne životne preokupacije, sahrane, sline i govna.

Što se dalje u životu udaljavamo od sline i govneta, a približavamo dr. Freudu ili dr. Sofoklu, manje ćemo znati odgovor na bazična pitanja: jel Sunce ili Mjesec to što sja, je li "Savages" pretenciozan ili ne film, zašto uopće postoji nagrada Oscar i zašto filmovi sa Sundancea redovito loše prođu kod publike?

"Savages" ne traži punu pažnju, ne nudi briljantno razrješenje, ali brate prikazuje govna i slinu tamo gdje ih ne želimo vidjeti. U svom vlastitom domu. I na tome im hvala. Ma koliko god mi mislili da su govna miljama daleko od našega doma, prije ili kasnije će nas stići. Kasna projekcija "Savagesa" u  kinu u novouređenom shoping mallu zaslužuje samo par riječi: P.S. VOLIM TE GOVNO MOJE MALO…

film
Autor   Mica Perić